U povijesti hrvatskog nogometa malo je ličnosti čija je sudbina tako dramatična i kompleksna kao ona Emila Perške. U razdoblju između dva svjetska rata, Perška je bio ne samo nogometaš, već istinska sportska institucija, prva velika zvijezda na ovim prostorima čije se ime izgovaralo s poštovanjem. Kao ubojiti napadač i kapetan Građanskog, prethodnika današnjeg Dinama, vodio je svoj klub do tri naslova prvaka Jugoslavije, 1923., 1926. i 1928. godine. Njegova dominacija na terenu bila je neupitna, a status je potvrdio i kao prvi reprezentativac Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koji je zabilježio više od deset nastupa za nacionalnu vrstu, točnije 14, sudjelujući na čak trima Olimpijskim igrama, u Antwerpenu 1920., Parizu 1924., te Amsterdamu 1928. godine. Bio je pionir nogometnog profesionalizma, igrač čija je klasa bila priznata i izvan granica tadašnje države.
No, svesti Emila Peršku samo na nogomet značilo bi zanemariti svu slojevitost njegove ličnosti. Rođen 1896. godine u Staroj Pazovi u slovačkoj obitelji, Lalec, kako su ga od milja zvali, bio je renesansni čovjek svog doba. Osim što je briljirao na terenu, aktivno se bavio novinarstvom, pišući za tadašnje listove Večer i Športski list, a njegov talent nije stao na pisanoj riječi. Bio je i vrstan karikaturist, čiji su radovi plijenili pozornost javnosti, te predani sportski povjesničar. Sastavio je i objavio važne publikacije poput "Sportskog almanaha grada Zagreba", ostavivši trajan pisani trag o počecima sporta u Hrvatskoj. Njegova karijera započela je u HAŠK-u, a nakon kratkih epizoda u Mađarskoj (Györ)i Austriji (Wiener), pristupnicu za Građanski potpisao je 1919. u Beču, kamo je pobjegao kako bi izbjegao uhićenje zbog optužbi za dezertiranje nakon Prvog svjetskog rata.
Politički stavovi Emila Perške bili su jednako izraženi kao i njegov nogometni talent. Od rane mladosti bio je uvjereni hrvatski domoljub i protivnik unitarističke politike Kraljevine SHS. Njegovo ime ostalo je zabilježeno u zagrebačkim kronikama kao sudionika pobune hrvatskih vojnika na Trgu bana Jelačića 5. prosinca 1918. godine, kada je, prema nekim zapisima, kao mladi domobranski desetnik pucao na pripadnike srpske vojske.
Deset godina kasnije, nakon atentata na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, Perška je donio odluku koja je odjeknula sportskom javnošću. U znak prosvjeda, odbio je dalje nastupati za reprezentaciju Jugoslavije, zauvijek se oprostivši od dresa "Belih orlova" i jasno pokazavši da su mu nacionalni osjećaji ispred sportske slave.
Upravo su ga ti čvrsti politički stavovi na koncu stajali života. Dolaskom Drugog svjetskog rata i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, Perška se, prema dostupnim izvorima, stavio na raspolaganje novim vlastima. Radio je kao policijski službenik, a neki povjesničari navode da je bio gorljivi pristaša ustaškog pokreta. Za razliku od mnogih drugih koji su u svibnju 1945. napustili Zagreb bježeći pred partizanskim snagama, Perška je odlučio ostati u svom domu na zagrebačkom Ksaveru. Taj je izbor bio koban. Njegova smrt desetljećima je bila obavijena velom tajne, a njegovo ime sustavno je brisano iz svih sportskih almanaha i povijesnih zapisa.
Okolnosti smrti Emila Perške, iako nikad službeno detaljno opisane u jugoslavenskom sustavu, rekonstruirane su na temelju svjedočanstava i povijesnih zapisa. Neposredno nakon ulaska partizanskih jedinica u Zagreb, osmog ili devetog svibnja 1945., Perška je lociran u svojoj kući. Prema jednoj verziji događaja, odbio se predati i s oružjem u ruci pružio je otpor partizanima. S vremenom se stvorila i legenda, popularna u određenim krugovima, kako je do posljednjeg daha s balkona svoje kuće pucao na partizane iz starog mitraljeza. Ubijen je na licu mjesta, a njegova tragična sudbina postala je simbolom obračuna pobjednika s poraženima. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno, a grob mu je do danas nepoznat.
Nevjerojatna stvar dogodila se 2019. godine: beogradska gradska vlast odlučila je Emilu Perški dodijeliti ulicu u Beogradu, odnosno ukinuti Ulicu Stjepana Filipovića - narodnog heroja iz NOB-a. No, nakon što je otkriveno kako je Perška bio simpatizer ustaškog pokreta, odluka je ekspresno ukinuta.
Hrvatski suverenisti grada Zagreba podnijeli su 2024. godine zahtjev za uvrštavanje Emila Perške u fond imena za imenovanje ulica.
Otvori KEKS Pay
Nevjerojatno je da mi u slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj nemamo široko dostupne ove podatke o tako znamenitim ljudima koji su bili simpatizeri samostalne Hrvatske već tada. Kako nemamo ni jedan dokumentarni film o tim velikanima koji su več tada bilii protiv bilo kakve jugo tvorevina? Sve više izbija na površinu da ni ta NDH nije bila samo zločinačka, nego i puna normalnih i humanih ljudi samo su bili radikalno protiv Jugoslavenske zajednice, a to im se izgleda ni dan danas u Hrvatskoj ne prašta. Kako bilo kome nakon ubojstva Radiča u beogradskom skupštini uopće pada na pamet neka zajednička država sa Srbijom?