Tridesetih godina prošlog stoljeća, strip je u Americi doživio vrhunac komercijalne i umjetničke afirmacije. U novinskom svijetu postao je nezamjenjiv čimbenik poslovnog i tržišnog prestiža i najpopularnijih tiskovina.
Sukcesivni dnevni nastavci u pasicama i nedjeljni dodaci novina s cijelim stranicama popularnih junaka stvorili su naviku na stripove i utjecali na niz naraštaja čitatelja.
U to vrijeme, u drugim dijelovima svijeta, posebno u Europi strip se uvelike oslanjao na američku produkciju. U dnevnim listovima i tjednicima bilo je uobičajeno imati uz ostalo i zabavne stranice sa sadržajima za razbibrigu, a stripovi su bili redoviti dio tog izbora.
Za razliku od Amerike, u Europi su izdavači popularnost stripova iskoristili ne samo u novinama već su istovremeno pokrenuli niz posebnih izdanja magazinske forme u kojima su objavljivali zabavne sadržaje, ponekad isključivo ili pretežno stripove (najčešće u nastavcima, po jednu ili dvije stranice nedjeljnih stranica američkih strip junaka). Iz broja u broj u takvim periodičnim zabavnim magazinima čitatelji su mogli pratiti pustolovine ili gegove raznih popularnih junaka.
Tako je u Italiji započelo izlaženje prvog europskog magazina posvećenog stripovima "Topolino" (po talijanskom imenu Mickeyja Mousea) već 1932. s pretežno Disneyjevim junacima. Uz "Topolino", veliku popularnost postigli su i drugi zabavnici "L'Aventuroso" te "Il Vittorioso" koji su također objavljivali najviše razne američke uspješnice, ali povremeno su se u njima pojavljivali i domaći autori.
Zahvaljujući tradicionalnoj sklonosti Francuza za grafičke umjetnosti, strip se u obliku koji je razvijen u Americi ukorijenio i na njihovu tržištu. Paul Winkler, vlasnik agencije Opera Mundi za distribuciju američkih stripova King Features Syndicatea, 1934. godine pokreće "Le Journal de Mickey", koji i danas Francuzi smatraju rodonačelnikom izvornog frankofonskog stripa (Le Bande de Dessine-BD).
Naravno, magazin je bio popunjen Disneyjevim junacima te stripovima iz ponude King Featuresa. "Spirou" je od početka postigao veliku distribuciju i uspjeh kod francuskih čitatelja. Tomu je pridonio i urednik Winkler koji je američkim stripovima dao francuski štih, imena, idiome i literarne reference. Magazini su bili velikog formata u blještavom koloru i u stripovima su korišteni govorni oblačići umjesto dotadašnje prakse tekstova ispod slika. Poslije velikog uspjeha s "Journalom", Winkler će tridesetih godina pokrenuti još dva megapopularna strip magazina, "Robinson" i "Hop-la!" s jednakim uspjehom.
U Belgiji je Tintinove doživljaje od 1929. pratilo mnoštvo čitatelja, 1930-ih godina objavljeno je i nekoliko albuma s ovim junakom. U travnju 1938. godine izdavač Editions Dupuis pokreće strip magazin "Le Journal de Spirou" (skraćeno "Spirou"). Robert Velter za magazin je kreirao glavni lik istog imena – Spirou. Riječ je o lift-boyu u hotelu Moustique koji je odjeven u tipičnu odoru za svoje zanimanje, koju će nositi i biti odmah prepoznatljiv desetljećima poslije kad je postao novinar istražitelj i pustolov u brojnim dogodovštinama sa svojim prijateljima i sukobima s opasnim neprijateljima.
Prvi vjerni partner u svim budućim pustolovinama postala mu je mala vjeverica imena Spip. Ubrzo, 1940. Belgija ulazi u Drugi svjetski rat i naporima obrane domovine pridružuje se i autor koji prodaje autorska prava na svoje junake izdavaču Dupuisu. Izdavač je u sljedećim godinama strip povjeravao mnogim crtačima i scenaristima. Prvi od njih bio je kasnije proslavljeni belgijski umjetnik Joseph Gillain, poznatiji pod pseudonimom Jijé. On je 1944. Spirouu i Spipu pridružio novi lik, Fantasija, novinara, prijatelja i dionika brojnih budućih pustolovina. Zbog brojnih obveza u magazinu "Spirou", Jije će naslov prepustiti svom učeniku Andréu Franquinu.
Franquin će ubrzo "Spiroua" pretvoriti u jedan od najomiljenijih i najuspješnijih stripova frankofonskog područja. Od jednostraničnog geg stripa razvio je dulje priče s kompleksnijom radnjom i novim likovima zadržavši nesputani, povremeno urnebesni humor. Uveo je cijelu galeriju novih likova, pozitivaca kao grofa Champignaca, ostarjelog znanstvenika i inovatora, negativce kao što je poludjeli, zli, ali genijalni znanstvenik Zorglub, bivši Champignacov suradnik, Fantasijev rođak diktatorskih sklonosti imenom Zantafio te preznatiželjnu prijateljicu novinarku Seccotine. Franquin je 1952. godine u jednu priču Spiroua i Fantasija uveo novi lik, Marsupilamija, majmunoliko stvorenje neodređene vrste, leopardovskog krzna, vrlo dugog repa, koje će dvojac glavnih junaka pratiti nadalje u svim njihovim doživljajima. Ubrzo je Marsupilami postao toliko popularan da je zaslužio svoj zasebni serijal u južnoameričkoj izmišljenoj džungli Palombia te i sam postao vrlo omiljen među mlađim čitateljima.
Tijekom rada na serijalu Franquin snažno se razvio u jednog od najmaštovitijih i najboljih svjetskih autora karikaturalnog stila stvorivši opus koji ga je uvrstio u sazviježđe najvećih umjetnika svjetskog stripa. Snažno je utjecao na kolege i na razvitak franko-belgijske škole stripa. U radu na stripu "Spirou" surađivao je sa scenaristom Michelom Gregom i crtačem Jidéhemom, koji su i sami bili veliki strip autori. S vremenom je André Franquin napustio rad na "Spirouu", da bi se posvetio svom novom junaku Gastonu (stvorenom 1957.) i drugim projektima (Idées noires). Pustolovine Spiroua i Fantasija nastavili su mnogi drugi crtači i scenaristi, najprije Jean Claude Fournier, a zatim Nic Broca i scenarist Raoul Cauvin, Yves Chaland, Janry i Tome kao i Jose-Louis Munuera i Jean-David Morvan, Yoann i Vehlmann te Olivier Scwartz, da nabrojimo samo najvažnije.
Iako je frankofonski strip bio vrlo popularan kod nas (Borbin "Kekec", novosadska "Panorama"), "Spirou" nije objavljen sve do kraja osamdesetih. Objavljivali su ga "Cak", "Stripoteka", "Biser strip" te Dečje novine u albumima. Danas više nakladnika redovito objavljuje stare i nove epizode "Spiroua", tako da su današnji naraštaji ljubitelja stripa upoznali ovog junaka. Magazin "Spirou" izlazi i danas.
Otvori KEKS Pay
