Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 77
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Hoerspiel

Pavlica Bajsić Brazzoduro: Zbog obitelji bih odustala od svih kazališnih snova

Foto: Marin Franov
1/8
11.07.2019.
u 12:02

Mislili su da će imati samo nekoliko izvedbi, ali njihov “Hoerspiel” ušao je u šestu godinu kao kultna predstava za koju karte planu prije nego što se većina zainteresiranih uopće stigne snaći. S autoricom Pavlicom Bajsić Brazzoduro razgovarali smo u povodu novih, iznova rasprodanih izvedbi ove magične kazališne posvete radijskoj povijesti.

Kako ste započeli s Hoerspielom, kako je on nastajao i što vas je za to inspiriralo? 

Hoerspiel je nastao u jesen 2013. kao izraz snažne osobne potrebe za koju ranije nisam imala autorske hrabrosti. Sada, kad se nakon skoro 6  lijepih „Hoerspiel godina“ osvrnem, jasno mi je koliko je nasušno bitno upravo to, da svaki autorski iskorak u javnost bude izraz iskrene potrebe, nečega što vam ne da mira. O svim ostalim elementima, kao što je kasnije oblikovanje tog iskoraka, može se diskutirati. Čak ni tema nije toliko bitna, radio nije po ničemu atraktivna tema, potpuno je asinkrona s vremenom i mi smo tada mislili da radimo predstavu za nas i za vrlo uski krug ljudi koje bi „priča o radiju“ mogla zanimati. Ali ono što je bitno i što izgleda i publika prepoznaje, je snaga inicijalnog impulsa, koji se mjeri nekom još neimenovanom mjernom jedinicom iskrene potrebe mene kao autorice, ali i mog ansambla kao podrške u svim vidovima realizacije.
U trenutku kad smo radili Hoerspiel, ja sam punila već 18 godišnji „staž“ u dosta napornom prekarijatu koji je u vrijeme studiranja bio moj izbor, a kasnije više nisam bila u mogućnosti pronaći izlaz iz njega. Taj staž sam ostvarivala što kroz moj dramaturški rad u kazalištu, najviše u Teatru Exit na samom početku, a što kroz suradnje na radiju u svim vrstama programa, od šegrtice do urednice. U tom času, osim jedne opće iscrpljenosti, osjećala sam i tugu da nikad nisam mogla iskustvo iz jednog medija prenijeti u drugo – iz toga je nastao Hoerspiel. Za inat kazališnim kolegama koji su radio stavljali u neke prašnjave niše i s pomalo sažaljivim pogledom me gledali dok sam im o njemu pričala, i za ljubav svim onim skromnim radijskim zanesenjacima od kojih sam učila o moru slobode asocijacija koje eter nudi.

1/10

Hoerspiel je opisan kao „kazališna priča o misteriju i romantici ranih dana radija“. Koja je vaša osobna povezanost s radijem i kako se kod vas razvila ljubav prema tom mediju? 

