Stara izreka kaže da je Bog Ircima dao viski kako bi ih spriječio da zavladaju svijetom. To možda i jest istina, no čak ni viski nije uspio spriječiti irske književne velikane da svoj talent podijele s cijelim svijetom.
Oscar Wilde, Samuel Beckett, George Bernard Shaw i William Butler Yeats samo su neka imena koja su ostavila neizbrisiv trag na svjetskoj književnoj sceni, no postoji još jedno ime koje nikako ne smijemo zaboraviti kada govorimo o slavnim Ircima.
Riječ je, naravno, o Jamesu Joyceu, autoru romana "Uliks" koji je odmah po izlasku – zbog opscenih, razvratnih i eksplicitnih opisa te eksperimentalne tehnike struje svijesti – uzburkao književni svijet. Danas se, pak, ovaj roman smatra temeljnim klasikom svjetske književnosti, djelom koje je zauvijek promijenilo granice pisanja i dokazalo da se najveće umjetničke revolucije često rađaju upravo iz prkosa prema nametnutim pravilima, a veliki James Joyce, svojevremeni stanovnik Pule, već desetljećima svijet promatra s terase pulskog kafića Uliks, gdje je provodio sate i sate ispijajući kavu ili čaj te pišući pisma ili dijelove svojih knjiga. Ovog irskog buntovnika i svjetskog putnika na današnji se dan sjećamo u povodu njegove smrti.
James Joyce, punog imena James Augustine Aloysius Joyce, rođen je 2. veljače 1882. godine u Dublinu kao prvo od desetero djece državnog službenika Johna Stanislausa Joycea i Mary Murray Joyce, pobožne rimokatolkinje i pjevačice. Njegov otac John također je bio talentirani pjevač – govorilo se i jedan od najboljih tenora u cijeloj Irskoj – no zbog sklonosti piću svojoj obitelji nije uspio osigurati lagodan život. Unatoč siromaštvu i prljavštini u kojoj su živjeli, mladi Joyce od najranije je dobi pokazivao zanimanje za pisanu riječ – gutao je Dantea, Aristotela i Tomu Akvinskog, čak je sam naučio norveški kako bi drame Henrika Ibsena, pisca kojemu se divio, mogao čitati na izvornom jeziku. Naposljetku, nakon školovanja u irskim obrazovnim institucijama Clongowes Wood College i Belvedere College, Joyce je završio na University Collegeu u Dublinu, gdje je studirao umjetnost s posebnim fokusom na moderne jezike. Poslije je u raznim svjetskim metropolama podučavao engleski i talijanski, a ukupno je govorio čak 17 jezika, uključujući i arapski, grčki te sanskrt.
Kao mladić Joyce je bio odlučan u namjeri da postane pisac, a kako bi se mogao uzdržavati, planirao je studirati medicinu u Parizu, no od tog je nauma brzo odustao. Prve godine 20. stoljeća, međutim, zaista je proveo u Parizu, a u rodni Dublin vratio se 1903., kada je saznao da njegova majka boluje od raka. Iste godine Mary je preminula, a Joyce je ostao u Irskoj dovoljno dugo da upozna Noru Barnacle, hotelsku sobaricu koja je poslije postala njegova zakonita supruga te s kojom se u listopadu 1904. preselio u Pulu. Ovog iznimnog književnika istarski se grad prisjeća svakog lipnja, kada se ondje održava Bloomsday festival koji je 2011. godine pokrenuo naš poznati ilustrator, glazbeni novinar i filmski kritičar Igor Jurilj, poznatiji kao Yellow Yuri. Ovaj svestrani umjetnik povodom prošlogodišnje proslave izdao je slikovnicu "James Joyce i tajna pulske Arene", a u tadašnjem razgovoru za Večernji list Jurilj je otkrio zašto je ovog irskog umjetnika odlučio prikazati u obliku mačka.
– Joyce je često opisivao motiv mačke, a tijekom odiseja po Europi, na kojima ga je pratila supruga Nora Barnacle, svom je unuku Stevenu Joyceu pisao pisma. To nisu bila klasična pisma, nego kratke priče, a dvije od njih zovu se "Mačak i vrag" te "Mačka iz Copenhagena". Svoje putešestvije Joyce je oblikovao prema spoznajama o lokalnom folkloru i identitetu da bi ih svome unuku poslije pretočio u pismo, a valja spomenuti i da su "Mačak i vrag" te "Mačka iz Copenhagena" poslije postali slikovnice. Sukladno tome, imalo je smisla Joycea staviti u formu mačke. Još jedan razlog jest taj što smo kroz životinjski lik Joycea još više približili djeci jer on nije nužno bio najsimpatičnija osoba na svijetu, a nije ni izgledao atraktivno, pa sam se u početku jako mučio s oblikovanjem njegova lika kao ljudskog. Naposljetku, slikovnica "James Joyce i tajna pulske Arene" kruna je cijelog Bloomsdaya, projekta koji je nastao iz ljubavi te je prerastao u festival koji sada već ima tradiciju, a kako se 2024. godine, nakon suradnje s Baby Lasagnom na njegovoj priči "Baby Lasagna i mačak Stipe", pokrenula priča sa slikovnicama, jednostavno mi je bilo logično da i James Joyce dobije svoju dječju priču – rekao nam je Igor Jurilj, koji je biografske elemente Joyceova života u svojoj slikovnici povezao s istarskom mitologijom, točnije s likom demona Orka. Prema predaji, Orko navodi putnike da se izgube te se često pojavljuje u obliku magarca ili nekog drugog životinjskog oblika, no u priči o Joyceu ovaj demon ima ulogu pokretača radnje te lika koji književniku pomaže otkriti snagu pisanja. Jurilj je tako lokalizirao priču te je približio najmlađima folklornim elementom, a kako se radi o djelu namijenjenom mališanima s dvojezičnog područja te velikoj međunarodnoj zajednici koja se bavi Jamesom Joyceom, slikovnica je dostupna na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku.
