Hrvatska enciklopedija pod natuknicom Maksimilijan Vanka prilično šturo navodi: “Hrvatski slikar (Zagreb, 11. V. 1889. – Puerto Vallarta, Meksiko, 2. II. 1963). Studirao kod B. Čikoša-Sesije u Zagrebu i na Akademiji u Bruxellesu. Od 1935. živio u SAD-u. Slikao je velike kompozicije naglašene stilizacije s motivima iz narodnog života i prizorima iz Biblije. Inspiraciju za odjeću, crkvene i narodne običaje, najčešće je pronalazio u Hrvatskom zagorju (Proštenje; Da bi nam polje rodilo bolje; Bistrička Madona). Istim je motivima oslikao crkvu sv. Nikole u Millvaleu kraj Pittsburgha (1937). Prisan slikarski osjećaj za motiv i boju ostvario je u krajolicima i marinama rađenima u akvarelu, a smisao za karakterizaciju likova u portretima u ulju i portretnim studijama u tehnici sangvine. Izradio je scenografiju i kostime za balet K. Baranovića “Licitarsko srce” (1924). Bavio se skulpturom.”
Nema tu ni spomena o Vankinu kompliciranu podrijetlu koje, po nekim, iako dokumentaristički neutemeljenim teorijama, vodi čak do toga da je navodno bio unuk carice Sissi, ni o misterioznoj smrti u Meksiku, ali ni o njegovoj iznimnoj umjetničkoj važnosti koju je iznova potrebno valorizirati.
Naime, pretpostavlja se da je Vanka rođen kao izvanbračno dijete – majka mu je bila iz belgijsko-austrijske plemićke obitelji Von Fürstenberg, a otac češki grof Zu Salmm. Vankina biološka majka, u visokoj trudnoći, došla je u Hrvatsku roditi dijete za koje se u Austriji nije smjelo znati. Tek rođenog Vanku poslali su u selo Kupljenovo k seljanki Dori Jug koja ga je dojila i othranila. Dobivala je novac za djetetovo izdržavanje, ali ga je i zavoljela kao da je njezino vlastito. Kada mu je bilo osam godina, djed po majci, bogati austrijski plemić, šalje ga u dvorac Brestje, gdje je započeo novi život i školovanje. Višu školu za umjetnost i umjetni obrt završio je u Zagrebu, nastavio se školovati 1910. u Bruxellesu. Godine 1920. Vanka postaje pomoćnim učiteljem crtanja akta na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. Na istoj školi bio je profesor od 1923. godine sve do odlaska u Ameriku. Smatra se prvim koji je u naše krajeve uveo sangvinu, crtež izveden crvenom kredom. Na prijedlog Roberta Frangeša Mihanovića, Vanka je 1929. izabran za dopisnog člana Umjetničkog razreda Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Suprugu Amerikanku Margaret Stetten upoznaje 1918., a vjenčali su se 1931. u Lumbardi na Korčuli, gdje je Vanka vodio likovnu koloniju. Godine 1963. slikar odlazi na kupanje u Porto Vallarta u Meksiku, s kojeg se više nije vratio.
Već ispričan ovako ukratko, Vankin život zahtijeva igrani film. U iščekivanju filma te vrste, redatelj Branko Ivanda upravo je završio svoj dugometražni dokumentarni film o slikaru “Opsesija Vanka” koji bi uskoro trebao imati i svoju hrvatsku premijeru. Ali prije no što nam kaže išta o svojem novom uratku, i Ivandu valja predstaviti biografski baš poput slikara koji ga je nadahnuo za dokumentarac.
Ivanda je rođen u Splitu na sam Božić ratne 1941., u Zagrebu je diplomirao komparativnu književnost i filozofiju, a onda i filmsku i kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Debitirao je filmom “Gravitacija” (1968.), u kojem je svoju prvu glavnu filmsku ulogu odigrao Rade Šerbedžija. Uslijedit će “Noć poslije smrti” (1975.), “Prijeki sud” (1978.), “Zločin u školi” (1982.), “Konjanik” (2004.) i “Lea i Darija” (2011.) Snimio je Studentski štrajk 1971., niz sjajnih tv drama među kojima i “Bombaški proces” (1977.) koji se bavi legendarnim suđenjem Josipu Brozu za ilegalni rad Komunističke partije Jugoslavije.
Pet godina živio je u Kaliforniji i ondje predavao filmsku režiju na UCLA-i. U zreloj fazi okušao se i u režiji telenovela, oduvijek je radio i radi u kazalištu, u HNK Zagreb nedavno smo premijerno odgledali njegov postav maestralne drame Sándora Máraija “Kad svijeće dogore”.
