Susret s bilo kojim filmom Quentina Tarantina zapravo je usporediv s ubrzanom konzumacijom jako začinjene porcije popularne kulture dvadesetog stoljeća. Intrigantan i eksplozivan, njegov je opus nemoguće i zamisliti bez aluzija na ikonografiju napola zaboravljenih, ali nadahnjujućih vremena opskurnih hitova, izvođača iz B-lige i (polu)zaboravljenih zvijezda. I ne samo to; čini se da ga reafirmiranje imena iz područja rocka sedamdesetih, \'šlageraškog\' popa šezdesetih i klasičnog soula ne samo nadahnjuje nego i neizmjerno zabavlja. Dovoljno se prisjetiti scene iz Paklenog šunda u kojoj Uma Thurman pleše uz \"Girl, You\'ll Be A Woman Soon\" (klasik Neila Diamonda u izvedbi Urge Overkill) ili pak prizora mučenja zarobljenog policajca u filmu Psi iz rezervoara uz taktove opskurnog standarda sedamdesetih \"Stuck In The Middle With You\" grupe Stealers Wheel. Obje su sekvencije nezaboravne – svaka na svoj način – upravo zahvaljujući dovitljivom odabiru zarazne glazbe, inteligentno izvučene iz skrivenih kutova pop-arhive.
Primjeri bi se, jedan živopisniji od drugog, mogli nizati sve do Tarantinova recentnog ostvarenja Odbjegli Django. U bajkovitoj ali okrutnoj priči o oslobođenom robu na američkom \"dubokom jugu\" motivi špageti-vesterna iskorišteni u svrhu audiovizualnog \"temelja\" na koji Quentin, manirom gladnog djeteta koje pustite u dućan sa slatkišima, nadograđuje zvučne komadiće, probrane iz vlastite fonoteke. Ali kakav je to kolaž! Od sjetnog kantautorskog hita Jima Crocea \"I Got A Name\" do reperskih agitacija Ricka Rossa u \"100 Black Coffins\"; od \"starog\" Morriconea do novog Johna Legenda, zvučna \"kulisa\" u ovom, kao ni u jednom drugom Tarantinovu filmu – zapravo uopće nije kulisa.
Bez obzira na to u koju je scenu smještena, pojedina pjesma mnogo je više od skupa pozadinskih zvukova; čak i visokoestetizirano nasilje (jedan od njegovih specijaliteta) upravo zahvaljujući glazbi dobiva drugačije obilježje. Nije stoga čudno što većina kritičara Tarantinove nekonvencionalne vizualne postupke uspoređuje s radom vrhunskih DJ-a koji metodom \"cut & paste\" iz brazdi prašnjavih vinilskih ploča grade novu i prepoznatljivu estetiku.
Međusobno neodvojive i srasle, glazba i slika na taj način posjetitelja kina uvlače u novu poziciju – poziciju slušatelja koji po svršetku predstave konzumira \"original soundtrack\" kao novo djelo, odvojeno od filmskog platna. – Mislim da su albumi s glazbom iz mojih filmova tako uspješni naprosto zato što funkcioniraju poput profesionalno složenih kompilacija nalik na one kakve bih vam načinio i kod kuće – objašnjava slavni redatelj. Ili, kako je drugom zgodom naglasio: \"Za mene je važan dio procesa stvaranja filma i odabir glazbe\". Ona filmu \"određuje ritam\" i gura ga naprijed, od uvodne špice do velikog finala.
Dakako, kao što glazba daje pojedinoj sceni nova \"značenja\", tako i atraktivno vizualno okružje odabranoj glazbi omogućuje da ostavi \"pojačan\" dojam. Primjerice, nizozemska pop-grupa George Baker Selection nije ostavila osobit trag u povijesti pop-glazbe i vjerojatno bi ostala posve zaboravljena sve dok singl \"Little Green Bag\" Tarantino nije strateški ugradio u scenu iz filma Reservoir Dogs. Ukratko, kao što se poigrava s filmskim, Tarantino drsko preslaguje i manipulira glazbenim žanrovskim kamenčićima stvarajući provokativan mozaik čije je šarenilo složeno previše inteligentno da bi ga se moglo proglasiti kičem. Upravo suprotno: ako se itko usudio glazbu otrgnuti iz jednog i ubaciti u neočekivan kontekst, onda je to Quentin Tarantino. Nesumnjivo, riječ je o čovjeku \"najizoštrenijeg sluha u filmskom biznisu\".
