Naslovnica Kultura Film

I moju baku spasila je Dijana Budisavljević

Na festivalu u Puli prikazan je “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” čija je istinska zvijezda samouka glumica Marina Redžepović.
16. srpnja 2019. u 20:50 3 komentara 900 prikaza
Marina u filmu glumi do zuba naoružanu pripadnicu srpske nacionalne manjine
Foto: FACEBOOK/POSLJEDNJI SRBIN U HRVATSKOJ
Pogledajte galeriju 1/2

 Jedan od domaćih filmova godine svakako je “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” redatelja Predraga Ličine. Sinoć je premijerno predstavljen i na nacionalnom festivalu u Puli, gdje smo razgovarali s Marinom Redžepović, fenomenalnom karakternom glumicom koja se tu pokazala i kao sjajna komičarka, u ulozi naoružane pripadnice srpske manjine - gospođe Drakule.

 

Kakve su do sada reakcije publike, kako na film tako i na tvoju ulogu?

 Premijera “Posljednjeg Srbina” bila je dan prije početka snimanja mojeg novog filma, zbog čega sam propustila niz projekcija po hrvatskim gradovima. Rekli su mi da su reakcije su svuda bile pozitivne, a ja sam se grizla što ih nisam osobno doživjela, tako da ću sada u Puli napokon i to nadoknaditi. Ovo je baš tip filma koji traži kino i zajednički smijeh.

 O vašem je filmu i prije premijere bilo puno strastvenih mišljenja, čak i političkih kritika?

 Autoironični naslov “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” izazvao je nimalo ironične reakcije koje su, čini mi se, tipične za naše prostore. Meni je uvijek teško odgovarati na takve prozivke jer bi u startu trebalo biti jasno da se radi o budalaštinama koje s filmom nemaju veze. Pa dovoljno vam govori činjenica da je hajka krenula prije nego što je uopće snimljen!

 

 Urnebesni lik opake Drakule jedan je od uvjerljivo najboljih u filmu, a čini mi se da je jako različit od vaših dosadašnjih uloga?

 Uvijek sam mislila da će me karijera odvući prema komedijama, ali za to nije bilo mnogo prilika, obično igram neke paćenice. Zato sam se silno veselila ovoj ulozi, kao i činjenici da će Predrag napokon dovršiti film koji je toliko pripremao. Čitavo snimanje prošlo je u nešto opuštenijoj atmosferi nego inače jer su mi ljudi poput Tihane Lazović i Kreše Mikića ujedno i prijatelji, a kad Kinorama nešto producira to daje sigurnost da će sve teći kako treba. Dušan Bučan koji igra mog muža ispao je najbolji partner na svijetu. Sve se poklopilo.

 Novi film koji ste spomenuli dugometražni je debi Sonje Tarokić, zar ne?

 Tako je, prva duga Tarokićka! Snimali smo 36 dana, bilo je 50 glumaca… prilično naporno i komplicirano, ali usprkos umoru i odgovornosti glavne uloge uspjela sam potpuno ući u svoj lik i uživati u tom procesu. Film se zove “Zbornica”. Smješten je u milje osnovne škole. Puno ljudi smatra ga kritikom sustava, što jest okvir, ali mislim da nije glavna tema. Po meni je to film o odrastanju i prihvaćanju svoje uloge u svijetu, činjenici da morate postaviti neke granice i pristati na kompromise ako želite opstati u svojoj zajednici. Pedagogica koju igram dolazi u novu sredinu koja ima svoje rutine i zavade. Ona mora pronaći način da opstane, a da istovremeno zadrži sebe. S druge strane, Stojan Matavulj koji igra glavnu mušku ulogu često istiće Sonjin humor kao glavnu odrednicu filma. Svatko je u njemu pronašao nešto svoje..

 

 Zanimljivo je da ste vi neke od svojih prvih uloga imali u studentskim filmovima Sonje Tarokić i Hane Jušić, s kojima radite do danas.

 Da, gotovo da nema studentske vježbe koju nismo radile skupa, pa su me zvale i u svoje prve dugometražne filmove. Hana i ja smo zajedno studirale komparativnu književnost, a Sonja i Hana su pak zajedno studirale režiju i tako smo se upoznale. U tom sam periodu i sama razmišljla trebam li upisati Akademiju, ali nisam željela da “trebala bi” bude glavni razlog za taj čin. