Bila sam uvjerena da sam već napisala kolumnu o burnoutu. Činilo mi se da stalno ponavljam „pazite da ne sagorite“ i da već s time postajem dosadna (iako ću to i dalje ponavljati jer je najpametnije što imam za reći – i vama i samoj sebi).
Onda sam preletjela arhivu tekstova i shvatila da – nisam.
Valjda sam još uvijek u burnoutu. Ili post burnoutu. U moderno vrijeme to kao da nam svima postaje trajno stanje. Ili stil života.
Sagorijevanje nije problem samo kulturnog sektora. Prema istraživanju koje je u kolovozu 2025. objavila tvrtka Alma Career, upravitelj portala MojPosao, čak 78% hrvatskih radnika barem je jednom doživjelo burnout. Više od tisuću radnika odgovaralo je na pitanja o tome koliko su izloženi stresu na radnom mjestu, kako ga osjećaju i kako se s njim nose, a rezultati su poražavajući. Mene je najviše zgranuo ulomak koji citiram: „Čak 85% zaposlenih kući dolazi iscrpljeno, bez snage za aktivnosti izvan posla. Velik broj radnika zbog toga odustaje od hobija, a gotovo polovica (46%) pati od poremećaja spavanja. Stres tako ne krade samo radne sate, već i dragocjeno vrijeme s obitelji i prijateljima.“ To je ono s čime se svakodnevno susrećem oko sebe – u životima svojih prijateljica, roditelja koje susrećem u parku dok nam se djeca igraju, mladih koji tek izlaze iz sustava obrazovanja…
U kulturnom sektoru o tom se problemu govori već barem desetak godina. Studija Osvajanje prostora rada, koju je 2016. objavila Zaklada Kultura nova, detaljno je mapirala uvjete rada u organizacijama civilnog društva u kulturi. Pet godina kasnije sociologinja Jaka Primorac objavila je studiju Od projekta do projekta: rad i zaposlenost u kulturnom sektoru, u izdanju udruge BLOK, koja dodatno analizira projektni rad, fragmentirane karijere i nesigurne oblike zaposlenja u kulturnom polju. Ta su istraživanja jasno pokazala ono što mnogi kulturni radnici već dugo znaju iz vlastitog iskustva: rad u nezavisnoj kulturi često znači rad na više projekata istodobno, nesigurne prihode, stalnu administraciju i gotovo nepostojeću granicu između radnog i privatnog vremena.
U praksi to često izgleda ovako: dan provodite na probama, navečer sjedite za računalom i pišete projektne prijave, a vikend se pretvori u dan za završavanje budžeta i izvještaja. I dok radite sve to, u glavi već vrtite sljedeći projekt jer znate da bez njega sljedeće godine možda nećete imati što raditi.
„Burning out“ projekt Empiria teatra
Brošura koju je prošle godine objavila kazališna organizacija Empiria teatar u sklopu „Burning out“ projekta koji je inicirala dramaturginja Dina Vukelić te provela u suradnji s redateljicom Rajnom Racz i glumicom Nikom Bokić, potvrdila je da se u tih gotovo deset godina vrlo malo toga promijenilo. Pokrenuvši Instagram profil projekta, na njemu su objavile anketu i pozvale kolege da se odazovu. Ispunile su ju 122 osobe iz kulturnog sektora, a mnogi su u svojim odgovorima podijelili svoja osobna iskustva. „Ljudi su baš trebali prostor da otvaraju dušu pred nama. Neki su pisali anonimno, neki su htjeli da ih naknadno kontaktiramo i uđemo u konverzaciju s njima… Vidjeli smo da se većina ljudi koji su se odazvali prepoznaje u temi burn-outa, da su zapravo prošli neki njegov oblik te su tražili pomoć i različite načine da se nose s njim.“
Dina vrlo iskreno i otvoreno govori o uvjetima u kojima rade samostalni umjetnici, koje je iznova dokazao i Empirijin projekt. Dok je slušam, osobno se prepoznajem u svemu što govori: „Samostalni umjetnici si zapravo gotovo nikad ne uzimaju pravo na odmor. Nikada nisam imala plaćeni godišnji odmor. Dugo nisam ni znala što znači vikend koji je stvarno slobodan. Navikli smo na nepostojanje radnog vremena, stapanje privatnog i poslovnog života. To ponekad može biti ispunjavajuće, ali s druge strane upravo nas to često dovodi do burnouta.“
Za razliku od velikih studija koje donose statistike, analize i grafove, ova brošura pristupa temi sagorijevanja iz drugačijeg kuta. Ona kombinira rezultate ankete među umjetnicima i kulturnim radnicima s osobnim zapisima i fragmentima dnevnika. „„Drugi dio projekta bio je autorefleksivan. Rajna Racz i ja pisale smo dnevnik iz vrlo osobne perspektive – o tome što se očekuje od umjetnika, kako se od umjetnika očekuje da pati i sagorijeva i kako se s time nositi kroz sustav, i kao samostalni i kao zaposleni umjetnik. Rajna je pisala iz pozicije mlade majke te opisala kako ona kao majka stvara, što su joj sve govorili dok nije postala majka i o tome kako se zapravo društvo odnosi prema majkama umjetnicima i kakav pogled sada kao majka ima na probe i na proces stvaranja. U brošuri smo objavili fragmente tih zapisa.“
Ta perspektiva otvara pitanje koje se u raspravama o uvjetima rada u kulturi tek počinje pojavljivati: kako izgleda roditeljstvo u sustavu rada koji je projektan, nestabilan i bez jasnog radnog vremena?
Roditeljstvo u uvjetima prekarnog rada
Osobno sam se, otkako sam postala mama, prvenstveno posvetila radu u Tragačima jer je to jedini način na koji mogu barem donekle kontrolirati vlastite radne uvjete. Želim imati vremena za svoje dijete dok je malo, a teško mogu zamisliti kazališnog producenta koji bi imao razumijevanja za to da ne želim odlaziti na put s predstavom dvadeset puta mjesečno ukoliko on može prodati toliko gostovanja.
Nedavno sam partnerima iz Novog Sada, koji su oboje glumci i vode vlastitu umjetničku organizaciju, poslala link na otvoreni poziv za umjetničku rezidenciju u Münchenu namijenjenu roditeljima umjetnicima. Bio je to prvi put da sam na razini Europske unije vidjela rezidenciju koja uzima u obzir činjenicu da umjetnik s malim djetetom ne može jednostavno otići deset dana od kuće. Za dvoje roditelja samostalnih umjetnika takav je model vjerojatno jedini moguć način da sudjeluju u takvim programima, ako ne šlepaju „baka-deda-servis“ sa sobom po svijetu.
Čini mi se da je, na razini Europske unije, pitanje roditeljstva možda sljedeća velika tema razgovora o radu u kulturi. Možemo li se uopće nadati da će i u Hrvatskoj doći na red, kad već čitavo desetljeće govorimo o uvjetima rada na nezavisnoj kulturnoj sceni, a pomaci su i dalje daleko manji nego što bi se očekivalo – i nego što kulturna scena zaslužuje.
Otvori KEKS Pay
