Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Na sceni sam najsiroviji, najiskreniji, tamo uvijek ostavljam najljudskiji dio sebe

U ovome svijetu ponekad izostane ljudskost. Zahvalan sam ljudima koji su uz mene, obitelji, starim prijateljima... To su ljudi koji te u dobrim namjerama nose na nekom oblačiću, ali te isto tako znaju i brutalno povući prema dolje
29. rujna 2016. u 21:45 0 komentara 233 prikaza
26.09.2016., Zagreb - Mislav Cavajda, glumac. Photo: Borna Filic/PIXSELL
Foto: Borna Filic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

Drama HNK Zagreb u petak 30. rujna premijerno izvodi Moliereova “Tartuffea”, u režiji Eduarda Milera. Naslovnu ulogu tumači Mislav Čavajda, koji se glumačkom ansamblu pridružio prije godinu dana.

Što se promijeni u životu glumca kada prestane biti slobodnjak i postane član ansambla?

Promijeni se ono najbitnije – konstanta posla, a to mi, priznajem, jako odgovara. Sada sam shvatio da mi je ponekad nedostajalo posla i da sam sada puno ispunjeniji i korisniji. Definitivno mi je veliki izazov biti dio ansambla i vidjeti kako funkcioniram u tom okruženju.

U tih godinu dana otkako ste u HNK Zagreb odigrali ste epizodnu ulogu u hit predstavi “Tri zime”?

Ta mi je mala uloga u “Tri zime” jedna od dražih, možda i zbog toga što je to zaista sjajan tekst koji me je osvojio otprve.

I sada ste pred prvom naslovnom ulogom. Po čemu su Moliere i Tartuffe toliko važni?

Apsolutno su važni za naše vrijeme. Tartuffe je važan od trenutka kada ga je Moliere napisao. Zastrašujuće je aktualan, jer čovjek pomisli da se zbilja svih tih godina ništa nije promijenilo.

Kao da Moliere piše o nama, o našim licemjerima, obmanjivačima i prevarantima?

Tekst je bolno aktualan i zato mislim da će publici postaviti neka vrlo bitna pitanja, natjerati ih da se zapitaju jesu li izloženi takvim manipulacijama i licemjerju.

Svatko se znači treba zapitati ima li Tartuffea u svom životu?

Sigurno ih imamo. No, jesmo li svjesni kada smo izmanipulirani i dokle ta manipulacija može ići?

Kada je došla ponuda za tu ulogu, što ste prvo pomislili?

Još jedan klasik.

Mislav čavajda Premijerno na Splitskom ljetu Novi ‘Othello’ kao precizna studija karaktera, manipulacija i stereotipa 26.04.2016., Zagreb - Glumac Mislav Cavajda. Photo: Davor Visnjic/PIXSELL Mislav Čavajda: Ne smatram se seks-simbolom, a sam sam sebi najveći kritičar Mislav Čavajda UŽIVA NA MORU Zgodni glumac Mislav Čavajda kazališne daske zamijenio je kormilom

Zanimljivo, ja sam prvo pomislila: nema stuba na kojima Mislav ovdje može slomiti koljeno jer opet radite s Milerom, kao i u “Edipu” na Igrama, koji je rezultirao teškom ozljedom, ali i Orlandom.

Da, i to, ali ta mi je poveznica tek kasnije pala na pamet. Ona prva nije moj otpor prema klasicima jer oni su temelj teatra, a sada je tu, na sreću, Miler koji spomenuti klasik čita na neki svoj način, prebacuje ga u današnje vrijeme i istražuje te teme na najbrutalniji način.

Što ste vas dvojica iz dosadašnjih suradnji prenijeli na scenu HNK?

Ja mu se prepuštam. Ovo nam je treća suradnja u pet godina i volim misliti da on zna što sa mnom može postići, koliko toga može iz mene izvući. I nadam se da svaki put ima potrebu izvući nešto novo. Meni kao glumcu to je uvijek jak poticaj i snažan oslonac jer puno neopterećenije ulazim u rad na ulozi.

Koliko su najveće uloge iz klasičnog repertoara zapravo zamka? Svi dolaze u kazalište sa sjećanjem na sve Tartuffe koje su već gledali?

I mi koji ga radimo imamo taj problem. Tartuffe je tu još opasniji jer Molierea gotovo u pravilu svi postavljaju vrlo klasično, a sam je tekst rimovani stih. Kada se to prebaci u današnje vrijeme, treba u glavi paralelno voditi dvije linije. To je jako velik izazov, velik test. Sad ćemo u petak vidjeti jesmo li ga položili.

Koliko je pri zahtjevnom glumačkom zadatku ključna pomoć partnera na sceni? Ovdje je uz vas prva glumačka liga HNK Zagreb?

To je bio i jedan od mojih razloga dolaska u HNK. Ovdje su glumci s kojima sam jako htio raditi, koje gledam odmalena. Naći se s njima u istom ansamblu, na istoj sceni, vrlo je stimulativno. Kad stanete pred glumačkog partnera kojem ste se divili cijeli život, morate dati najbolje od sebe. U “Tartuffeu” su uz mene Nina Violić, glumica koju sam uvijek rado gledao, zatim Jadranka Đokić, s kojom sam studirao i s kojom sam prvi put radio lani na Igrama.