Strast prema oba medija naslijedila sam još kod kuće u ranom djetinjstvu, mama Neda Mamilović Bajsić bila je jako perspektivna glumica koja je zbog teške bolesti vrlo rano morala prekinuti karijeru, a otac Zvonimir Bajsić je bio svojevrsna duša umjetničkog radija, vodeća iskra inovativnosti ne samo na područjima bivše Jugoslavije nego i u svijetu, bio je pjesnik radijske umjetnosti. Nedavno smo brat i ja objavili knjigu „Tišina“, zbirku tatinih djela i eseja o njemu. Tako da sam, u nažalost kratkom djetinjstvu, odrasla kao mala tatina asistentica, prljavih prstiju od namotavanja magnetofonske trake na kućni magnetofon ili slaganja indiga u papire za njegov pisaći stroj čiji mi je zvuk bio „zvuk doma“.  Pamtim i posebni miris i vanvremenski mir koji je vladao studijima u kojima je tata s kolegama ton-majstorima tjednima posvećeno montirao svoje dokumentarne radio-drame. Ovo o čemu govorim pokušala sam djelomice i prenijeti u Hoerspiel. Na svu sreću, rano sam shvatila da ne posjedujem veliki talent za glumu, ali je u meni rasla potreba za pisanjem i nekom vrstom kompozicije, što danas prepoznajem kao jednu od definicija dramaturgije. Najširi studij u tom smislu mi se činio studij dramaturgije, no nedostajalo je hrabrosti. Tatu sam izgubila sa svega 13 godina i u vrijeme upisa na fakultete u meni je bilo više straha nego vjere u sebe, pogotovo što su tada na Akademiji predavali profesori koji su bili njegova generacija i jako sam se bojala visokog horizonta očekivanja. Upisala sam i apsolvirala Filozofski fakultet. Tata je bio jako povezan s Pragom u kojem je studirao, doma smo imali knjige i ploče na češkom, tako da je studij češkog jezika i književnosti za mene takvu usamljenu bio nekako „poznati teren“. Kao i drugi jezici koje sam sa strane učila.  To s jezicima je vjerojatno počelo isto u tatinoj biblioteci u kojoj je bilo knjiga na više jezika. Sve me je to kasnije oblikovalo i razvilo u strast i spretnost u jezicima. To je valjda i neka potreba za uživljavanjem u različite kulture, spajanjem s drukčijim kodovima i baštinama. Tu se neka veza i s glumom, sigurna sam, ipak nije izgubila. Ali studirala sam i etnologiju, tu sam shvatila koliko me zanimaju terenska putovanja i dokumentiranje, ali i kulturna antropologija.

No, ne zaboravimo, to je bilo još vrijeme rata, početkom 90-ih sve je puno drukčije izgledalo. Kaos i neizvjesnost koja je vladala izvana, očitovala se i u meni. Možda sam čak i najmirnija bila u štalici u Maksimiru gdje sam s 5,6 cura njegovala konje, jahala šumom, čistila boksove i tovarila slamu, tamo sam zapravo provodila puno više vremena nego na fakultetu. Kad sam napokon smogla hrabrosti izaći na prijemni na ADU, već sam bila pred kraj studija na Filozofskom. Ali ono što je bilo bitno je da sam 1995. baš na oglasnoj ploči etnologije na Filozofskom ugledala oglas za vanjskog suradnika na radiju i to u redakciji narodne glazbe! Tako sam došla na radio. U toj redakciji sam provela kratko vrijeme jer veze nisam imala s narodnom glazbom, kao studenticu dramaturgije pozvali su me vrata do, u redakciju dječjeg programa. Tamo sam upoznala Ljubicu Letinić, moju radijsku sestru. I ostalo je povijest. Noćima smo krale ključeve radijskih montaža s porte i preslušavale stare vrpce. Učile se montirati na magnetofonima. Tako smo se upoznale s avangardnom baštinom nekadašnjeg Radio-Zagreba koju su nacionalne 90-te dosta pomele, falilo je tog „prenošenja nasljeđa“. Pa smo počele pozivati prijatelje i kolege raznih profesija na naše „slušaonice vrpci“. Ulaznica je bila jedna butelja. Kružoci su se održavali po raznim stanovima, nakon slušanja bi diskutirali, zapisivali dojmove, kao na pravim festivalima. Nalikovalo je sve jednoj maloj radijskoj ilegali, i dan danas neki od nas surađuju unutar RadioTeatra. 

Shvaćate sada zašto je teško odgovoriti iz čega je nastao Hoerspiel? Iz svega. 

Mislite li da takva radijska magija koju dočaravate Hoerspielom još uvijek postoji i u doba sasvim drugačijih medija i kako da je održimo na životu?  
Bez obzira na djetinjstvo s magnetofonskim vrpcama, moju mladost je obilježio Radio 101 sa svojom zezancijom i provokacijom, jinglovima te glazbom. Za vrijeme srednje škole znala sam ostajati budnom cijelu noć i slušati radio. Tek sam se dakle kasnije u vrijeme svog studiranja u pravom smislu spojila s  radijskom umjetnošću kroz te naše ilegalne kružoke gdje smo preslušavali stare vrpce Radio-Zagreba. A paralelno se u eteru dogodilo jedno osiromašivanje kroz bujanje neduhovitih komercijalnih „feel good“ radio-stanica koje uopće ne koriste radijske alate, ne poznaju mogućnosti radija, u tom smislu su nepismeni. A pritom i nevjerojatno neduhoviti.  Nažalost, ljudi to danas podrazumijevaju pod radijem. Neku kombinaciju „audio-oglasa“, jukeboxa i voditeljskog tjeranja na to da smo svi „super“ i „da se ne zamaramo“. Nismo svi „super“ i „fora“ i nekad želim da me neka tema „zamori“ i „zabrine“ i zamislite ovo: „rastuži“!
Ali eto, jedno utječe na drugo, zaboravljamo da ponuda utječe na potražnju i opet natrag. I da je obrazovanje naše najbitnije političko pitanje i ujedno naša najslabija karika.

