Julijana Matanović upravo je promovirala drugi zbornik u projektu “Žene ženama”, ovoga puta pod naslovom “Spisateljice biraju”, a gdje je autorica i urednica. Okupila je u njemu svoje 24 kolegice. Predstavit će uskoro i svoj novi roman “Stoji ti put”.
Kada ste pozvali svoje kolegice spisateljice na suradnju, spomenuli ste im samo naslov knjige i otkrili osnovnu ideju. Što ste im rekli?
Tek sad kad ste mi postavili ovo prvo pitanje, vidim koliko su meni moje kolegice vjerovale. Doista me ništa nisu pitale, nisu postavljale potpitanja. Nisu ni u prvom zborniku naslovljenom “Burza rada” iz 2023., u koji sam pozvala dvanaest autorica da napišu priču o nekom zanimanju, a nisu ni sada, u ovom drugom, u kojem se tematizira najdraži književni lik. Ideja je na tragu moje knjige “Tko se boji lika još”, iz 2008., knjige u kojoj sam, iz pozicije likova hrvatske književnosti, progovarala o nekim društvenim problemima, o stanju na književnoj sceni, o umišljenim veličinama, o izdajama. Likovi su govorili umjesto mene jer je moja rečenica bila preblaga da bih njome ušla u te teme. Kad sad vidim u kakvom svijetu živimo, kako se oblikuje parlamentarna većina, pitam se bih li možda napisala nastavak. Samo, ima li u hrvatskoj književnosti dovoljno likova koji bi se mogli povezati s ovim o čemu svjedočimo. Pa i junaci romana “U noći” Ksavera Šandora Gjalskog izgubili bi se u dnevnom redu Sabora i u spajanju nespojivih koalicijskih partnera. Svojim kolegicama nisam sugerirala da se uhvate naše nacionalne književnosti, nisam im rekla ni da bi bilo dobro da pišu o ženskim likovima, nisam izgovorila da bi bilo mudro pisati o lektirnim naslovima jer će tada našu knjigu više posuđivati u narodnim knjižnicama… Ništa od toga nisam dotaknula. Čak ni žanr u kojem će svoj najdraži lik predstaviti. Tako da u zborniku možemo čitati i stručne rasprave, i eseje, i priče, i pjesme. Jer, meni je i bilo zanimljivo koga će one odabrati, onako iz srca, iz života, bez naputka i vanjskih sugestija. Ono što sam jedino morala reći je broj kartica. Ali, i tu nisam bila stroga učiteljica. Ako se neka od njih i malkoc više raspisala, nisam kratila tekst. Sad bi trebale uslijediti neke analize stručnjaka koji se teorijski bave čitanjem. Na temelju ovog našeg zbornika mogu se pokrenuti brojne teme.
Niste odavali ni koje će se kolegice s njima naći u istim koricama...
Nisam, i zahvalna sam svima njima što me nisu ni pitale. Na taj dio naše zajedničke priče sam najponosnija. I to je gotovo nevjerojatno, bajkovito. Ne moramo ni izgovoriti glasno, jasno nam je svima da smo podijeljeni kao nikada do sada. I da među ljudima vlada velik strah. “Ako me vide s ovim na kavi, što ću onda”; “ona mi je draga, ali ako se sazna da sam joj bila na promociji…” Mene je cijeli život pratila naredba: “Opredijeli se!” Od trenutka kad sam zakmečala. Dobro mi je poznat taj osjećaj “ako ona, onda neću ja”. A mogla sam doktorirati i na iskustvima zatajivanja. Moje suradnice svojim su ponašanjem pokazale kako im je važna književnost. Ne vjerujem da su sve čitale Stanka Lasića, ali osjećaju da za stolom ima mjesta za najrazličitije stolice, i da bi se na tom stolu trebala posluživati brojna jela. Samo tako možemo pokazati svoju veličinu. Kao ljudi, prije svega.
U zbornik su uključene različite generacije hrvatskih spisateljica, od Paule Rem do Nade Vučičić. Kako funkcioniraju pod “istim krovom”?