Sve to navodimo jer nekako sa završetkom dokumentarca “Opsesija Vanka”, koji je i bio povod za ovaj razgovor, Branko Ivanda postao je laureat nagrade Vladimir Nazor za životno djelo za filmsku umjetnost. Dakle, velikan je snimio film o velikanu.
Čestitke na Nazoru za životno djelo. Kakav je osjećaj i koliko vam nagrade općenito znače?
Primiti tako veliku i važnu nagradu ugodan je osjećaj, ali ni jednog trenutka nisam podlegao trijumfalizmu. Svaki čovjek u svojem životu susreće ljude koji poštuju njegov rad, ali i one koji ga ne razumiju ili ne žele razumjeti. U svakom trenutku svjestan sam efemernosti naših života i našeg rada. Ponizan sam i zahvalan, kako bi rekao naš vatreni izbornik Dalić, i s razumijevanjem primam i pohvale i pokude.
Mnogi laureati nagrade za životno djelo proteklih godina znali su reći da im nagrada naravno laska, ali kad vide ovo “za životno djelo”, odmah dobiju dojam da ih netko šalje u mirovinu. Ubrajate li se i vi u tu skupinu?
U mojem pozivu nema mirovine. Nobelova nagrada nastala je na dinamitu, Nazorova na poeziji. A poezija je vječna. Dakle, kako bi rekao jedan, meni ne previše omiljen redatelj – “do posljednjeg daha”.
Kada se osvrnete, što smatrate svojim najboljim životnim postignućem?
Opredjeljenje za emotivnu stranu života. Ne podcjenjujem razum, ali vjerujem emocijama. Emocije su temelj naših strasti, zalog naših ljubavi i vjere, pogon naše kreativnosti.
Da nikako ne mirujete dokaz je i upravo završeni dokumentarni film “Opsesija Vanka” o našem slikaru Maksimilijanu Vanki. Radite ga već dulje vrijeme, odakle uopće primarni impuls da snimite film baš o njemu?
Naša povjesničarka umjetnosti i moja dugogodišnja prijateljica Nena Komarica živi već četrdeset godina u New Yorku. Igrom slučaja i nizom nevjerojatnih događaja, počela je otkrivati život i djelo Maksimilijana Vanke. Tijekom godina istraživačkog rada, Vanka je postao Nenina opsesija. Tom opsesijom očarala je i mene. I nisam jedini jer postoji krug ljudi fasciniranih sudbinom zaboravljenoga tajanstvenog slikara kojeg su prijatelji i obitelj zvali Maxo. Od slovenskog pisca Luja Adamiča do redatelja Mladena Jurana i pisca Hrvoja Hitreca, koji godinama pokušavaju skupiti sredstva za igrani film o Maxu. Nadam se da će u tome i uspjeti.
Koliko je trajao proces istraživanja, snimanja, snimalo se i u Americi i u Hrvatskoj, na kojim sve lokacijama?
Pripreme, istraživanja, diskontinuirani termini snimanja, komplicirana postprodukcija, vječni dugovi zbog nedovoljne financijske potpore i niza nepredviđenih situacija, trajali su šest-sedam godina. Na sreću, velik broj muzealaca, kao i Maxova obitelj, bili su nam velika moralna podrška. Ali bez Nene, njezina supruga Gorana, snimatelja Petra Janjića i montažera Fredija Kolomba, filma o Maksimilijanu Vanki ne bi bilo. Na kraju su nam svojom kreativnošću pomogli kompozitor Matej Meštrović, dizajner zvuka Davor Rocco i kolorist Branko Linta. A snimali smo na brojnim lokacijama u Hrvatskom zagorju, u Zagrebu, na Korčuli, u Pennsylvaniji, New Yorku...
Kako je film koncipiran, je li podijeljen u cjeline sukladno nekim njegovim životnim i umjetničkim fazama? Kojim se aspektima Vankine zanimljive priče bavite?
Bez jasnih granica, film se može podijeliti u nekoliko cjelina. Tajanstveno Vankino plemenito podrijetlo, golem slikarski opus, fascinantne freske u crkvi sv. Nikole u Pittsburghu koje je Vanka oslikao u neobjašnjivo kratkom roku, žene u Vankinu životu, mladost u Hrvatskoj u kontrapunktu s američkim razdobljem života, neodgonetnuta tajanstvena pisma, Vanka u dosluhu s demonima, Vanka u komunikaciji s pticama i leptirima.
Koja je uloga povjesničarke umjetnosti Nene Komarice u filmu osim što vas je zarazila Vankom?