Najbolje je to opisao pokojni Ante Perković u jednom intervjuu vezano uz Hoerspiel:
„HOERSPIEL je predstava za ljude koji su zasićeni tim odvratnim playlistama i suludo nabrijanim kokainskim radijskim voditeljima, koji su užasno dobro raspoloženi, "sve je super" i "jao, jao" deru se strašno na mikrofon... To je strahovito bitno da ljudi čuju da radio to nije. To je kao neka degeneracija, neki užas. Kao kad bi ljudi rekli da je film isto što i Big Brother i Farma, bez da vide Orsona Wellesa i Krešu Golika, što je dio opće kulture. HOERSPIEL je iznimno bitan zbog toga, kao i za spas nekog unutarnjeg estetskog sustava.“

A s druge strane imamo situaciju da HRT kao javni radijski servis koji se financira kroz pretplatu sve više zapostavlja program koji ga upravo od ovakvih stvari treba razlikovati: kvalitetan dramski, dokumentarni, obrazovni, hrabri. 

Kako je nastao ansambl Hoerspiela?

Ansambl Hoerspiela čine glumci, glazbenici, radijski autori, tonmajstori i majstor svjetla. Dakle, svi oni koji su potrebni da bi nastao program koji se odvija uživo pred očima kazališne publike. To su: Jelena Miholjević, Sven Medvešek, Ivana Starčević, Matija Antolić, Ljubica Letinić, Dino Brazzoduro, Nina Bajsić, Ivan Zelić/Ivor Plužarić/Dalibor Piskrec i Marino Frankola uz snimke glasova Ante Perkovića i Zvonimira Bajsića.
Ponovno ću citirati Antu Perkovića, s obzirom da je ovaj razgovor povodom izvedbe njemu u spomen i s obzirom da je on od svih nas iz ansambla najbolje mogao sročiti  neke stvari koje možda u početku nismo ni osvještavali.
„Neki od nas su se tek upoznali na HOERSPIELU, ali smo se svi  bavili radijem. Mislim da nas povezuje ta neka zajednička strast prema odnosu prema mediju prvenstveno. Jer ono što je radio danas je dijametralno suprotno onome što bi mi htjeli da radio bude ili barem dijelom da bude. Dakle da bude neki prostor istraživanja, neki prostor slobode i prostor gdje zvuk dobiva svoje puno izražajno bogatstvo.“

