Ljiljana Haidar Diab, rođena 1973. u Zagrebu, svoj je profesionalni put iz područja ekonomije uspješno usmjerila prema novinarstvu i dokumentarnom stvaralaštvu. Kao suradnica i životna partnerica istaknutog ratnog izvjestitelja, Večernjakova novinara Hassana Haidara Diaba, svojim je radom i osobnim angažmanom sudjelovala u dokumentiranju događaja s brojnih svjetskih kriznih žarišta – Sirije, Iraka, Libanona i Gorskog Karabaha, putem fotografija i tekstualnih zapisa pridonoseći vjerodostojnom i humanom izvještavanju o teškim ljudskim sudbinama.
Proteklog je proljeća objavila svoju knjigu "Ljubav u sjeni ratova", u kojoj je pretočila osobna iskustva i svjedočanstva u snažno književno djelo koje progovara o ljubavi, hrabrosti i snazi čovjeka u najtežim životnim okolnostima. U njezinoj životnoj sredini taj angažman nije protekao nezapaženo. U povodu proslave Dana Grada Velike Gorice, u subotu, 13. prosinca, dodijeljena joj je nagrada "Zlatna turopoljska podgutnica", stoga što "lokalnu zajednicu povezuje s globalnim vrijednostima: istinom, empatijom i kulturnim razumijevanjem, čime Veliku Goricu predstavlja kao grad otvorenosti, humanosti i kreativnosti", dok istodobno svojim stvaralaštvom pridonosi hrvatskoj kulturnoj i novinarskoj sceni.
Kako je otpočela "ljubav koju ni ratovi ni granice nisu mogli slomiti" i kako ste vas dvoje, Hrvatica i Libanonac, uspjeli premostiti taj sudar svjetova, sve razlike, jezične barijere pa i kulturološke prepreke, kao i dva različita načina života koji proizlaze iz različitih vjera, pritom oboje vukući teret vlastitih prošlosti?
Ljubav s Hassanom počela je spontano i iskreno, bez opterećenja razlikama, jer on nije trebao nikakvu integraciju, Hassan je davno bio potpuno integriran u svijet oko sebe, otvoren, tolerantan i svjestan drugih kultura i običaja. Kad je čovjek već integriran, razlike postaju premostive i svakodnevni izazovi lakše se prevladavaju. Mi smo tijekom godina prirodno svladali sve prepreke, uvijek s poštovanjem i razumijevanjem.
Ja sam vjernica, a on, iako ne pripada mojoj vjeri, često ide sa mnom u crkvu iz ljubavi i poštovanja prema meni, što pokazuje koliko zajedničke vrijednosti i otvorenost mogu nadvladati razlike. Uvijek smo pronalazili ono što nas spaja, iskrenost, empatiju, strast prema životu i međusobnu podršku i upravo to je ono što nas drži zajedno već 16 godina.
Kako je protjecala Hassanova integracija u vašu zagrebačku, odnosno, velikogoričku sredinu i je li jedna od intencija ove knjige zapravo vaš doprinos rušenju predrasuda prema, navodno, drukčijima?
Hassanova prava integracija zapravo je počela tek kad je došao u moje selo, gdje je bio izložen najvećem testu, mentalitetu male sredine. Od početnog "Sulejmana Veličanstvenog" izborio se za poštovanje i danas ga zovu "gospon novinar", što u seoskoj sredini nije mala stvar.
Najveća prepreka bio je jezik, jer je govor na selu specifičan, a s nekim izrazima muči se i danas. Susretali smo se s predrasudama, ali ih je rušio strpljenjem, humorom i radom. Svojom knjigom želim dodatno pridonijeti rušenju tih predrasuda, jer "drugačiji" postoje samo ako ih odlučiš gledati drukčijima.
Istodobno, i vi ste se svojedobno uputili u Libanon, upoznati suprugovu obitelj. Kako je protekao njihov prvi susret sa snahom kršćankom – protiv kojih je Hassan čak i ratovao kao dječak?