U pravu ste, “pokrivene” su – prema izvodu iz knjige rođenih, prema onoj kućici u koju se upisuje godina rođenja – sve generacije žena koje su prisutne na našoj književnoj sceni, većom ili manjom vidljivošću. Među tim koricama vlada dobra atmosfera, mogu fizički osjetiti vjeru u književnost, gotovo neku dječju iskrenu radost, bez kalkulacija i figa u džepu. Kao mala voljela sam pomagati jednom krovopokrivaču iz sela Beljevina. Pentrala sam se po krovu, dodavala mu letve i čavle, i bila sam jako sretna kad bi čika Ptiček rekao da sa mnom više voli raditi nego sa svojim stalnim pomoćnicima. Možda sam s njim naučila koliko je važno da se sigurno osjećamo pod krovom. I da on ne prokišnjava.
Niste im rekli ni da se likovi ne smiju ponavljati. Je li se koji lik na kraju “provukao” više puta?
Kad se nekoliko puta ponovi kako ništa nisam savjetovala, kako ništa nisam zadavala, moglo bi se pomisliti da sam jedna od onih “ma, lako ćemo”. Ali, nisam. Štreberica sam u ovom svom tijelu čiji je oklop puno stariji od duše. U pravu ste vi. Iskreno, slutila sam da bi se to moglo dogoditi. I dogodilo se. Samo uz jedan lik. Anu Karenjinu. I odlično je da se dogodilo, i to baš uz nju. Jer, Anu sam često koristila kao primjer kad sam s kolegama, fakultetskim profesorima daleko autoritativnijim od sebe, polemizirala o interpretacijama književnih tekstova i kad sam se, za razliku od njih, koji su svoja čitanja i tumačenja proglašavala “književnim vjerovanjem”, zalagala za upisivanje osobnog ja u čitanje drugih. Nisu me razuvjerili, čak ni onda kad su mi zbog mog prvog lica jednine odgađali reizbore. Čitati Anu Karenjinu sa šesnaest godina, s trideset i pet ili pedeset i šest nije isto. To su tri različite Ane. Dakle, ne samo da nema objektivnog pristupa tekstu, nema objektivnog tumačenja ni u istim očima. Sad se to, u ovom zborniku i potvrdilo.
Koji je književni lik najdraži vama, koji je na vas najviše utjecao?
Teško mi je bilo odlučiti se. Prvo sam pomislila da ja, koja sam anketirala druge, i koja sam se u uvodnoj bilješci potpisala kao Nestranačka tajnica u Ministarstvu književnog prometa Društva hrvatskih spisateljica, ne bih ni trebala sudjelovati svojim tekstom. Ipak, nisam mogla odoljeti. Idem se posve razotkriti. Razmišljala sam i o Lucijanu, Fabrijevu krhkom junaku koji se sakriva iza svojih loknica i pjegica, i koji vjeruje da će nas umjetnost ipak osnažiti u vremenima ludosti politike i jalovosti svijeta u kojem živimo; razmišljala sam potom puno i o Valpurgi Stipančić, majci koja će učiniti sve da posljednji dani njezine kćeri budu veseliji. A onda sam se odlučila za Šteficu Cvek Dubravke Ugrešić. U spomenutoj knjizi “Tko se boji lika još” također sam pisala o njoj, ali sam je tamo dovela do ratnih godina povezujući “Šteficu Cvek u raljama života” s romanom “Ministarstvo boli”. Namjera mi je sada bila svjedočiti atmosferu u trenutku kad se roman pojavio, opisati naša tadašnja čitanja, razgovore s autoricom o tom romanu, željela sam nešto reći i o atmosferi devedesetih godina i o druženju u Zavodu za književnost Filozofskog fakulteta, u kojem su Dubravku Ugrešić zvali Žuta Dubravka, a njezinu kolegicu istog imena, Dubravku Oraić Tolić, Crna Dubravka. Ne pripadam ljudima koji će, da bi se drugima svidjeli, zatajiti formativne osobe svoje biografije. A to je danas, ne zatvarajmo oči, postalo pravilo. I od tog pravila osjećam popriličnu mučninu.