Nenina opsesija Vankom prikrivena je tema mojeg filma. Nena rješava zagonetku Maxova rođenja i njegove smrti. Nena je identificirala svoj životni put s Vankinim. Čak se pronašla u fizičkoj sličnosti s njim. Mnoge je tajne otkrila u njegovim djelima, ali još više ih je ostavila pod upitnikom. Ponovit ću: bez Nene Komarice ne bi bilo filma o Maksimilijanu Vanki.
Što ste onda, istražujući, otkrili nova o slikaru?
Sve je novo ili tek djelomično poznato uskom krugu znalaca. Ali tri teme držim posebno intrigantnima. Prva je začudna. Nazovimo je “Tajanstveni Vanka”: pisao je pisma nikada dešifriranim tajanstvenim jezikom. Bio je uvjeren u prisutnost demona koji je u praznoj crkvi odozdo pratio njegov rad na freskama visoko pod stropom. O tome je pisao američki tisak. Vanka je u džepu svojeg sakoa donio u Ameriku vrapca s kojim je danomice komunicirao. Postoje svjedoci i fotografije kako vrabac na Maxovu komandu “mrtav!” legne i pravi se mrtav dok ga Vanka ne pozove. Tada mu skoči na rame i veselo zacvrkuće u uho. Jedinstveni i tajanstveni Maxo Vanka.
Drugo otkriće izaziva divljenje. To je golem opus crteža crvenom kredom, tzv. tehnikom sangvina, na tvrdom papiru, što držim vrhuncem njegovog slikarskog opusa.
Treće otkriće porazna je situacija s njegovim brojnim djelima. Situacija koja izaziva ogorčenje. Nešto malo slika može se vidjeti u njegovu ljetnikovcu koji je obitelj poklonila HAZU, i to samo ljeti. Jedna slika izložena je u Muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, a nekoliko stotina vrijednih slika i crteža spremljeno je u depoima Michener Art muzeja u Pennsylvaniji, u podrumskom skladištu Strossmayerove galerije, dobar dio je uskladištila i spremila Vankina obitelj i privatni kolekcionari. Sve daleko od pogleda publike. U švemi nekadašnjeg Gradskog podruma u Zagrebu Vankine, Hegedušićeve i Babićeve freske uništila je vlaga. Zato sam višeznačno nazvao film “Skriveni Vanka”.
Ako to epidemiološke prilike dopuste, promocija je, čujem, predviđena za kolovoz na Korčuli?
Volio bih da promocija ipak bude u Zagrebu, a poslije toga na TV ekranima kako bi širu hrvatsku javnost upoznali sa životom i djelom sjajnog ali nevidljivog hrvatskog slikara.
Kako vi osobno preživljavate ovo koronadoba? Čemu vas je ono možda čak i naučilo?
Imao sam sreću da sam ovo neobično vrijeme proveo u druženju s velikim umjetnicima, glumcima Sinišom Popovićem, Goranom Grgićem, Ivom Mihalić i Zrinkom Cvitešić, s producenticom Lidijom Ivandom i velikim piscem Sándorom Maraijem na probama za predstavu “Kad svijeće dogore”. Ostalo vrijeme bila je to generalna proba za putovanje u vječnu samoću.
Kakav je vaš stav o cijepljenju?
Premda sam sklon teorijama zavjere, cijepio sam se.
Jeste li zbog zdravlja u pandemiji konačno prestali pušiti?
Predložio sam gospodinu Duhanu razvod braka, ali me s indignacijom odbio.
Na Klasik TV-u može se naletjeti i na vaš debitantski film “Gravitacija”, snimljen davne 1968. Kakav danas, kad ih gledate, imate stav prema svojim filmovima i dramama?
Emotivan sam jer me svaki moj rad vraća u neki nostalgičan dio života. Ali izbjegavam gledati svoje filmove jer bih u svakom nešto promijenio, ponovno snimio ili premontirao. Bolno je gledati svoje filmove premda ima jedan film u kojem ne bih ništa mijenjao. Film o poniženju intelektualca, o gubitku dostojanstva, mračan film s divnom glumačkom ekipom i veličanstvenim Vidovićem i Kvrgićem. “Prijeki sud”, moje najbolje djelo. Bar za mene.
Krležin “Logor” ekranizirali ste nakon njegove smrti. No, nekoliko godina prije Krleža je gledao vašeg maturanta Wagnera i tražio sastanak s vama. Kako je to izgledalo, kako vas se dojmio, o čemu ste razgovarali?