Kad sam došla u Libanon, zapravo nisam bila veliko iznenađenje. Hassanova obitelj odavno je naučena na različitosti, u njoj su kršćani, Kurdi, Druzi, Palestinci, tako da to što sam ja kršćanka nije predstavljalo nikakav problem. Jedina stvar po kojoj sam odudarala bila je ta što dolazim sa Zapada. No i to je vrlo brzo nestalo. Od potpune neznanke postala sam dio njihove obitelji, prihvaćena s toplinom koja me iskreno dirnula.
Kao što je Hassanu na selu jezik bio najveća prepreka, tako je i meni arapski u početku bio izazov. Ali brzo sam ga svladala i danas mogu sasvim normalno razgovarati s njegovom obitelji. Taj prvi susret ostao mi je u najljepšem sjećanju i dokaz da se istinske razlike tope tamo gdje postoji dobra volja i poštovanje.
Premda se u knjizi razotkrivate kao "ona koja ostaje kod kuće, koja čeka i brine se" i pišete o životu u pozadini i neizvjesnosti, vi ste se sa suprugom ratnim izvjestiteljem najprije uputili na ratište u Siriji, a kasnije – ne jednom – u neizvjesnost drugih ratišta Bliskog istoka. Dok je Hassan događaje bilježio riječima, a vi fotoaparatom, koje su vam se slike s tih putovanja najdublje urezale u pamćenje?
One slike koje ni vrijeme ni razum ne mogu izbrisati. Naš prvi odlazak u Siriju promijenio je sve, odjednom više nisi samo promatrač, nego dio stvarnosti koja pršti od straha, prašine i neizvjesnosti. Dok je Hassan zapisivao svaku riječ, ja sam objektivom hvatala trenutke koji su me zauvijek obilježili: dječje oči koje su istovremeno nosile i teret rata i nevjerojatnu snagu života, žene koje su među ruševinama kuhale čaj kao da time prkose sudbini, i vojnike koji su u kratkim predasima pokazivali neočekivanu nježnost i humor.
Najgori trenuci bili su oni kad smo oboje čuli zvižduk metaka preblizu. Jednom smo, doslovno u djeliću sekunde, izbjegli granatu i to je ono što ne zaboraviš nikada. Tada shvatiš koliko je tanka linija između života i smrti i koliko je važan svaki zajednički udah. Ali, paradoksalno, upravo ti trenuci još su nas jače povezali. Vidjeti sve to zajedno učvrstilo je spoznaju da se ljubav provjerava ondje gdje se najviše lomi, i nas je upravo to iskustvo oblikovalo u ljude kakvi smo danas.
Kako ste se uopće, kao majka četvero djece i baka sedmero unuka, kao samozatajna i nenametljiva osoba kakvom vas opisuju oni koji vas dobro poznaju, upustili u tako odvažnu profesiju ratne fotoreporterke? Što vas je motiviralo na, kako navodite, transformaciju od kućanice u osobu koja se našla u središtu svjetske pozornosti?
Iskreno, nikada nisam sebe vidjela u ulozi ratne fotoreporterke. Ja sam majka četvero djece, baka sedmero unuka, žena koja je godinama živjela miran, tih život, samozatajna i nenametljiva, baš onakva kakvom me opisuju oni koji me poznaju. Ali ono što je promijenilo moj život i sve moje granice bila je ljubav prema Hassanu. I, možda još snažnije od toga, strah za njega.
Ispraćala sam ga na ratišta. Svaki put je odlazio u nepoznato, u opasnost, a ja sam ostajala kod kuće s mislima koje su znale biti mnogo teže od stvarnosti. S vremenom je u meni rasla jedna potreba da budem uz njega, da razumijem svijet koji ga je oblikovao i da ne dopustim da se naši životi dijele na "njegove ratove" i "moje strahove".
