Naslovnica Kultura Kazalište

Shakespeareov 
i Ostermeierov Rikard III. za 
sva vremena

Mnogo simbolike leži u činjenici da su baš Schaubühne i Ostermeier zatvorili ovogodišnje izdanje festivala, čiji su zaštitni znak
01. listopada 2018. u 10:10 0 komentara 182 prikaza
Foto: Schaubühne Berlin

Vjeruje se da je negdje oko 1593. godine prvi put izvedena Shakespeareova (rana) drama “Rikard III.”. Stoljećima kasnije, na kraju rujna 2018., Zagreb je, dvije večeri za redom, u svojoj središnjoj kazališnoj kući, do zadnjeg mjesta u gledalištu nakrcanog HNK, gledao tog istog Shakespeareovog nakaznog kralja-zločinca, u izvedbi trenutno jednog od najboljih kazališta svijeta, Schaubühne iz Berlina, u režiji nenadmašnog Thomasa Ostermeiera.

uskoro u žar ptici Gulliver klince 21. stoljeća uči prihvaćanju drugačijih

Kruna po svaku cijenu

I odjednom se dogodilo ono zbog čega kazalište živi od antike naovamo: dok govori Rikard III., dok slušamo ono što je najveći dramatičar svijeta zapisao u 16. stoljeću, čujemo rečenice koje danas i ovdje izgovaraju svi zapjenjeni političari populisti ovog svijeta, sasvim nevažno govore li ih masama u Berlinu ili Zagrebu. I dok u jednom trenutku, u jednom od najmračnijih monologa drame, tumačeći glavnu ulogu glumac Lars Eidinger sasvim malom gestom i uzdignutim rukom od Rikarda postaje Hiter, gledatelj shvaća kako je lako moguće da kobna i krvava prošlost ponovno postane naša stvarnost.

Zbog tog trenutka, takvih kreacija i takvih predstava Shakespeare je autor za sve vremena, a kazališna umjetnost medij koji nužno progovara o vremenu u kojem se stvara. Naravno, potrebni su majstori koji to znaju prepoznati, nenadmašni i nadahnuti kreativci koji te svoje spoznaje znaju pokazati (i dokazati) svima.

Ostermeirov “Rikard III.” počinje moćnim bubnjevima, kao na rock koncertu. Uz taj zvuk na scenu kroz gledalište stižu ljudi u odjeći našeg vremena, piju i zabavljaju se, po njima padaju konfete...

Oni su elita iz koje dolazi i sam Rikard. No, zbog svojih urođenih mana on joj teško može pripadati i zato čini sve da postane ne punopravni, već prvi član elite. On želi krunu na svojoj glavi i ne pita za cijenu. U Ratu ruža ili danas, zapravo je sasvim nevažno, jer njegova amoralnost i spremnost na najgore manipulacije jači su od kalendarskih godina.

festival svjetskog kazališta Emocionalno razorna priča o pedofilu i ubojici koju izvode djeca

Pričajući o eliti koja rađa perverznog i ubojitog moćnika, Ostermeier koristi najjednostavniji kazališni jezik: genijalan tekst i nadahnute glumce, ali postavljene u scene koje po svemu sliče na filmske kadrove, stvarajući tim rafiniranim postupkom kazališnu čaroliju neprolazne vrijednosti.

Lars Eidinger u naslovnoj ulozi Rikard je koji se ne zaboravlja. Moguće ga je ponovno sresti u nekoj vlastitoj noćnoj mori, jer u njegovoj glumi nema karirature, nema ni jedne riječi i ni jedne geste kojima se ne vjeruje, koje se čine pretjeranima. Gluma je to vrhunske posvećenosti, koja uz talent traži ozbiljan rad, onaj na vlastitom tijelu koje služi kao poluga te glume, ali i na psihi koja se kroz takve uloge doslovno dovodi na rub.

I Schaubühne i Ostermeier na neki su način kroz proteklih šesnaest godina postali zaštitini znak Festivala svjetskog kazališta, pa mnogo simbolike leži u činjenici da su baš oni zatvorili ovogodišnji festival, na kojem smo zbog stalnog kresanja finacijskih sredstava, vidjeli samo tri predstave (uz “Rikarda III.” bile su tu još i “Macbettu” Teatra Sardagna iz Italije i “Pet lakih komada” Umjetničke skupine Campo i Belgije”). No, iako se kazališna publika s tugom sjeća primjerice izdanja festivala iz 2008. ili 2013. godine s čak šest naslova, njegova poanta nikada i nije bila u brojkama, već u načinu na koji širi kazališne vidike, predstavlja najvažnije nove autore i kroz izbor iz najzanimljivih i najznačajnijih novih predstava predstavlja nove teatarske struje.

"Pijani" Predstava “Pijani” Pijanstvo je alat koji podcrtava ludilo života

Dragocjene lekcije

Ove godine poanta je bila na promatranju i promišljanju stvarnosti i to na dva posve različita kazališna načina: kroz Shakespeareova djela i kroz tzv. dokumentaristički teatar, gdje nam je redatelj Milo Rau, baveći se pričom o zločinima pedofila i ubojice koji su potresli Belgiju, a koristeći isključivo dječje glumce, održao i lekciju o tome što je to gluma i što je to predstava. Svaka od viđenih, a treba se nadati i naučenih lekcija, blago je u rukama domaćih ljudi od teatra, ali i publike koja je dobila još jedan okvir za promatranje djela koja nastaju u hrvatskim klazalištima. 

Deceuninck grupa
PROIZVODNJA I EKOLOGIJA
Mogu li uspješno poslovanje na globalnom tržištu i zaštita okoliša ići ruku pod ruku? Jer kako stvari stoje, uskoro će morati
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.