Ahilova tetiva počela me boljeti nakon prošlog ljeta kad sam konačno obišla svoje zagorsko selo uzduž i poprijeko. Rekla sam si: tu si se preselila, živiš već nekoliko godina, a ne znaš ništa.
I onda sam ga počela obilaziti.
Na vrhu brda nalazi se vodotoranj. Pogled odozgo je veličanstven, ponijela sam dalekozor i gledala dugo. Dolje, na početku sela je farma s kravama, a ima i jedno gospodarstvo s tri konja. Hir žene lokalnog mesara, htjela je imati konje. To mi je rekao Joža, voditelj farme. Odmah smo sklopili prijateljstvo jer smo se tome podsmjehnuli. Gdje je dosad bio Joža, pa često sam kupovala sir kod njih? Inače bi me dočekale neke namrgođene djevojke koje su valjda htjele biti u gradu i živjeti neki drugi život.
Bila je dolje i jedna manja farma s kokošima. Sve sam kupovala kod njih, ali uvijek je kontakt bio služben. Tu sam dugo razgovarala s jednom ženom koja je rekla da zna gdje mi je kuća i s kojom sam se tih pola sata smijala do suza. Ne znam čemu. Svemu.
Otišla sam i do rječice gdje se ljeti može kupati. Izgledala mi je kao mala Amazona, vrbe s obje strane obale činile su predivan zeleni tunel nad njom. Tu i tamo minijaturni slapovi, kamenje oblo, po kojem se može prijeći na drugu stranu, ma divota. Zašto prije nisam išla na rijeku, pa volim se kupati.
I onda tetiva. Izguglala sam sve o tome. Uglavnom nisam saznala ništa. Miruj i čekaj. Maži mastima. Otišla sam i liječniku koji mi je rekao isto. Od muke sam pročitala i mit o Ahileju. Da vidim ima li kakva skrivena poruka u njegovoj priči, ne mislim da mi je svemir nešto htio poručiti, ali vjerujem da Grci nisu bez veze izabrali baš to mjesto za Ahilejevu ranjivost. Nego, majka mu se zvala Tetida, što mi je zvučalo slično kao tetiva. Je li moguće da je već u startu tetiva bila majčino loše naslijeđe? Je li i moje takvo? Ahilej je bio nabrijan na borbe, osvajanja i teritorija i žena, možda je ta ranjivost tetive bila onaj zadnji krik tijela: čekaj, stani, umiri se!
Prije toga, isto toliko koliko nisam mogla hodati, nisam mogla mrdnuti desnom rukom jer sam imala teniski lakat, sindrom koji mi doslovno nije dopuštao da dignem žlicu, da perem zube, brišem guzicu, oblačim se, češljam, režem kruh, miješam ajvar, vozim auto, pišem na laptopu. Ali to sam shvatila kao biološko-filozofski izazov: sve sam naučila raditi lijevom rukom. Zato mi taj prvi bol i nije toliko upao u fokus. Sad sam ambidekster, a to je prilično korisno.
Zatim, zbog šepanja, nateklo mi je koljeno na drugoj nozi, desnoj. Krenula sam na liječenje jednom tipu koji je živio sam u selu, tamo me uputio Joža, moj frend. Usput mi je nagovijestio da "bu gospoja dobila još jenega kojna i da bu otprla školu za jahanje". Pri tome se smijao, jer je to "jahanje" rekao s posebnim akcentom. Nasmijala sam se i ja da ne izgubim novostečenog pajdu i odvezla se do tog tipa.
Nisam ni bila svjesna koliko je blizu mene živio. Nekoliko kuća dalje, prema vodotornju, uselio se u svoju vikendicu, jer se razveo i ženi ostavio stan. Radio je kao fizioterapeut u bolnici, ali je tu doma liječio nekom svojom metodom koju je proučavao godinama. Kako se do sada nismo vidjeli? On je na posao odlazio na suprotnu stranu, "prek brega". Moje je kretanje bilo "niz breg", a šetala nisam. Između nas je bilo nekoliko kuća pa tu dionicu ni on ni ja nismo nikad prolazili. Zahvaljujući njemu, dobila sam pregršt preporuka za serije, knjige i filmove. Mislim da bi moje koljeno prošlo i samo, bez tretmana, ali njegove su mi preporuke zlata vrijedile. To je ono dobro u zlom koljenu. OK, i ja sam njemu nešto preporučila. Jednom kad sam odlazila od njega susrela sam dvije žene iz sela, išle su k njemu zbog nekih bolova. Čule su za mene, kažu, pa zašto se do sada nismo upoznale? Pozvala sam ih na piće.
