Stručnjak za trgovačko pravo, odvjetnik Marko Kallay nije ni slutio da je kupnjom prve slike prije 20-ak godina upao u vrtlog kolekcionarske ovisnosti za koju danas, sa smiješkom kaže, nada se, nema lijeka. Od tada je prikupio zavidnu umjetničku zbirku, KALLAYcollection, koju je nakon premijernog predstavljanja lani u Zagrebu, sada izložio u Galeriji umjetnina Narodnog muzeja u Zadru. Predstavljen je izbor iz kolekcije koji obuhvaća vrhunska djela hrvatske umjetnosti 20. st., a zastupljeno je oko 70 djela i 50 autora među kojima su Menci Clement Crnčić, Mato Celestin Medović, Ignjat Job... pa i antologijska “Crna zastava” Ljube Babića iz 1916. godine.
U čemu je tajna neprocjenjive Babićeve “Crne zastave”? Prije koju godinu svi su se pitali tko ju je kupio ne znajući da se vi krijete iza te akcije.
Uz Bukovčev “Gundulićev san”, Medovićev “Bakanal”, Gecanova “Cinika”, “Crna zastava” spada u pet najznačajnijih slika hrvatske likovne umjetnosti. O petoj možemo raspravljati – neki će navijati za Kraljevićeva “Bonvivana” ili “Autoportret s vučjakom”, drugi za Račićev “Pont Neuf”, treći za Murtićev “OK”... No, Crna zastava jest bila i jest vrh hrvatskog slikarstva i to ne samo uzimajući u obzir slike iz privatnih kolekcija nego i konkurenciju iz hrvatskih muzeja i institucija. Kad se uzme u obzir da jedino “Crna zastava” nije udomljena – kako je to rado govorio akademik Vaništa – u instituciji, već je dostupna kolekcionarima, jasno je zašto ima takav mitski status.
Kupili ste je od Josipa Vanište kojem ste se morali poprilično dokazati ne bi li je vam prodao.
Još mi do kraja nije jasno kako je ta slika završila u KALLAYcollection. Splet je to okolnosti sudbinske važnosti. Počašćen sam što sam zadobio njegovo povjerenje da udomim to djelo. Akademik Vaništa želio se uvjeriti da ću biti osoba koja će se znati brinuti o tom iznimnom ostvarenju. Nekako osjećam da je pri tome znao da je i on, kao i plejada prethodnih vlasnika, tek jedan od prolaznih čuvara te trajne vrijednosti.
Do prošle godine bili ste povučeni kolekcionar, a onda ste kolekciju izložili u Modernoj galeriji. Zašto ste odlučili izaći iz anonimnosti?
Smatrao sam i smatram da su kolekcionari dužni dati kulturnoj, znanstvenoj i široj javnosti, kako pojedina umjetnička djela tako i svoje kolekcije na uvid i proučavanje.
Sjećate li se dana kada ste kupili svoju prvu sliku?
Davno je to bilo. Prije gotovo 20 godina. Kupio sam Krušlinovu “Zimu” u antikvarijatu u Gajevoj ulici. Bio sam jako uzbuđen i sretan i nisam ni slutio da je to tek početak putovanja koje i dalje traje. Zato i danas u kolekciji imamo zastupljenog Krušlina jednim predivnim radom. Tako će i ostati – KALLAYcollection će uvijek imati u sastavu njegovo djelo.
Koja je periodika kojom kupujete umjetnička djela?
Nakon izložbe kolekcije u Modernoj galeriji bio mi je potreban mali odmak od kolekcionarstva. Tako sam u posljednjih nekoliko mjeseci nešto od radova prodao i ponešto kupio. Iskreno, izložba u Narodnom muzeju u Zadru dala mi je novi poticaj. Još jednom zahvaljujem Narodnom muzeju u Zadru i vrijednim kustosicama, kao i mojim prijateljima iz Zadra koji su se potrudili da se realizira izložba “Od Crne zastave do Crne linije”. Uglavnom, dinamika kupovanja ovisi i o ponudi i o financijskim sredstvima. Sve mi se manje nudi slika i skulptura jer trgovci unaprijed umjesto mene selekcioniraju ponudu pa kažu: “...nije to dovoljno dobro za tvoju kolekciju...” Šteta, jer mnogi griješe. Nedavno sam nabavio predivnog Stančićeva “Akrobata”, za kojeg trgovac nije ni sanjao da bih ja mogao imati interes.
Pohodite li aukcije?
Bio sam na nekoliko aukcija. S jedne od njih potječe i Vidovićeva slika u KALLAYcollection. Ipak, draže mi je u kontaktu s kolekcionarima i trgovcima pronalaziti nova djela. Interakcija s navedenima ostavlja i prostor za razgovore o umjetnosti i kolekcionarstvu. Drago mi je biti u kontaktu i s kolekcionarima i povjesničarima umjetnosti, kustosima i galeristima – tako sam stekao meni jako važna prijateljstva. Teško je biti prijateljem jednog galerista – koji per definitionem želi prodati sliku radi zarade – ali čak i u tom dijelu uspijevam imati one koji su sa mnom nadrasli poslovni odnos. Tada njihovi savjeti nisu motivirani zaradom, već iskrenom željom da KALLAYcollection bude još bolja. Osim toga, razgovori s najrafiniranijim kolekcionarima, kao primjerice s Vugom (Davor Vugrinec), u bitnome utječu i mijenjaju moju vizuru kao kolekcionara.
