Uz dužno poštovanje i opasku da rad ovog redatelje smatram ključnim za hrvatsko kazalište od osamostaljenja zemlje, zaista ne moraš biti Oliver Frljić da shvatiš koliko su „Vještice iz Salema“ Arthura Millera aktualno djelo u ovom našem vremenu u kojem je cijeli svijet tek poligon za opću histeriju upogonjenu mržnjom i nasiljem koje kulja s interneta.
No, moraš biti Oliver Frljić kako bi nam kroz Millera bacio u lice mnoge neugodne istine, a još više to moraš biti kako bi u punoj snazi iskoristio sav (ogroman) potencijal glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih u kojem je glumica Linda Begonja uvijek dobro došao (organski) gost.
Arthur Miller je ovu dramu (njen naslov je „The Crucible“ – „Iskušenje“) izvorno napisao kao alegoriju. To je kritika svega što se pedesetih događalo u SAD-u, u tzv. lovu na komunističke vještice, u kojem je i on sam bio proganjan, saslušavan pred Odborom za neameričke aktivnosti, kada mu je oduzeta putovnica i zabranjena suradnja s Hollywoodom i kada nije rekao ni jedno jedino ime navodnih simpatizera komunizma.
Histeriju koja je tada vladala zbog „crvene prijetnje“ Miller je odjenuo u priču iz 17. stoljeća kada su u puritanskom Massachusettsu održalo znamenito suđenje vješticama iz Salema, kao i pogubljenja koju su slijedila. Napisao je priču o ljudima, braku, ljubavi, djeci (mrtvoj i živoj) sudstvu, državi, crkvi, vjeri, pedofiliji, žrtvama koje postaju zločinci... Istovremeno ovo je i duboko intimno djelo, jer kroz njega je progovorio i o svom privatnom životu. Sam je, u tekstu kojeg je u listopadu 1996. objavio New Yorker „Zašto sam napisao „Vještice iz Salema“ napisao: „Moj devetnaestogodišnji brak bio je na klimavim nogama i znao sam, i bolje nego što sam htio, na kome leži krivnja“.
Takvog se djela prihvatio Oliver Frljić koji je za ZKM preveo i režirao „Vještice iz Salema“, s dramaturgom Marinom Lisjakom radio na adaptaciji teksta, te za predstavu izabrao glazbu. U njega je upisao naše grijehe i histerije, pokazao na kakav način bolesni patrijarhat vlada našim vremenom i kako uporno i zborno, što zbog straha, što iz koristoljublja, šutimo na sve nasilje i nepravde koje iz njega proizlaze. U predstavu je ugradio toliko slojeva da je treba gledati barem tri-četiri puta kako bi se proniknulo u to obilje podteksta, iako smo sami živjeli, i živimo, mnoge od njih. Primjerice ona stara američka: „samo je mrtav Indijanac, dobar Indijanac“, ovdje je „samo je mrtva žena, dobra žena“, zastrašujuća je projekcija Milana Bandića kako pada po snijegu i kližući četveronoške polaže vijenac na spomenik poginulim borcima HVO-a, baš kao što je zabavna fotografija Zlatka Dalića i supruge kada se u salemskoj sudnici inzistira na činjenici da je žena nabrajajući smrtne grijehe preskočila „preljub“. A o emailu s odgovorom na molbu da se glazba Marka Perkovića Thomsona koristi u predstavi, da i ne govorimo. No, nema nikakvog smisla otkrivati previše detalja s tih video projekcija (autor Ivor Tamarut) te potencijalno nekome upropastiti gledanje predstave, koja je i prije premijere rasprodana do zadnjeg mjesta za sve ovosezonske izvedbe.
Frljić se ovdje bavi i samim Millerom, njegovim brakom s filmskom boginjom Marilyn Monroe. Njihov brak i mnogi intimni detalji, uključujući tri abortusa, još su jedan u nizu dokaza zašto su žene uvijek i zauvijek „vještice“, jer posve je jasno da im je dodatnu „metlu“ (i to na mlazni pogon) dala kontracepcijska pilula i taj trenutak u kojem su konačno zavladale vlastitim tijelom i vlastitom seksualnošću. Naravno, Frljić i potpunosti u Milleru prepoznaje političko kazalište i samo nam pokazuje kako se od 17. ili 20. stoljeća nismo odmakli ni milimetar. Štoviše, možda smo im bliže nego li ikada prije. Radi to s rukopisom zrelog redatelja u punoj snazi, u predstavi s kojom je uveliko nadmašio vlastitu režiju ZKM-ovog hita „Braća Karamazovi“ kojeg je režirao u dvije predstave koje se gledaju dvije večeri za redom.
Tu redateljsku zrelost (uz uobičajenu ljudsku odvažnost) dokazuju brojnim slike koje se poput filmskih kadrova zarivaju u gledatelje, da bi tamo dugo ostali. Primjerice posebno je dojmljiv način na koji koristi svjetlo (reflektori su i u rukama glumaca), koje je kreirao Marino Frankola, na sceni Igora Pauške je gola, crna i mračna s tek pokojim rekvizitom i zastrašujućim kipom (kipar Branimir Boban) koji je i lutka u priči i postolje suca... baš kao što kostimi Belinde Radulović uspješno nadograđuju svaku od zamišljenih situacija i spajaju stoljeća (dojmljiva je npr. haljina koju nosi Hrvojka Begović dok glumi Simone Signoret i koja je zamalo doslovna kopija haljine u kojoj je ta velika glumica primila Oscar).
Najveći dokaz Frljićevog umijeća njegov je rad s glumcima. Već i vrapci na grani znaju da nema boljih od onih koji su se okupili u ZKM-u, ali ne uspijevaju svi redatelji s njima postići isto čudo. Frljić ovdje u prvi plan – s punim pravom - stavlja mladu Nikolinu Prkačin i ona je prva glumačka zvijezda ove predstave. Već smo je gledali u predstavama ZKM-a, sjajna je u &TD-ovoj „Slučajnom smrti jednog redatelja“, ali ovdje nosi najteži glumački zadatak, pokazati kako mlada zaljubljena djevojka (dijete zapravo) postaje vješta manipulatorica koja doslovno donosi smrt i taj ogromni luk uloge odrađuje bez greške. Čvrsto je oslonjena na partnere oko sebe; Ugo Korani je njen John Proctor, Dado Ćosić Parris, Adrian Pezdirc gospodin Hale i Ivan Jurković Danforth. Sva četvorica glume i druge uloge, iznova dokazujući da je u njihovim rukama budućnost ZKM-a. Podjednako dojmljivi su i već spomenuta Linda Begonja, jaka i kao Elizabeth Proctor i kao Marilyn Monroe, Hrvojka Begović kao Mary Warren, te posebno Petra Svrtan i Milivoj Beader kao bračni par Putnam. Imena njihovih uloga gotovo da i nisu bitna, jer svi zajedno tvore promišljen i precizno ugođen glumački „stroj“ koji zajedničkom igrom u kazalištu postiže predstavu koja se dugo pamti.
Otvori KEKS Pay
Moto ljevičara... mrzim dakle postojim..... od svih nacionalista najgori su jugoslavenski!