I tako, kad su došle, nakon nekoliko pelina s limunom, počele smo plesati uz muziku koju je birao DJ ajfon. Znao je da treba dići atmosferu pa sam se u tom zanosu propisno udarila u drugo koljeno u kaljevu peć. Nije mi bilo žao, jer smo ove dvije i ja provele šašavo popodne, ali… bol je bio takav da sam morala stavljati obloge, gel protiv upale i opet mirovati. Bilo mi je već zlo od mirovanja. To je nešto što mi je oduvijek bilo strano, a sad sam baš morala! I što da iz toga zaključim? Ne pleši, ne trči, ne hodaj, ne skupljaj travu, ne kosi, ne sijeci grmlje. OK, mogla sam hodati po kući, ali to je meni kao zatvor. I koji grčki mit govori o koljenima? Niti jedan.
Taman kad se udareno koljeno smirilo, vrag mi nije dao mira, počela sam sjeći neki grm koji me smetao. I silazeći sa stolca, poskliznem se, padnem i udarim prsima u kamen. Zagorsko tlo baš i nije kao mediteransko, ne viri kamenje, ali tu je bio jedan koji mi je na tren izbio dah. Nije mi ništa, ponavljala sam si. Sutradan, kad se stvar ohladila, shvatila sam da nije dobro. Morala sam snimiti: jedno je rebro napuklo. Nema tu ni gipsa ni terapije. Mirovanje do besvijesti.
Jedna od one dvije žene što su bile kod mene došla mi je s domaćim kolagenom i nekim strojem, jer sam joj usput spomenula da me boli rame. To ti je kalcifikat, rekla je, završila sam tečaj, riješit ćemo to. Stroj je bio dubinski vibrator. Ne onaj seksualni. Od toga sam imala crni podljev, a tretman je bio bolan da bolniji nije mogao biti. Moj tadašnji odraz u ogledalu ovako je izgledao: jedno natečeno koljeno, jedno crno rame, plava modrica na prsima, ostatak natečene Ahilove tetive, drugo koljeno pod steznikom da se čuva, na nogama nalijepljene crne trake od onog susjeda. Izgledala sam kao da sam došla iz rata. Ili da sam imala automobilsku nesreću.
Što sam skrivila, pitala sam se. Sve sam svaljivala na sebe, sklona sam tome. Za mjesec dana, kad mi je zaraslo rebro, koljena splasnula, rame došlo k sebi, a Ahilova omekšala, kad su se masnice otplavile, oprezno sam počela izlaziti: prvo po svom vrtu, pa po selu.
Ništa me nije boljelo i osjećala sam novu gipkost. Ujutro, uzimajući kolagen, zaključila sam: to je bio taj sastojak! Otkad ga uzimam, sve je bolje. Ipak je sve fizički, a ne duhovno. Nisam ništa kriva.
Ipak, analizirajući uzroke i posljedice, zaključila sam da su moje boljke poslužile nečem: povezivanju s ljudima. Dugo sam živjela kao pustinjakinja, strankinja u vlastitom selu, a to nije bilo normalno.
Nisam imala nikog tko bi me na to podsjetio pa je moje tijelo preuzelo stvar u svoje ruke, noge, kosti i tetive. Bolovima me natjeralo na povezivanje s ljudima. Kad te nešto boli, ideš sam po pomoć, ali isto tako ljudi dođu k tebi kako bi ti pomogli.
Ne moram naglasiti da zaista uživam u njihovu društvu. Nema ničeg važnijeg od spontanog ulaženja nečije u dvorište: susjed, trebate li pomoć? To ti učini dan baš onakvim kakav i treba biti. Umjesto da si ostao sam, proveo si dva sata kod njega bacajući grane s jednog mjesta na drugo, poslije je on došao k tebi, pa ste spalili smeće koje te čekalo mjesecima. Vatra je privukla još njih pa ste tako uz neke kekse i rakiju dočekali večer. Nema ništa važnijeg od spontanog ulaženja u dvorište.
Dvije žene, pajdo s farme, žena s kojom sam se svaki put smijala do suza, rastezač kostiju, svi su mi oni došli u život, a i ja njima, samo zato što sam imala bolove. Može se reći, dosta dobar ulov.