Može li se Hoerspiel na neki način shvatiti kao posveta vašem ocu i njegovom radu?  
Svakako, s time da ja tu posvetu shvaćam kao DIJALOG a ne kao SPOMENIK. Iako moj tata nije radio na radiju u vrijeme kad su radio-drame išle uživo, njegov dio Hoerspiela je onaj o snazi zvuka i zamišljanja, kao i o tišini. U predstavi igramo ulomak iz „Slika iz života jednog radio-dramaturga“ u kojem radijski dramaturg Janus sa svojom sekretaricom Paulom koja pućka lulu lamentira o „zagađenju etera, o radiostanicama kao tvornicama umjetne buke iz kojih kulja smrad“, te citira tatinog praškog profesora Bezdičeka
 „Materijal radiomedija je čujno, ali i negacija toga čujnog, to jest tišina.“ Danas, nakon svih čujnih iskustava, rado bih rekao: "Materijal radiomedija je tišina, kao i njena negacija – čujno."
Tog profesora Bezdičeka, o kojem znamo samo ovu njegovu definiciju, spominjemo dakle već 6 godina u Hoerspielu, a prošle godine ga je Ljubica Letinić slučajno spazila na staroj fotografiji koja visi u hodniku praškog radija. Tad smo shvatili da je on stvarno postojao! Puno je takvih momenata koji nam Hoerspiel pruža. Predivan je taj osjećaj spajanja koji radio nudi, pokušavamo ga u predstavi izložiti publici i mislim da je i to jedan od razloga zašto se ljudi tako vežu uz Hoerspiel i često dolaze više puta. Ili putuju iz drugih gradova da bi uhvatili neku od naših rijetkih izvedbi u gornjogradskoj kući Arko. Radio spaja s nekom vertikalom koja je krenula prije sto godina s prvim snimkama, s prvim suprotstavljanjem božanskim zakonitostima, emitiranjem glasova na daljinu, koji nisu sada i ovdje, ili čiji nosioci nisu više živi. Ili zamišljanjem izvora zvukova koje čujemo.  Vjerujem da ta vertikala oslobađa to neko „putovanje u samoga sebe“ da opet citiram Janusa u tatinim „Slikama iz života jednog radio-dramaturga“. Da, to je to. To vjerojatno Hoerspiel donosi svojoj publici izlažući radio. Radio je spajanje koje omogućuje putovanje u samoga sebe.

U predstavi se koriste snimke njegova glasa, kao i glasa Ante Perkovića kojemu je bila posvećena i izvedba u ponedjeljak. Koliko je Ante Perković značio za Hoerspiel i na koji ste mu način željeli odati počast izvedbom? 

Trenutno mi je još uvijek teško govoriti o Anti Perkoviću. Mogu samo reći da sam osim prijatelja, izgubila i oslonac u ovome čime se bavim, nekoga tko je uspio artikulirati ono što ja nikad nisam mogla i tako mi pomoći da se izborim s nesigurnostima. Ante nas je sve činio boljima i sve nas žulja njegov nagli odlazak. Mislim da je to možda najprikladniji izraz: žuljanje. Nije samo jako tužno to da je otišao, znate. Mnogi nažalost odlaze mladi i to je tužno. Ali njegov bi odlazak trebao ostaviti i veliki znak upitnika i uskličnika cijelom društvu koje je bilo dužno prepoznati i uposliti nevjerojatan kapacitet koji je Ante imao na mnogim poljima. A to nije učinilo. Kako to procesuirati i kako se pomiriti s time? Idemo dalje? Ne, ne idemo dalje.
Što se tiče radija, Ante je još davno surađivao na Radio Zadru, a onda je u neko kratko „zlatno“ vrijeme Hrvatskog radija, taman u vrijeme nastanka Hoerspiela, imao emisiju na 2.programu HR-a koju je s novom uredničkom postavom uskoro izgubio. Paralelno je radio za Ljubicu Letinić koja je tada uređivala emisiju Audio.doc,  i to umjetničke dokumentarce. No, nakon nekoliko godina i Ljubica je ostala bez svih svojih emisija pa tako i bez Audio.doca. To je bila zadnja luka Antinog angažmana na radiju i nešto što je on iznimno cijenio jer ga je takav rad upošljavao kao autora, glazbenika, pjesnika i pisca u jednome. U jednom intervjuu Novostima kaže: 
„Dio sam ekipe koju je okupila Ljubica Letinić, radimo radijske dokumentarce i audio radove u kojima novinarstvo susreće književnost, povijest, poeziju zvuka, glazbu… To smatram vrhuncem svoje novinarske karijere i osjećam se privilegiranim i počašćenim što mi se pružila prilika da se time bavim. Naravno, taj moj osjećaj je u potpunoj suprotnosti sa statusom koji takva vrsta rada zauzima u hijerarhiji HRT-a.“
Interesirao se i za opus mog oca i jako ga poštovao. Trebao mi je biti urednik knjige o mom tati, jer materijal koji sam skupila je bio heterogen i nespojiv, znala sam da to može samo on. Međutim, nije stigao. Na svu sreću je u knjizi barem zabilježen njegov osvrt na prvu dokumentarnu radio-dramu „Zbogom“ iz 1968. kojom je moj otac započeo novi radijski smjer, jedinstven u svijetu.