U jednom trenutku shvatila sam da više ne želim biti samo promatrač vlastitog života. Željela sam biti uz njega, u svakom trenutku, pa i onda kada je najopasnije. To je bila moja prva i najveća motivacija. Ljubav, strah i potreba da ga zaštitim barem onoliko koliko je on čuvao mene svojim riječima, porukama, povratcima. A onda se dogodila transformacija. Kada sam počela putovati s njim, u meni se probudila nova snaga.
Vidjela sam ono što sam prije samo zamišljala, osjetila puls mjesta o kojima je izvještavao i shvatila da imam što reći, svojim očima, svojim fotografijama, svojom istinom. Moja "profesija" nije bila ambicija. Ona je izrasla iz ljubavi, iz hrabrosti koju nisam ni znala da imam i iz želje da pokažem da se iza svakog ratnog reportera nalazi i jedan život, jedna ljubav, jedna žena koja čeka, strepi, voli i na kraju odluči stati uz njega, kakva god cijena bila.
Najprije se vaš suprug Hassan ogolio u dokumentarnom filmu "Hassanovi ratovi", ovjenčanim i nagradama na tri ugledna filmska festivala, a sada i vi, svojom knjigom, koja je i povod za ovaj razgovor. Zašto vam je, oboma, svakome iz svog ugla, bilo važno ispričati vašu priču?
Mislim da smo i Hassan, filmom, i ja, ovom knjigom, napravili isto, samo iz dva različita svijeta. On je ogolio svoje ratove, a ja sam ogolila sve ono što ratovi ostave u životima onih koji čekaju, strepe, vole i nadaju se.
Meni je bilo važno ispričati ovu priču jer sam dugo živjela njegovu stvarnost samo tijekom tihih dana iščekivanja, neprospavanih noći i straha od nepoznatog. No u jednom trenutku odlučila sam napraviti ono što mnoge žene ne bi učinile, otišla sam s njim na putovanja u mjesta gdje su se ti ratovi događali. Željela sam upoznati i razumjeti taj njegov svijet, onaj zbog kojeg je toliko puta morao otići, onaj koji ga je oblikovao i koji je nosio godinama u sebi.
Tada sam prvi put vidjela ono što se ne vidi u njegovim izvještajima: čovjeka iza novinara, tišine iza kamera, umor, hrabrost, dvojbe i ranjivost. I upravo je iz toga nastala moja potreba da napišem ovu knjigu, da pokažem i onu drugu Hassanovu stranu, privatnu, tihu, duboko ljudsku. Naše dvije istine spojile su se u jednu.
Zato smo oboje odlučili progovoriti, ne iz želje da se izložimo, nego iz potrebe da ostavimo trag o vremenu u kojem smo živjeli, o ljubavi koja je preživjela sve svoje ratove, i o čovjeku kojeg svijet poznaje kao ratnog reportera, ali ja ga poznajem kao supruga, prijatelja i najveću podršku.
Knjiga "Ljubav u sjeni ratova" vaš je spisateljski prvijenac, no nakon velike pozornosti javnosti koju je privukla, razmišljate li o tome da ponovno naoštrite svoje pero?
Naravno da moje pero i dalje radi, zapravo, intenzivnije nego ikad. Otkako je "Ljubav u sjeni ratova" izašla, kao da se otvorio novi prostor u meni, još jača potreba da nastavim pisati. Moja druga knjiga, "Ožiljci bez rana", već je pri samome kraju i jedva čekam da ugleda svjetlo dana.
Prošli tjedan sam u ruke primila nagradu Grada Velike Gorice, "Zlatnu turopoljsku podgutnicu", i to mi je poseban ponos, jer, prepoznata je moja knjiga, prepoznata priča koja je nastajala iz srca, iz boli, iz ljubavi i hrabrosti. To mi je potvrda da ono što radim ima smisla, i snažan poticaj da nastavim pisati dalje.
Otvori KEKS Pay