”Spisateljice biraju” drugi je naslov u zamišljenom nizu knjiga, prvi je “Burza rada”, zbornik priča 12 spisateljica.
Da, obećala sam na promociji “Burze rada”, a bilo je to 6. studenoga 2023. u Hrvatskom državnom arhivu, da ćemo za godinu dana promovirati drugi zbornik. I doista sam dogovorila promociju “Spisateljica” u Knjižnici Bogdana Ogrizovića za 6. studenoga 2024. godine. Ali mojom biografijom posljednjih godina upravljaju otpusna pisma i neke imenice ispisane na latinskom, tako da sam predstavljanje morala otkazati. Nadam se da neću morati otkazati promociju trećeg zbornika, a to je 6. lipnja ove godine.
Objavili ste nedavno i novi roman “Stoji ti put”, posvećen, kako kažete, “svim trpljivim ženama” iz vaše obitelji. U kojoj je mjeri on autobiografski?
Posvećen je svim trpljivim ženama prije mene, ali i mojoj kćeri, koja je već do sada, a jako je mlada – na brojnim razinama – stekla uvid u onaj nelijepi dio života. Tri nosive slike, svaka u jednom od tri dijela romana, moje su. Do sada su me opisivali kao autoricu koja piše samo iz vlastitog života. Nisam nikada poricala da u svojim tekstovima polazim od neke životne sitnice, ali sam i naglašavala da je većina toga, u onom tematskom sloju, isključivo fikcija. Meni je bio važan ton, ili je bolje reći emocija koje sam se morala osloboditi, da bih uopće izdržala taj svoj život kojim su redovito upravljali drugi. Vodila sam računa da ne povrijedim svoje bližnje. Svi koji dolaze iz rječnika rodbinskih odnosa puno su, u mojim prozama, miliji i dobronamjerniji nego što su to bili, i još uvijek jesu, u stvarnom životu. “Stoji ti put” je suroviji, ne želi se svidjeti, ogoljen je u svom minimalizmu. I najviše je ja.
Roman prati nesretne sudbine triju žena: Rite, Agate i Delfe. Tko je više kriv za njihovu patnju – muškarci s kojima nisu imale sreće ili društvene konvencije?
Komplicirani su ti odnosi. Često su muškarci samo izvršitelji naredbi jakih žena svoje obitelji. Od najranije dobi svjedočim tome. I sad mi iskaču brojne, još neispisane slike, tih odnosa. Slike i rečenice kojima sam svjedočila vlastitom kožom, ali ih nikada nisam tematizirala. Ne zbog toga da bih zaštitila sebe. Štitila sam one koji to – tek sada, na pragu treće životne dobi to vidim – nisu ničim zaslužili.
Živimo li i dalje u muškom društvu, u kojem se svi pokušaji ženske pobune uguše?
Nisam vam ja najbolji sugovornik za te teme. Prečesto sam svjedočila i međusobnim interesnim udruživanjima žena, ali i žena i muškaraca, u cilju da se naudi kolegici.
Živimo u vremenu i kada su djeca, nažalost, nerijetko žrtve. Ima li nam spasa i nade u takvom okruženju?
Kad sam prije pet godina u jednom intervju spomenula da smo mi “povlaštena” generacija koja uživo gleda propast vlastite civilizacije, mnogi su mi uzvratili: “Kako to misliš? Nije baš sve tako crno…” Jest, tako je. Govore to danas i daleko umniji od mene. Ne postoje riječi koje su dovoljno snažne da ih upotrijebimo u isprici upućenoj djeci i opravdamo se pred njima za sve što smo učinili; urušili sami ili dopustili da to učine oni kojima smo iskazali povjerenje. Jednim kružićem oko njihova imena. Kada se oni koji odlučuju u ime nas, i naše djece, ne bi bojali darovitih ljudi u svojoj blizini, naša lica postala bi blaža i manje zabrinuta i taj bismo mir mogli prenijeti na naše mlade. Zamalo sam rekla “na kojima svijet ostaje”. Ali da to kažem bez postmodernističkog ukrasa (kao da i zamalo), onda bi me isti čas netko proglasio zaljubljenikom u državu u kojoj sam i sama bila dijete.