Znam da smo se nas dvoje dobro osjećali dok smo zajedno radili na ADU i jedva sam čekao dan kada ćemo se vratiti jedno drugome. Tu je i sjajni Livio Badurina, koji je imao snažan utjecaj na mene i koji je jedan od mojih uzora za rad u kazalištu. U ovoj predstavi prvi put radim s Goranom Grgićem i jako smo se dobro prepoznali. Sada je samo još pitanje hoće li nas publika razlikovati jer ovdje jako sličimo jedan na drugog.

Imate li osjećaj da ste zbog dugog slobodnjačkog staža propustili neke važne uloge?

Stvarno mogu reći da sam kao slobodnjak dobivao u kazalištu sjajne i velike uloge. S obzirom na godine u kojima sam igrao neke važne uloge, poput recimo Leonea u Glembajevima, jasno mi je da to neki drugi ljudi mogu samo sanjati. Sretan sam sa svojim dosadašnjim kazališnim putem i beskrajno zahvalan ljudima koji su mi davali te uloge. Prilika je za mene tada bila sve, zapravo još uvijek jest. Karijera bi mi bila drukčija da sam mlad postao član nekog ansambla, ali meni je ta sloboda na početku bila jako važna. Ni sam nisam bio siguran u kojem smjeru želim krenuti, imao sam potrebu istražiti što više toga i u tome sam u kazalištu svakako uspio. U nekim drugim medijima, poput filma, vjerujem da to tek dolazi.

Koje su uloge bile ključne kao temelj na kojima se dalje gradi?

Meni je najvažniji bio Leone, u “Glembajevima” u HNK Rijeka. Tada sam imao 26 godina i bio potpuno “zelen” za veliku scenu i velike komade. No, postojala je ta doza ludosti Galijana Pahora, Mani Gotovac i Branka Brezovca koji su me pozvali u taj projekt. Brezovac je bio siguran u to što je vidio u meni, siguran u stvari koje može izvući iz mene i to mu je i uspjelo. Ja sam u radu na toj predstavi doživio nešto što bi se moglo nazvati glumačkom katarzom, a to se, kasnije sam shvatio, rijetko dogodi.

To je snažan osjećaj kreativnosti koja kao da je upravljana nekim prstom odozgo i koju teško možete objasniti. To je, naravno, dvosjekli mač. Nakon takve uloge stalno ste u potrazi za tom vrstom glumačkog uzbuđenja, a ono se očito dogodi svega nekoliko puta u karijeri. Zauvijek sam zahvalan na toj ulozi jer je u meni produbila žar i ljubav prema ovom poslu. Tada sam shvatio da je gluma moj poziv, ono čime se želim baviti cijeli život.

Je li za glumca važno naći “svog” redatelja? Spomenuli ste Livija Badurinu kao glumački uzor, a jasno je da bi njegova karijera bila bitno drukčija bez suradnje s Tomažem Pandurom.

Jako je dragocjeno kada glumac u nekoj fazi svoj rada nađe svog redatelja, tj. mentora. To je nešto čemu se ja nadam svaki put kada ulazim u projekt s nekim novim. Moj posao nikad nije završen, glumačko istraživanje traje cijeli život, i jako sam cijenio svakog tko me mogao nečemu naučiti. Kada intenzivno u sebi osjećate taj neki unutarnji svijet, potrebni su vam vanjski pogledi, i alati, da biste to što kvalitetnije izbacili iz sebe.

Je li to partnerstvo glumca i redatelja također i pitanje neke “kemije”, podudaranja ne nekom vrlo osobnom planu?

To je uvijek intimna priča i ona je temelj kazališne ljepote. Ako ste spremni izložiti tu intimu do kraja, nema ništa ljepše od toga i najveći kazališni projekti izrasli su upravo iz te iskrenosti. Uvijek kada me vaši kolege pitaju o nečem iz privatnog života, ne znam što reći. Ne znam što još postoji u mojoj privatnosti, a što nisam izložio na sceni, što već nisu vidjeli. Na sceni sam najsiroviji, najiskreniji. Tamo ostavljam najljudskiji dio sebe – u potpunosti, do kraja i preko granice. Zbog toga čuvam i štitim privatni život, jer je on neko uporište za zdravlje, da ostanem normalan.

Kad ste mi već dali šlagvort: ako se na sceni dajete do kraja i preko granica, što uopće ostaje za privatni život?

Hm. Lako bi bilo reći ništa, ali iz tog bogatstva zapravo proizlazi sve ostalo.

Ovdje ne govorimo samo o ljubavima, već i o mami, susjedu, teti iz obližnje trgovine, psu...

To je ta svakodnevica, elementi koji svakog od nas čine čovjekom. U ovome svijetu ima svačega, ponekad izostane ljudskost, a ja sam najviše zahvalan ljudima koji su tu, uz mene, obitelji, starim prijateljima... To su ljudi koji te u dobrim namjerama nose na nekom oblačiću, ali te isto tako znaju i brutalno povući prema dolje. Oni čine sukus života.

>> Drama HNK Zagreb otvara sezonu svojim najvećim hitom

MSC Cruises
PROMO
MSC Grandiosa je osvijetlila rijeku Labu na svečanosti krštenja
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.