U eri kada se sportske drame često oslanjaju na provjerene formule, redatelj George Clooney publici je ponudio povratak u zlatno doba Hollywooda s filmom "Momci u čamcu" ("The Boys in the Boat").
To je suncem okupana, staromodna priča o pobjedi, upornosti i zajedništvu, smještena u tridesete godine prošlog stoljeća, u vrijeme Velike depresije koja je Ameriku bacila na koljena. Film, temeljen na istoimenom bestseleru Daniela Jamesa Browna, prati veslačku ekipu Sveučilišta u Washingtonu, skupinu mladića iz radničke klase koji se, veslajući za školarinu i obrok, suprotstavljaju privilegiranim rivalima s elitnih sveučilišta s Istočne obale.
U središtu je Joe Rantz, mladić kojeg je obitelj napustila i koji u grubom svijetu preživljava sam, a kojeg utjelovljuje Callum Turner. Njegova osobna borba simbolizira kolektivni duh cijele ekipe koja pod vodstvom strogog trenera Ala Ulbricksona (Joel Edgerton) pronalazi spas i snagu u savršenoj sinkronizaciji zaveslaja.
Narativ filma, kao i knjige, kulminira na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine, događaju zamišljenom kao velika pozornica za promociju nacističke ideologije i demonstraciju navodne arijevske superiornosti. Pred očima Adolfa Hitlera, koji je s tribina očekivao trijumf njemačkih sportaša, američki su veslači bili potpuni autsajderi. Ipak, u najprestižnijoj disciplini, osmercu, u dramatičnoj su završnici pobijedili favorizirane posade Italije i Njemačke, osvojivši zlatnu medalju. Njihova pobjeda odjeknula je svijetom kao simboličan poraz Hitlerove propagande i kao dokaz da se timski rad i ljudski duh ne mogu pokoriti. Clooney, koji je bio toliko predan projektu da se odrekao redateljskog honorara kako bi film ostao unutar budžeta, uspio je stvoriti djelo koje slavi upravo te vrijednosti, iako je, kao i kod svake holivudske adaptacije, morao napraviti određene kompromise. Prema riječima samog autora knjige, Clooney je "shvatio duh priče", no nije ju doslovno prepisao.
Međutim, upravo je taj "duh priče" s vremenom prerastao u mit koji je zasjenio stvarnu povijest. Ključni element tog mita jest tvrdnja da su "momci u čamcu" bili "sinovi drvosječa, brodograditelja i farmera", siromašni dečki koji su se s dna društva vinuli do olimpijskog zlata. Ta slika, iako romantična i privlačna, jednostavno nije točna. Detaljna analiza povijesnih podataka i obiteljskih pozadina članova posade, koju je proveo sportski povjesničar Tom Daley, otkriva znatno drugačiju sliku. Dok su se neke obitelji doista borile s nedaćama Velike depresije, većina veslača potjecala je iz stabilnih obitelji srednje klase. Primjerice, kormilar Bobby Moch bio je sin uglednog draguljara i predsjednika gospodarske komore. Chuck Day bio je sin uspješnog zubara, a Jim McMillin sin računovođe. Johnny White, čiji je otac bio broker, živio je u obitelji koja je prije krize imala i kućnu pomoćnicu.
Čak je i priča Joea Rantza, najpotresnija od svih, u filmu dramaturški zaoštrena. Iako je istina da ga je obitelj napustila dok je bio tinejdžer, nije živio u napuštenom automobilu u "Hoovervilleu", kako film sugerira, već je maturirao živeći u domu svog starijeg brata, sveučiliški obrazovanog profesora kemije. Naravno, ovi detalji nimalo ne umanjuju njihovo postignuće, ali mijenjaju narativ iz bajke o klasnoj borbi u priču o talentiranim i ambicioznim mladićima koji su, unatoč teškim vremenima, pripadali onom malom postotku populacije koji si je mogao priuštiti visoko obrazovanje. U to je vrijeme manje od šest posto američkih muškaraca imalo fakultetsku diplomu, što ove "proleterske heroje" svrstava u obrazovnu elitu. Mit o "sinovima drvosječa" vjerojatno je potekao iz jedne rečenice u prologu Brownove knjige, koju su publicisti vješto iskoristili za stvaranje priče o Pepeljugi.
Osim pojednostavljivanja njihovih socijalnih pozadina, film je pribjegao i drugim kreativnim slobodama kako bi dvosatnu priču učinio napetijom. Najveća promjena je sažimanje vremenskog okvira. Put do olimpijskog zlata trajao je tri godine, no u filmu je cijela priča komprimirana u jednu, 1936. godinu. Ta odluka, iako logična za filmski medij, izostavlja ključne trenutke razvoja tima i Rantzove osobne borbe, poput traumatičnog trenutka kada su ga otac i maćeha doslovno ostavili pokraj ceste. Također, neki od najdramatičnijih trenutaka u filmu nikada se nisu dogodili. Primjerice, nakon što je tim osigurao odlazak na Olimpijske igre, suočili su se s činjenicom da Olimpijski odbor nema novca za njihov put. U filmu, trener suparničke ekipe s Berkeleyja, u činu velikodušnosti, ispisuje ček kojim se zaokružuje potrebna svota. U stvarnosti, trener jest javno podržao njihov odlazak, što je bio hrabar potez s obzirom na rivalstvo, ali ček nikada nije napisao. Novac je prikupljen isključivo donacijama lokalne zajednice u Seattleu. Vrhunac utrke u Berlinu također je filmski uljepšan. Iako je pobjeda doista bila tijesna i neizvjesna, nije odlučena foto-finišom u kojem se napeto čeka razvijanje fotografije. To je, kako priznaje i autor knjige, dramaturški alat koji pojačava napetost.
Konačno, mit da je pobjeda Sveučilišta u Washingtonu "šokirala svijet" i bila "ultimativni trijumf autsajdera" također je pretjerivanje. U tridesetim godinama prošlog stoljeća, Sveučilište u Washingtonu bilo je veslačka velesila, a ne provincijski klub. Njihove su posade redovito pobjeđivale elitne timove s Istočne obale. Nadalje, ideja da su sportaši iz radničke klase bili u nepovoljnom položaju kosi se s logikom sporta. Mladići očvrsnuli teškim fizičkim radom često su bili uspješniji sportaši, što dokazuju i primjeri poput Jesseja Owensa, sina nadničara, koji je na istim igrama osvojio četiri zlatne medalje. Uostalom, njihovi suparnici nisu bili samo "aristokrati".
Talijanska posada, koja je osvojila srebro, bila je sastavljena od lučkih radnika iz Livorna, a australsku momčad činili su policajci kojima je zbog radničkog statusa bio zabranjen nastup na elitnoj britanskoj regati Henley. Unatoč povijesnim nepreciznostima, "Momci u čamcu" uspijeva kao film. Clooney je stvorio dirljivu i inspirativnu priču o nadi i zajedništvu, podsjetnik na generaciju koja se, suočena s ekonomskom katastrofom i prijetnjom rata, nikada nije predala. To je film koji, kako je rekao jedan od olimpijaca nakon projekcije, precizno prikazuje stoičku patnju veslača čija pluća gore, ali lica ostaju mirna. Možda priča nije u potpunosti istinita, ali legenda koju slavi ostaje vječna inspiracija.
Otvori KEKS Pay
