Iznenadna i prerana smrt Saše Anočića šokirala je protekli mjesec hrvatsku kulturnu scenu, kako njegove kolege, tako i publiku. Iako ostaje tuga zbog svih onih kazališnih predstava ili glumačkih uloga koje je još mogao i trebao ostvariti, a nije stigao, neizbrisiv je trag koji je ostavio i kao redatelj i kao glumac. Večernji list odlučio je, stoga, odati mu počast i čuvati uspomenu na lik i djelo Saše Anočića uspostavljanjem nagrade za najbolji dramski tekst koja bi bila nazvana po njemu.
– Večernji list nizom akcija i projekata pokazuje da je važan društveni faktor, a na tom putu želimo sačuvati uspomenu na Sašu Anočića i njegov rad, kako glumački, tako i redateljski. Taj rođeni Osječanin, koji je velik dio života proveo u Zagrebu, ostavio je golem trag na hrvatskoj kazališnoj sceni u cjelini, pa mu želimo dijelom vratiti dug. Držimo da bi nagrada za dramski tekst koja bi nosila njegovo ime bila primjeren način da mu se odužimo – kaže Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista.
– Jako lijepo! Odlična je to ideja! – reagirala je na prvu Anočićeva supruga Barbara.
– Saši bi sigurno bilo jako drago! – dodala je.
Ideju podupire i Sašina kći Mia, također glumica.
– Divno! Cijela bi moja obitelj sigurno bila presretna da se to dogodi. Ne možemo ga vratiti, ali ovakvi znakovi pažnje struke i medija puno nam znače – ističe Mia.
Inicijativa Večernjaka oduševila je i struku, odnosno Sašine kolege i suradnike u kazalištima, počevši od onoga osječkoga, u kojemu je i započeo karijeru.
– Saša je bio silno senzibilan, a otišao je prerano. Prva ljubav mu je, to će svi posvjedočiti, bila režija, a kad radite režiju, onda ste sigurno bliži tekstovima i pisanju nego kao glumac. Prema tome, pozdravljam inicijativu Večernjeg lista, doista mi je drago što ćemo ga se iznova prisjećati i nagrađivanjem najboljih dramskih tekstova. Saša Anočić mora se vratiti kući, kao ime, i kao netko tko je doista ostavio traga i u našem kazalištu i inače – ističe Dražena Vrselja, intendantica Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Kazalište je, dodaje ona, otvoreno za buduću suradnju. Spremnost za suradnju iskazuju i u osječkoj gradskoj upravi.
– Grad Osijek potpuno podržava nagradu za dramski tekst koju pokreće Večernji list. Osijek je Sašin rodni grad, grad u kojem je postigao prve uspjehe, grad čijim se kazalištima uvijek vraćao i u kojem je podučavao buduće glumce. Njegovim preranim odlaskom kazališna i filmska scena izgubila je jedinstvenu osobnost koja je svojim talentom i iskustvom mogla još višestruko pridonijeti hrvatskoj kulturi i umjetnosti. Drago nam je da će nagrada koja potiče dramsko i kazališno stvaralaštvo biti u spomen na našeg Osječanina i velikana hrvatske kazališne i filmske scene. Svakako smo zainteresirani u tome sudjelovati – ističe Ivan Radić, gradonačelnik Osijeka. Saša Anočić rođen je 19. svibnja 1968. u Osijeku, gradu u kojem je postigao i svoje prve uspjehe, gradu čijim se kazalištima stalno vraćao. I u kojemu je poučavao buduće glumce, studente Akademije za umjetnost i kulturu. Preminuo je 5. svibnja, točno dva tjedna prije 53. rođendana. Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1998. godine. Kao glumac je isprva bio zaposlen u HNK u Osijeku, odakle prelazi u Zagrebačko kazalište mladih. Sljedeća mu je adresa Kazalište Trešnja, gdje je i glumio i režirao velike hitove poput “Alise” i “Pinocchija”, ali i koje je vodio kao ravnatelj, od 2009. do 2014. godine. U Trešnji ostvaruje brojne zapažene uloge, kao što su Strašilo u “Čarobnjaku iz Oza”, Otac u “Mami kao priči”, Lumiere u “Ljepotici i zvijeri”, Fagin u “Oliveru Twistu”...
Od samih njegovih profesionalnih početaka bilo je jasno da Sašu Anočića ne zanima samo gluma. Bio je kazališni kreativac u punom smislu te riječi, istinski teatarski inovator – pisao je, režirao, birao glazbu, radio na svjetlima... Ne čudi, stoga, što je radio u brojnim kazalištima u Hrvatskoj, ali i u susjednim zemljama. Kao redatelj, u riječkom je HNK Ivana pl. Zajca postavio na scenu “Komšiluk naglavačke”, a u SK Kerempuh potpisao je naslove “Kad se mi mrtvi pokoljemo” te “O medvjedima i ljudima”, dvije velike predstave.
No, svoj istinski teatarski dom našao je u Exitu, kazalištu koje promiče glumačku izvrsnost, donosi uvijek nove, izuzetno zanimljive dramske tekstove. Njegovi “Kauboji” stekli su status kultne predstave, koja više od deset godina neprekidno puni kazališne dvorane, a uvijek se iznova traži karta više. “Kauboji” su 2008. godine osvojili i Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini i za najbolju režiju. Vestern je tada, kao žanr, bio mrtav u cijelom svijetu...
