Kad književnica život okonča samoubojstvom, ono definira sve što je ona do tog trenutka bila. Od Virginije Woolf do Sarah Kane, sve što su radile, sve što su stvorile tijekom života, postalo je dio priče o smrti. A kad muški pisac prerano umre, to se percipira kao tragična epizoda koja je prekinula njegovo stvaralaštvo.
Upravo takva, mračna ženska sudbina početak je i kraj života i velike američke pjesnikinje Sylvije Plath koja je na današnji dan, 11. veljače 1963., iako uspješna i priznata u literarnim krugovima, pametna, lijepa, mlada, ali duboko nesretna i depresivna, svoj život odlučila okončati samoubojstvom. Imala je svega 30 godina. Njezin život, obilježen briljantnim uspjesima i dubokim osobnim borbama, daje joj dozu karizme celebrityja i postao je jednako poznat kao i njezino književno stvaralaštvo. Nakon posmrtno objavljene zbirke pjesama "Ariel" (1965.) koju je napisala nekoliko mjeseci prije smrti i koja joj je, također postumno, donijela Pulitzerovu nagradu za poeziju, postala je svojevrsnom feminističkom ikonom 1960-ih, ali i priznatom pjesnikinjom snažna ispovjednoga glasa egzistencijalne zebnje.
Opisuje ju se kao pjesnikinju osamljenosti, smrti i samouništenja, Plath je autorica čije pjesme šokiraju otvorenošću u promišljanju tjelesnosti i seksualnosti te majčinstva kao sreće i tereta. Antagonistički se odnosi prema patrijarhalnom autoritetu oca, ali i supruga, a stihovima afirmira smrt kao prividno izbavljenje, navodi se među ostalim u Hrvatskoj enciklopediji. Opresivnost ideologije 'američkoga sna', društveni život na američkim sveučilištima, dvoličnost seksualne politike te neadekvatnost muških psihijatrijskih metoda opisala je pak u djelomično autobiografskom, jedinom svojem romanu "Stakleno zvono", godine 1963. izvorno objavljenom pod pseudonimom Victoria Lucas.
Rođena 27. listopada 1932. u Bostonu, Sylvia je već u ranoj dobi pokazivala izvanredne književne sposobnosti. Kći njemačkog profesora biologije Otta Platha i učiteljice Aurelije Schober, objavila je svoju prvu pjesmu sa svega osam godina. Iznenadna smrt oca te iste godine duboko ju je potresla i kasnije postala česta tema u njezinu stvaralaštvu, a vjerojatno i okidač psihičkih problema koji su postali bjelodano jasni kada si je kao desetogodišnjakinja prvi put pokušala oduzeti život.
Kao izvrsna učenica, Plath je dobila stipendiju za prestižni Smith College, gdje je diplomirala s najvišim počastima 1955. godine. Međutim, upravo tijekom studentskih dana doživjela je još jedan psihički slom i pokušaj samoubojstva. Bilo je to 1953. godine kada majci ostavlja poruku "otišla sam na dulju šetnju, vraćam se sutra", skriva se u podrum i guta bočicu tableta. Nakon dva dana pronalazi je brat, onesviještenu, ali živu. Dijagnosticirana joj je tada manična depresija.
Život Sylvije Plath dramatično se još jednom promijenio kada je 1956. godine, kao Fulbrightova stipendistica na Cambridgeu, upoznala tamošnjeg najzloglasnijeg zavodnika – britanskog pjesnika Teda Hughesa. Iste veljačke večeri kada ga je upoznala navodno ga je toliko jako ugrizla za obraz da mu je ožiljak "poput žiga krasio lice sljedećih mjesec dana". Njihov strastveni brak sklopljen u tajnosti, koji je započeo iste godine četiri mjeseca nakon upoznavanja, spojio je dva iznimna književna talenta. Hughes je već tada slavan u književnim krugovima, a njihova veza bila je obilježena intenzivnom kreativnom suradnjom, ali i turbulentnim odnosom. Hughes je bio iznimno dominantan, kontrolirao je sve aspekte njihova zajedničkog života, uključujući i Sylvijine književne kontakte, no Plath, kompliciranim obiteljskim odnosima usprkos, 1960. ipak objavljuje svoju prvu zbirku poezije "Kolos".
Tijekom braka s Hughesom Plath je rodila dvoje djece, Friedu i Nicholasa. Međutim, 1962. godine otkrila je Hughesovu aferu s Assijom Wevill, što je dovelo do njihova razlaza. Hughes je napustio Plath zbog Wevill, što je kod nje izazvalo duboku emocionalnu krizu, a posebno joj je traumatično palo njegovo odbijanje komunikacije i činjenica da je uništio posljednji rukopis njezina dnevnika u kojem je pisala o njihovim posljednjim zajedničkim godinama. Kasnije se otkrilo da je Hughes bio nevjeran Plath i prije veze s Wevill, što je dodatno bacilo sjenu na njihov odnos.
Godine 1963. godine Plath se vratila u London, tijekom te najhladnije zime stoljeća stvorila je neke od svojih najmoćnijih pjesama. Provela ju je sama s djecom u kući u kojoj je nekoć živio William Butler Yeats, što joj nije puno značilo kad su joj se dvogodišnji sin i devetomjesečna kći naizmjence razbolijevali, cijevi se ledile, a ona sama borila s demonima bipolarnog poremećaja. Depresija je postajala sve teža i 11. veljače, nakon što je uspavala djecu i bila sigurna da su u svojim krevetićima, počinila je samoubojstvo. Zatvorila se u kuhinju, zabrtvila vrata i prozore krpama, otvorila plin na štednjaku i položila glavu u pećnicu. Prije toga je djeci ostavila čašu mlijeka kraj kreveta te, onome tko je već pronađe, napisala poruku s brojem telefona svog liječnika.
S obzirom na to da je u pitanju bilo samoubojstvo, o njezinoj smrti nije bilo puno novinskih izvještaja. Dnevne novine njezina rodnog grada lažno su objavile da je preminula od posljedica "virusne upale pluća", podsjetivši kratko na njezinu književnu karijeru, "kao pjesnikinje i autorice", ali ne spominjući ni ime njezine zbirke "Kolos", ni salve pohvalnih kritika njezinu stvaralaštvu ili činjenicu da su joj pjesme tiskane u prestižnim časopisima poput The New Yorkera.
Nedugo poslije njezine smrti, okrutnom igrom sudbine, 23. ožujka 1969., povijest se ponovila pa se i Hughesova nova partnerica Assia Wevill ubila na jednako tragičan način, gurnula je glavu u pećnicu, no uz svoj oduzela je život i njihovoj četverogodišnjoj kćeri Alexandri.
Rad Sylvije Plath, koji kombinira iznimnu tehničku vještinu s duboko osobnim temama, nastavio je inspirirati generacije pisaca i čitatelja do danas. Smatra se jednom od pionirki ispovjedne poezije i ključnom figurom feminističke književnosti. Njezin život i stvaralaštvo ostaju predmetom mnogih analiza, biografija i kulturnih rasprava, potvrđujući njezin status kao jedne od najvažnijih književnih figura 20. stoljeća.
Većinu njezinih posmrtno objavljenih djela uredio je upravo Hughes, koji joj je posvetio i knjigu pjesama "Rođendanska pisma " (1999.), svojevrstan odgovor onima koji su ga držali odgovornim za njezinu smrt.