Nezaboravno. Ja poput princeze Leie, on poput dobrohotnog Yode u filmu “Imperij uzvraća udarac”. Impresionirala me mladost njegovih nemirnih i radoznalih očiju. Pročitao je moju zakočenost pa je na sve načine pokušavao osloboditi me treme. Dotakli smo se brojnih tema, ali dominirala su one o cigaretama i konjaku. Kada sam se nakon izvjesnog vremena opustio, stiglo je i krucijalno testno pitanje: “Da li je Horvat imao brkove?” Nagnuo se prema meni poput detektora laži u iščekivanju odgovora. Shvatio sam. U tom jednostavnom pitanju krila se zamka. Propitivao je moje znanje, ali i opću viziju. Na sreću, moj odgovor ga je zadovoljio i razgovor se nastavio mnogo ležernije. Uglavnom, on je govorio, a ja sam slušao.
Jesmo li zapostavili Krležinu ostavštinu; što bi, po vašem mišljenju, hitno trebalo ekranizirati, treba li možda čak snimiti i film o njemu?
Nije Krleža zapostavljen. On je jednostavno povijesna činjenica. Mount Everest naše kulturne i političke baštine. Čitanje beletristike i esejistike je područje privilegiranih. Svijetom dominira već treća generacija nečitača. Njihov svjetonazor potisnuo je čitanje na periferiju. Ne možete danas ratovati oružjem iz Prvog svjetskog rata. Oduvijek je postojala intelektualna elita i tako treba biti. Iskustvo govori da masi treba podizati civilizacijski nivo, a kulturu ostaviti onima koji obogaćuju duh. Ti su oduvijek bili rijetki. Volio bih snimiti film po Krležinu “Kraljevu”. U tu sam se dramu zaljubio već davno, dok sam snimao legendarnu predstavu u režiji Dina Radojevića. Veličanstven primjer kako jedan princ duha – Krleža, doživljava masu u civilizacijskom zaostatku. Elitist maskiran u komunista.
Je li vaš rad ikada trpio zbog političke cenzure?
Trpio sam više zbog samocenzure. Mučilo me pitanje kod jutarnjeg brijanja pred ogledalom: u kolikoj mjeri sam kukavica? Ali bilo je i policijske cenzure. U mojem prvom igranom filmu “Gravitacija” cenzura mi je izbacila, unatoč mojem ogorčenom protivljenju, scenu u kojoj Šovagović kaže “...a kada više neće biti Kineza, onda neće biti Srba pa ni Hrvata...“. Godine 1972. policija mi je oduzela filmski materijal sa snimanja “Studentskog štrajka” i odnijela ga u Zastava film, gdje su radili podvale podmećući tuđi glas pod poznata lica. Mene su podvrgli policijskom ispitivanju. Materijal su nam vratili nakon 25 godina.
U najnovije vrijeme, vodstvo HAVC-a u pretprošlom mandatu, unatoč izuzetno pozitivnoj recenziji izbornika, priopćilo mi je da Aralica politički ne može proći na natječaju za igrani film jer to oni zbog svojih uvjerenja ne mogu odobriti. Poslije poriču i kažu: Dokaži! Odbiti Aralici i Ivandi scenarij s odličnom recenzijom nije političko pitanje, već pitanje pristojnosti. Na HRT-u već sedam godina vlada prešutni embargo na reprizu mojih djela. Zašto? Jer ne poštuju Zakon o autorskim pravima u nastojanju da prepolove financijsku naknadu koja je važećim ugovorima dogovorena. Ako autor ne pristane, prešutno zabranjuju reprizu njegovih drama i filmova. HRT je moja kuća iz koje me deložira samovolja pojedinaca.
Je li pandemija nepovratno promijenila filmsku industriju?
Pandemija nije promijenila film. Ona je promijenila prostor duha. I emocija koje ne moramo skrivati u mraku kinodvorana. Osudila nas je ili možda obdarila užitkom gledanja u samoći dnevnog boravka, gdje možete slobodno plakati ili smijati se a da se ne sramotite pred drugima. Ali ostavila nam je nostalgiju i žal za kolektivnim zanosom kojim ste dijelili svoje snove s drugima.
Puno pišete.
Da, pišem ili smišljam što ću pisati. Nalazim se u kompjutoru s dragim ljudima kojih više nema. Cijenim razum, ali vjerujem samo emocijama.
Na čemu trenutačno radite?
Nastojim od jedne kratke priče Mirka Kovača, koja me potresla, osmisliti scenarij za igrani film, vraćam se ponovno Araličinu romanu i scenariju “Sunce”, razmišljam o novoj kazališnoj predstavi i čitam, čitam, čitam. Uvijek i ponovo Isaaca Bashevisa Singera, Amosa Oza, Orhana Pamuka, klasike poput Tolstoja, Jergovića, Jelačića Bužimskog, Pavličića i nove hrvatske pisce.•
Veliki režiser.