Tko je broj jedan kolekcionarstva u Hrvatskoj?
Davor Vugrinec čvrsto drži prvo mjesto. Treba znati da Vuga ima i drugi dio kolekcije – nakon 1945. godine – koji tek čeka svoju premijeru, i to s remek-djelima hrvatske umjetnosti u poslijeratnom periodu. Bit će to poslastica i izuzetan kulturni događaj.
Koliko djela imate u zbirci?
Teško mi je reći. No, oduvijek mi je kvaliteta radova bila važnija od kvantitete. Uz 70-ak izloženih radova u Zadru, imam još 30-ak neizloženih – uglavnom europskih umjetnika. Mislim da će KALLAYcollection u budućnosti čak i smanjiti broj radova u nakani da se kvaliteta istih poveća.
Koja vam je slika ili skulptura osobno najdraža?
Posebno volim “Svjetlosne oblike” Vojina Bakića i “Pijance II” od Joba. “Svjetlosni oblici” imaju posebnu draž i svaki su put drukčiji ovisno o tome kako sunce putuje tijekom dana i kako njegove zrake obasjavaju tu skulpturu. U Jobovoj minijaturi sadržan je pak kako njegov opus, tako i jasno pokazana ljudska priroda koja izlazi na svjetlo dana prigodom bakanalija. Impasto i nevelik format očaravaju. U toj minijaturi sadržan je genij umjetnika i ogoljena ljudska priroda.
Pretpostavljam da su sva djela dobro osigurana i da bi se potencijalni kradljivac loše proveo da koje od njih ukrade i ponudi na tržištu?
Umjetnine su ili na izložbi ili u sefu u banci. A i prodaja eventualno ukradenih umjetnina koje su svima poznate nije lak posao.
Je li kolekcionarstvo ovisnost?
Rekao bih da jest. Nadam se da je ta ovisnost neizlječiva.
Na koliko je procijenjena vaša kolekcija?
Ne bih znao. Ne znam zapravo ni tko bi znao procijeniti primjerice “Crnu zastavu”. Smatram da je ta slika za hrvatsku kulturu i narod neprocjenjiva.
Jeste li ikad za prodaju “Crne zastave” dobili neku nemoralnu ponudu koja se ne odbija?
Nekoliko puta, ali su bile ili neozbiljne ili u okvirima cijena na tržištu, barem prema mjerilima ponuđača. Ali nakon otvorenja izložbe u Zadru dobio sam baš ozbiljnu i nemoralnu ponudu.
I?
Prihvaćanjem te ponude “Crna zastava” bi mogla postati nedostupna javnosti. O detaljima ne mogu govoriti – obećao sam kolegi kolekcionaru da će detalji razgovora ostati među nama.
Odakle uopće odvjetnik, stručnjak za trgovačko pravo, u svijetu umjetnosti i kolekcionarstva?
Odrastao sam uz umjetnost – od interijera kurije u Zagorju do mame arhitektice. Listajući Jansona, zarazio sam se Caravaggiom, Rubensom, Pierom della Francescom, Vermeerom, Frans Halsom, Goyom, Velázquezom...
Koji vam je financijski limit iznad kojeg ne idete pri kupnji umjetničkog djela?
Prilično sam nerazuman kada je riječ o limitima. Uvijek preplatim slike. Uglavnom mi poslije nije žao... Ali, ponekad pogriješim. Potom, ili prigrlim i zavolim kupljeni rad ili ga se brzo riješim.
Jeste li ikada bili prevareni?
Pogriješio jesam, ali na greškama se uči. Ako sam i bio prevaren – onda sam prevario samog sebe.
Neka djela su prevažna da biste ih čuvali samo za sebe.
Da. Zato me i muči spomenuta nemoralna ponuda za “Crnu zastavu”. Ona ne pripada niti meni niti mojoj obitelji niti u KALLAYcollection. Ona pripada samom tkivu hrvatskog, europskog i svjetskog kulturnog identiteta.
Odakle su Kallayevi?
Iz Zagorja, a prije toga iz Turopolja u koje su u 16. st. došli iz Mađarske. U obitelji nije bilo kolekcionara. To je jedan od mojih originalnijih obiteljskih izuma. Znate i sami da se na izumitelje često gledalo ispod oka, kao i na čudake. Eto, tako mene još uvijek, ponekad, gledaju i supruga i djeca.
VIDEO Otvorenje izložbe Večernji list: Zajedno smo 60 godina:
I Sanader i Vidošević su bili kolekcionari... svi ti novonastali bogataši budu razotkriveni. Prije ili poslije. Pevec, Todoroć... Hanžeković... polako samo...