Bio je to nadasve ambiciozan projekt Drame HNK Zagreb, nastao u vrijeme pandemije u kazalištu koje potresaju nemiri nekazališne vrste: dvije večeri zaredom, dvije premijere Krleže, “Aretej” i “U agoniji”.
Prva je javnosti gotovo nepoznata, od teatarskih ljudi zanemarena i ignorirana, zadnja drama koju je Krleža napisao i koja je propala na praizvedbi 1959. godine, upravo na sceni HNK Zagreb. Igrana je zatim 1972. i na Dubrovačkim ljetnim igrama, kada ju je redatelj Geogrij Paro doslovno prošetao gradom do kraja koristeći ambijentalnost, kao i grupe turista koji su se i tada šetali gradom pod Srđem.
Druga drama u ovom rasporedu “U agoniji”, ujedno druga iz slavnog glembajevskog ciklusa, često je i rado izvođena u brojnim hrvatskim kazalištima.
“Aretej” je Krležina priča o društvu koje svoje kriminalne i koruptivne obrasce ponavlja stoljećima, drama u kojoj je sve sažeto u njenu glavna misao, zapravo opreku koja ocrtava ljudsku narav, a koja kaže: “Ljudska ruka je remek-djelo kojem se ništa ne može dodati ni oduzeti. Pa ipak to je i ruka gorile.”
S druge strane, u drami “U agoniji” pakao postoji samo unutar svakog od tri glavna lika, on je stoga intiman, ali zbog toga nimalo lakši, štoviše možda i pogubniji za Krležine junake. Namjera redatelja Ivice Buljana i dramaturga Vida Adama Hribara bila je komparirati, ali i suprotstaviti opće i osobno, i kroz sve slojeve ova dva djela pokazati da i danas živimo u svijetu kojem je Krleža postavio nadasve točnu dijagnozu.
“Aretej” je težak, namijenjen gledatelju spremnom da zaroni u kompleksnost Krležinih rečenica, stvoren za one koji ‘čitaju’ između i ispod redaka i koji u priči o antičkom liječniku i njegovu ponovnom i iznenadnom utjelovljenju u turističkoj situaciji u vremenu kada nacizam počinje gutati Europu, znaju potražiti tragove naših dana. Jer nije bez vraga Aretej liječnik koji se bajoslovno obogatio baš čajem za probavu, zbog kojeg ga je imperator uzvisio na položaj najvećeg medicinskog autoriteta cijeloga tadašnjeg svijeta. Jasna je poruka Ivice Buljana da nam “Aretej” mnogo toga govori o vremenima pandemije kronavirusa, kada je zdravlje glavna tema današnjeg svijeta, u kojem je uspjeh pobjede nad bolešću proporcionalan potonućem u svijet korumpirane politike koja o općem dobru odlučuje s pozicije svojih privatnih probitaka. Je li zbog toga naš svijet na izdisaju? E, to će pokazati vrijeme kojim se ova drama također vrlo ozbiljno bavi.
No, pokazalo se da se taj i takav nadasve slojevit Krleža ipak opire današnjim pokušajima, i to od samog početka predstave. Gledatelje na sceni čeka instalacija koju je scenograf Dalibor Martinis nazvao “Soba vremenovanja”. Riječ je o četiri iste sobe na pozornici koja se okreće, sobama u kojima samo tulipani koji venu u vazi pokazuju vrijeme koje teče. Stvar je i više nego jasna, jer Krleža “Areteja” piše u vremenu kada je on živio (3. stoljeće), da bi ga zatim doveo u 1938. godinu. Pa ipak, redatelj je odlučio da predstavu započene intervjuom (?!) s Martinisom, koji vodi glumica Lana Barić, dok se ostali protagonisti predstave motaju scenom.
To svojevrsno ‘popovanje’ samo ruši koncentraciju, baš kao i mnogo scenskih radnika koji nakon toga moraju razmonirati instalaciju. Tako “Aretej” odjekne punom snagom tek na antičkim slikama, kada ga se dohvati trojac: Milan Pleština, Mislav Čavajda i Jadranka Đokić.
Za razliku od toga, drama “U agoniji” novi je veliki hit HNK Zagreb, djelo u kojoj je Buljan, ne samo dokazao već i podcrtao tezu postavljenu nakon slovenskih “Glembajevih”, kako je baš on suvremeni redatelj koji najbolje zna s Krležom. Ovdje je i više nego uspio, ponajprije upogonjen ‘atomskom’ glumačkom energijom Nine Violić, uz koju ravnopravno stoje i dva sjajna partnera: Livio Badurina kao dr. Križovec i Krešimir Mikić kao barun Lenbach. Redatelj i njegov sjajan glumački trojac, u predstavi čiji ritam gledatelja tjera da je gleda bez daha, doslovno su razgrnuli Krležine rečenice. Sve što je on tako moćno napisao i dalje je tu, ali ovog smo puta vidjeli kako iz tih istih frenetičnih rečenica erumpiraju: strast, krv, suze, znoj i tjelesnosti, sve ono što je duboko zakopano ispod slojeva teksta koje mnogi doživljavaju kao dokono naklapanje po finim, i manje finim, građanskim salonima neke mutne hrvatske prošlosti. Naravno, kada se raščlane Krležine priče, jasno je da je on svoje junake zasijecao do kostiju i sperme, ali očito je tek danas, 2021. godine, došlo vrijeme – i redatelj koji to vrijeme razumije – da na sceni sve to i vidimo, ogoljeno do daske, a da nije pokriveno doličnim velom lažne građanske, ali i kazališne, pristojnosti.
Stoga scene u kojima Laura Lenbach (Nina Violić) konačno govori sve ono što je davno trebalo reći izgledaju kao da ih nikada nitko nije igrao drugačije jer u njima je toliko glumačke snage da jednostavno briše sve ono što smo mislili da znamo o Krleži.
Na obje je drame uz Buljana radio isti tim suradnika. Martinisova scenografija bolje funkcionira u “Areteju”, i opet kada se svede na antički mozaik i njegov filmski odraz, dok kostimi Ane Savić Gecan dobro ‘igraju’ u obje drame, baš kao i glazba skladatelja Mitje Vrhovnika Smrekara.
Ove bi dvije dramske večeri u HNK Zagreb trebale značiti ne samo veliki povratak Krleže na njegovu matičnu scenu već i označiti konačnu prekretnicu u načinu na koji danas naša kazališta postavljaju njegova djela. Sada, naime, imamo dokaz da nije bogohulno ‘prekopati’ Krležu i naći u njemu naš život niti će nam se na glavu srušiti strop kazališta kada se okupi ekipa koja to zna napraviti.