Tijekom boravka u Puli Joyce je predavao engleski u Berlitz školi stranih jezika, dok je u slobodno vrijeme pisao romane i kratke priče, a 1905. s Norom Barnacle preselio se u obližnji Trst, gdje je radio u banci. Poslije su živjeli u Parizu te u Zürichu, gdje je preminuo 13. siječnja 1941. godine.
Njegova prva publikacija bila je zbirka petnaest pripovijedaka pod nazivom "Dublinci" (1914.), koja prikazuje život običnih stanovnika Dublina, a ove vrsno napisane novele ilustriraju zebnje i iskustva, zabave i poroke, krizu savjesti i svijesti glavnoga irskoga grada. Sam Joyce tvrdio je kako je želio napisati "poglavlje o moralnoj povijesti svoje zemlje" te kako je za mjesto zbivanja izabrao svoj rodni grad jer mu se činilo kako je upravo Dublin "središte paralize". Dvije godine kasnije Joyce izdaje "Portret umjetnika u mladosti", biografiju u trećem licu koju je pisao od svoje 20. do 32. godine, a koja u pet poglavlja prikazuje njegov život u malograđanskoj obitelji, djetinjstvo, školovanje u isusovačkoj školi te njegova stalna promišljanja o životu, vjeri, Bogu, pa i politici i ženama. Zanimljivo je, međutim, da Joyce ni u jednom trenutku ne opisuje fizički izgled glavnog lika, Stephena Dedalusa (što možemo povezati s Juriljevom izjavom kako pisac nije bio pretjerano atraktivan), pa njegovu personu možemo zamisliti samo preko ponašanja, komentara, razgovora i promišljanja. U ove dvije publikacije Joyce je pokazao kako ne namjerava pratiti već utaban put svjetske književnosti 20. stoljeća te kako je stvorio vlastitu stazu, a to je potvrdio i svojim sljedećim romanom, kultnim "Uliksom", koji je zbog opscenosti i razvratnosti po samom objavljivanju naišao na probleme, točnije cenzure i zabrane.
James Joyce počeo je stvarati "Uliksa" iste godine kada je objavio "Dublince", 1914., a nakon sedam godina pisanja ispred sebe je ugledao modernu verziju Homerove "Odiseje". Svi književni moljci koji iole drže do sebe znaju kako radnja ovoga kultnog romana prati jedan dan života troje likova: Stephena Dedalusa, Leopolda Blooma te njegove supruge Molly Bloom, po kojima je Bloomsday, koji se obilježava 16. lipnja – na dan kada je Joyce upoznao Noru Barnacle – dobio ime. Te 1922., kada je "Uliks" objavljen, zabranjen je u SAD-u i Engleskoj, no znatiželjni čitatelji uspjeli su nabaviti prokrijumčarene primjerke romana koji je bez ikakvog filtra prikazivao misli troje protagonista. Vrhunac zabrana došao je, međutim, tek deset godina poslije, 1932., kada su carinici u New Yorku zaplijenili kopije knjige namijenjene Random Houseu, nakladniku koji je želio objaviti knjigu. Slučaj je došao na sud 1934. godine, a sudac je tada procijenio kako roman nije sporan, što je označilo kraj cenzure u SAD-u. Dvije godine poslije isto se dogodilo i u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Ono što je posebno zanimljivo jest to da u Joyceovim romanima pronalazimo likove koji su vrlo očito inspirirani još jednim velikim imenom književnog svijeta – Ernestom Hemingwayem. To, međutim, ne treba čuditi jer Hemingway i Joyce bili su veliki prijatelji. Dvadesetih godina prošlog stoljeća susretali su se po pariškim kavanama, a kombinacija slabašnog i mršavog Joycea te krupnog, snažnog i nerijetko agresivnog Hemingwaya bio je prizor za pamćenje – posebice ako je posrijedi bila neka tučnjava. Joyce, međutim, nikada nije sudjelovao u tim sukobima, već bi ako se našao u problemu, skočio na svog prijatelja i počeo vikati: "Prebij ga, Hemingway, prebij ga", što autoru romana "Starac i more" nije teško padalo. Ipak, kada nisu pijančili po kavanama, Joyce i Hemingway divili su se jedan drugom, što je posebno vidljivo u Hemingwayevu komentaru koji se tiče zabrane "Uliksa". "Joyce ima prokleto predivnu knjigu, on je najbolji pisac na svijetu", kazao je Hemingway, dok je sam Joyce, čijom ćemo izjavom i završiti današnju povijesnu priču, rekao: "Ako je 'Uliks' nepodoban za čitanje, onda je život nepodoban za život."
Otvori KEKS Pay