– Cilj nam je bio napraviti što bolji proizvod i da uživamo u tome. Na prvoj sam im probi rekao: “Novac ovdje nije važan”. “Kauboji” su mi se dogodili u trenutku kada sam već počeo naginjati prema četrdesetima i bio je to neki trenutak za rezime i života i rada. U takvim trenucima svi se uvijek vraćamo u djetinjstvo, u sjećanja, mirise, okuse... i preko toga gledamo što je danas, gdje su razlike... Jednostavno je sve sjelo na svoje mjesto – rekao je Anočić u razgovoru za Večernji list 2018., na deseti rođendan “Kauboja”, predstave na koju su hrlili i oni koji prag kazališta i nisu baš često prelazili. Bio je svjestan da se ne samo njegova karijera, nego i karijere svih glumaca iz predstave, dijeli na vrijeme prije i poslije “Kauboja”, baš kao i opterećenje koje je taj nevjerojatan uspjeh donio u njegov rad.
I prije “Kauboja” u KNAP-u je 2006. predstavio veliki hit tog kazališta, “Smisao života gospodina Lojtrice”, napravljen u stilu humora legendarne britanske skupine Monty Python. Saša je bio autor i redatelj, a kroz tu je predstavu promovirao tada mlade lavove: Rakana Rushaidata, Živka Anočića i Radovana Ruždjaka, trojac koji je dvije godine kasnije bio i jezgra “Kauboja”.
– Sam Bog zna što bih bio da mi se nije dogodio Sale. Nemam pritužbi – tim je riječima Rakan Rushaidat, jecajući i citirajući rečenicu iz “Kauboja”, završio svoj govor na Anočićevu pokopu na Aninom groblju u Osijeku.
Posebno poglavlje pripada i Anočićevu radu u dramskom kazalištu Gavella, gdje je 2013. režirao Baretićeva “Osmog povjerenika”, a 2019. Marinkovićeva “Kiklopa”, s kojim je ponovno pomeo sva kazališta. Na Nagradi hrvatskog glumišta 2019. “Kiklop” je bio najbolja predstavu u cjelini, Saša je dobio nagradu za najbolju režiju, a njegov brat Živko Anočić za najbolju sporednu ulogu. Vratimo se u HNK Osijek, gdje je radio nagrađivani mjuzikl “Osječki long, long play” koji je privlačio nostalgijom za nekim boljim, rokerskim vremenima u životu njegova grada.
– Rođen sam u Osijeku šezdesetih, živio sam tu sedamdesetih i osamdesetih, ali tek radeći na ovoj predstavi spoznao sam koliko smo svi isprepleteni. Autora ovog teksta Branka Kostelnika znam kao vođu kultne art-rock grupe Roderick, dok sam ja svirao u bendu Osman, nazvanom po jednom osječkom klošaru koji je također u predstavi. Brankov bend oteo je našeg gitarista pa ga u to vrijeme nisam volio iako ga zapravo nisam ni poznavao – prisjetio se u razgovoru za naš list redatelj Saša Anočić u povodu praizvedbe “Osječkog long, long playa” prije tri godine.
Na tom je naslovu Anočić surađivao s Davorom Špišićem, koji je bio zadužen za dramatizaciju. I baš se on posebno razveselio kada je čuo da Večernji list priprema projekt u spomen na njegova sugrađanina, prijatelja i kolegu.
– Iznimno je vrijedna inicijativa Večernjeg lista kojom bi se osnovala Nagrada Saša Anočić za novi suvremeni dramski tekst. Kulturološki i društveni kapital budućeg priznanja za najbolju dramu ima svoju snagu iz nekoliko razloga. Ponajprije, tom nagradom bi se memorirao značaj prerano preminulog svestranog teatarskog umjetnika Saše Anočića – čovjeka koji je u svom performerskom nervu podjednako uzbudljivo objedinjavao glumačku, redateljsku i spisateljsku strast i osobnost. Također nisu zanemarivi razlozi u dodatnom generiranju dramskog stvaralaštva, jer dok su brojne postojeće nagrade za prozu, i u Hrvatskoj i u susjednim zemljama, nagrade za dramske autore u priličnom su deficitu – kaže Davor Špišić, osječki književnik, scenarist i novinar.
Naposljetku, ustanovljenjem Nagrade Saša Anočić postigao bi se, dodaje on, zanimljiv kontinuitet s uglednom Nagradom Branko Gavella koju je za dramski tekst potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih dodjeljivao magazin Start.
– To je priznanje bilo iznimno ugledno, dobivali su ga najznačajniji dramatičari u Jugoslaviji (primjerice Slobodan Šnajder za dramu “Hrvatski Faust”), u pravilu za ostvarenja koja su kasnije ušla u dramske antologije. Osim toga, i Gavella i Anočić su u periodima svog stvaranja donijeli brojne inovacije u izvedbenim idejama i postupcima pa je i ta spona interesantna. Kako je Start tada kao i Večernji list bio dio izdavačke kuće Vjesnik, i ta činjenica kontinuiteta je vrijedna. Pogotovo u vremenima posvemašnjeg diskontinuiteta i negiranja standarda koji su prije postignuti – rezimira Špišić.
Od filmskih uloga Saše Anočića, izdvajaju se one u filmovima “Kauboji”, “Koko i duhovi”, “Libertango”, “Crnci”, “Zapamtite Vukovar” (gdje je utjelovio Sinišu Glavaševića), “Gospođa za prije”, “Armin”, “Mrtvi kutovi”, “Anđele moj dragi”...
Saša Anočić ostao je vjeran svome rodnom Osijeku, gradu u koji se namjeravao vratiti. Gradu koji je u najteže ratno doba branio i kao hrvatski branitelj.