Boli nas odlazak prijatelja ali bole i sve Antine genijalnosti koje je još trebao napisati, skladati, smontirati i izvesti na sceni. Žuljaju.

Kako biste nekome tko nije gledao i slušao Hoerspiel dočarali doživljaj i osjećaj te predstave? 

Citirat ću opet Antu: "HOERSPIEL funkcionira na puno razina. Mislim da nas prije svega uči da ponovno otkrivamo slušanje. Ne samo radijskih sadržaja nego i drugih ljudi i riječi i značenja i zvukova koji su oko nas, ali smo ih prestali primjećivati. Zbog ovog vremena u kojem je slika toliko dominantna, mi najčešće uši gotovo i ne koristimo. Zato kroz HOERSPIEL mi pokušavamo ljudima otvoriti taj prostor maštanja, prostor interpretacije, prostor zamišljanja stvari koje čuju. Zapravo je zanimljivo kad ljudi koji su navikli na izvedbene umjetnosti u kojima stvari doživljavaju prvenstveno vidom,  na našim predstavama pred kraj odluče zatvoriti oči i samo slušati, to je nešto što se spontano počelo događati. To je meni osobno najveći kompliment jer dokazuje da postoji taj neki prostor interpretacije koji nije ograničen osjetilima.“

U predstavi koristimo stvarno svašta. I svatko od nas ima točno dogovorenu ulogu što se tiče proizvodnje zvučnih efekata, u suprotnom bi nastao kaos u zvuku.
Meni možda najdraži je zvuk šišmišovih lepeta krila kojeg Dino dočarava kožnim rukavicama u romantičnoj noćnoj sceni Tituša i Hanike.  Ne znam što više volim gledati, lica u publici kad to shvate ili Dinovo lice kad te iste rukavice šlampavo baci iza leđa. Dino Brazzoduro je autor i našeg prepoznatljivog instrumentala, kojeg izvodimo uživo uz pomoć škarica, pisaćeg stroja i drugih pomagala. 
Stalno balansiramo na toj dvostrukoj, trostrukoj percepciji stvari, onoga što se vidi i onoga što se čuje.
Osim toga, predstava je site-specific, nastala je na etažama kule Lotrščak i publika „putuje kroz povijest radija“,  što nažalost na Ljetnim noćima Teatra Exit niste mogli vidjeti jer nas je kiša preselila u foaje Muzeja za umjetnost i obrt pa smo prvi put u 6 godina igrali bez tog „putovanja publike“.
Bitna je  i igra snimljenih audio materijala i materijala koji se događaju uživo. To uzdrmava percepciju gledatelja/slušatelja i stvara određeni ping-pong.

Koji su vam daljnji planovi s ovom predstavom i ostalim projektima na kojima radite? Radite li još uvijek i njemačku verziju „Eter nad Berlinom“?

„Eter nad Berlinom“ je igrao 2 godine u berlinskom kazalištu Ballhaus Ost i imao lijepu turnejicu. Na Marulovim danima 2017. sam dobila nagradu za njega iako ju smatram prije svega zakašnjelom nagradom za Hoerspiel, s obzirom da on u sezoni kad je nastao nije bio primljen ni na jedan festival pa nigdje nije ni mogao konkurirati. Zbog hrvatskog radiofonijskog ansambla i angažmana svakog pojedinca preko svake granice, mi je žao da ga nigdje nisu primili kad je za to bilo vrijeme. Vjerujem da bi danas to bilo drukčije.  „Eter nad Berlinom“ je dramaturški i režijski krojen jednako, samo je sadržaj iznutra punjen motivima iz berlinske radijske povijesti. Lani sam započela pregovore s Teatrom delle Tosse u Genovi da bi radili talijansku verziju, grad Genova je bio zainteresiran za podršku, ali trenutno odgađam sve što bi značilo višemjesečni boravak daleko od moje djece koja su još mala.  Dugoročno, bilo bi zanimljivo istraživati radijske arhive svih zemalja u čijim jezicima se snalazim i raditi iz toga predstave, kao što smo napravili zagrebačku i berlinsku. U svim zemljama su ovo godine kada manje-više možemo govoriti o stoljeću radija.  
Mene osim predstava zanimaju i drugi način radijskih intervencija van radija, voljela bih razvijati jednu vrstu soundwalka za šetače, što je neki prošireni oblika radija i književnosti, u interakciji s pejsažem. Mogu tako nešto zamisliti posvuda, a recimo životnim uspjehom bih smatrala da tako nešto napravim za hodače starim rimskim cestama kroz više zemalja i više jezika. Sva ta moja maštanja se obično slome u sudaru pitanja produkcijske podrške i sasvim običnih svakodnevnih pitanja egzistencije moje male obitelji. Zato sam sve spremnija odustati idućih 10 godina od svojih maštanja i zaposliti se na nekom šalteru. 

