Zagrebačka kulturna scena u veljači je bogatija za jedinstven događaj. U sklopu osmog izdanja manifestacije Arterija, tjedna filma o umjetnosti u KIC-u, u srijedu, 18. veljače u 19 sati u Dokukinu KIC prikazat će se dokumentarni film "Obitelj Giacometti" švicarske redateljice Susanne Fanzun.
Ovaj filmski portret uranja u korijene kreativnosti jedne od najvažnijih umjetničkih obitelji prošlog stoljeća, a nakon projekcije, o fenomenu Giacometti razgovarat će akademski umjetnik Željko Beljan i kustosica Leila Topić. Ulaz na događanje je besplatan za sve posjetitelje.
Redateljica Susanna Fanzun posvetila je gotovo desetljeće istraživanju i stvaranju ovog filma, okupljajući impresivnu arhivsku građu, osobna pisma, obiteljske snimke i svjedočanstva suvremenika. Film nas vodi u zabačenu i surovu alpsku dolinu Bregaglia, ishodište Giacomettijevih, kako bi odgovorio na ključno pitanje: kako je to mjesto, naizgled svjetlosnim godinama udaljeno od pariške umjetničke vreve, oblikovalo genij koji će osvojiti svijet? U središtu obiteljske dinamike stajali su otac Giovanni, poznati postimpresionistički slikar, i majka Annetta, stup i emocionalno sidro obitelji koja je svojoj djeci – Albertu, Diegu, Ottiliji i Bruni – usadila neizmjernu slobodu stvaranja.
Iako su svi članovi obitelji ostavili trag u umjetnosti i arhitekturi, svijet najbolje poznaje Alberta Giacomettija (1901. – 1966.), kipara čije su izdužene, krhke figure postale univerzalni simbol poslijeratne tjeskobe i ljudske otuđenosti. Odrastao u umjetnički poticajnom okruženju, 1922. godine seli u Pariz, tadašnji centar svijeta, gdje prolazi kroz faze kubizma i nadrealizma. Njegov rad brzo je privukao pažnju vodećih avangardnih umjetnika, no Giacomettijeva nemirna priroda i opsesivna potraga za istinom nisu mu dopuštale da se dugo zadrži unutar bilo kojeg pokreta.
Prijelomni trenutak dogodio se 1935. godine, kada ga je na sastanku nadrealista André Breton, osnivač pokreta, optužio za izdaju jer se odlučio vratiti radu s modelom, odnosno figurativnom prikazivanju. Giacometti je, bez riječi, ustao i demonstrativno napustio sastanak, prekidajući sve veze s pokretom koji ga je proslavio. Taj čin označio je početak njegove cjeloživotne borbe: kako u glini ili na platnu uhvatiti ne samo fizički izgled osobe, već i osjećaj prostora i udaljenosti koji je dijeli od umjetnika. "Kada gledam model, on se smanjuje, postaje sićušan," govorio je, objašnjavajući zašto su njegove skulpture u jednom periodu bile minijaturne, jedva veličine kutije cigareta.
Nakon Drugog svjetskog rata, Giacometti stvara svoja najpoznatija djela, ekstremno izdužene i stanjene brončane figure koje je francuski filozof i njegov prijatelj Jean-Paul Sartre opisao kao utjelovljenje egzistencijalističke misli. Ti "tanki ljudi", ogoljeni do same srži postojanja, simboliziraju ljudsku krhkost, izolaciju i očajničku borbu za opstanak u svijetu lišenom smisla. Figure poput Čovjeka koji hoda I ili Žene iz Venecije nisu samo skulpture; one su opipljivi prikazi samoće, zamrznuti u vječnom kretanju bez cilja, uhvaćeni "između bića i ništavila". Njegov rad postao je vizualni manifest jedne epohe, donijevši mu svjetsku slavu i priznanja poput Glavne nagrade za kiparstvo na Venecijanskom bijenalu 1962. godine.
Unatoč golemom uspjehu i bogatstvu, Giacometti je živio u gotovo nevjerojatnoj skromnosti. Do kraja života radio je u istom malenom, trošnom i vječno neurednom pariškom ateljeu u ulici Hippolyte-Maindron, koji je unajmio još davne 1926. godine. Slava i novac ga nisu zanimali. Bio je poznat po opsesivnoj samokritičnosti, često uništavajući radove na kojima bi radio mjesecima, pa čak i godinama, jer nije bio zadovoljan rezultatom. "Što više ne uspijevaš, to više uspijevaš," bila je jedna od njegovih poznatih izjava, koja sažima njegovu umjetničku filozofiju. Njegova djela danas postižu astronomske cijene; skulptura Čovjek koji hoda I prodana je za više od 100 milijuna dolara, čime je godinama držala rekord najskuplje skulpture prodane na aukciji.
Njegov život bio je ispunjen i privatnim dramama. Biografi ističu traumu iz mladosti, kada je 1921. na putovanju svjedočio iznenadnoj smrti suputnika, događaju koji je u njemu zauvijek usadio opsesiju smrtnošću. Jednako kompleksan bio je i njegov odnos sa ženama. Supruga Annette bila mu je odana partnerica i glavni model, no njegove kasnije godine obilježila je burna veza s mladom prostitutkom Caroline, koja je postala njegova posljednja muza. Kroz film Susanne Fanzun, publika sada ima priliku zaviriti iza mita o usamljenom geniju i otkriti složenu obiteljsku priču koja je oblikovala jednog od najoriginalnijih umjetnika modernog doba, čovjeka koji je neumorno tragao za nemogućim: uhvatiti sjenu koju život baca.
Otvori KEKS Pay