 Održao se i prvi dio Plana za bijeg – što nas dalje čeka? 

PLAN ZA BIJEG je ciklus malih radiofonijskih izvedbi u suradnji mog RadioTeatra s Multimedijalnom kolibom i ove godine radimo njegovo 6. izdanje. Pozivamo autore da se uključe u razvijanje forme susreta radija i izvedbe uživo i to kroz kratke forme do 30 minuta. Ljetni dio smo započeli na Medvednici, oko planinarskog doma Risnjak, sve više širimo program prema djeci. A drago nam je da smo konačno imali i Darka Rundeka u ekipi koji je postavio zvučne instalacije u kućice za ptice, na temelju „Jezika ptica“, stare perzijske poeme iz 12.st koju je prevela njegova supruga Sanda Hržić. S obzirom da je on nekada radio kao radiodramski režiser, već duže vremena dogovaramo suradnju. Bilo je predivno vidjeti u sumrak kako šetači u šumi „prisluškuju“ kućice za ptice.
Jesenski dio ovog ciklusa će se održati u listopadu. Veseli me da i članovi radiofonijskog ansambla razvijaju svoje samostalne projekte i da su s nama u timu vrlo mlade Katarina Grgić i Andreja Pančur koje nam organizacijski čuvaju leđa.  Krenuli smo u pripreme „malog Hoerspiela“, odnosno priče o radiju za najmanju publiku koja još nema svoje ime, na čelu autorskog tima je hršpilašica, pjevačica i glumica Ivana Starčević. Tu je i koprodukcija s DeFactom „Bajki za odrasle“, koje priprema hršpilašica Jelena Miholjević s Ivanom Bodrožić, Sašom Božićem i The Gentlemanom. Dramaturginja i glazbenica Nina Bajsić (svira violinu u Hoerspielu) i glumica Marija Šegvić pišu predložak za novu predstavu radnog naziva „Pisma“, a svi zajedno surađujemo na snimanju novih audio knjiga. Dosad smo snimili „Sjećanje šume“ Damira Karakaša i „Ljubavni roman“ Ivane Sajko, u pripremi je „Hotel Zagorje“ Ivane Bodrožić. Dino Brazzoduro kao oblikovatelj zvuka i glazbenik nam vodi tu sekciju.  Svi ti naslovi moći će se naći  na aplikaciji za mobitele „Book&Zvook“ koju najesen lansira Transonica audio store Ljubice Letinić i Lane Deban s gomilom drugih naslova u njihovoj produkciji, bit će to prva takva  platforma za slušanje knjiga na južnoslavenskim jezicima.

Radio Teatar i sve njihove buduće projekte možete pratiti na njihovoj Facebook stranici.

Komentara 2

ŠA
šalata
23:16 14.07.2019.

Radiio Teatar i Multimedijalna koliba su nam potrebni,moji unuci jedva čekaju nove predstave,izdržite

VJ
vjaceslav
18:31 15.07.2019.

još kao klinac volio sam poslušati "radio dramu". znam, zvučati će nevjerojatno, ali jednom sam zbog nje ostao kući u vrijeme kada se klapa okupljala za večernje druženje - radilo se o nekom tipu osuđenom na smrt, a stražari ga uvjeravaju da će u zadnjem trenutku biti pomilovan ili na već neki način spašen. drugi put je bilo o čovjeku koji je konačno otkrio ljubav svoga života da bi u vlaku od suputnika čuo da je njegova ljubav "prava madame bovary", a svidjela mi se i neostvarena ljubavna priča iz nekog putujućeg(?) cirkusa.lp!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije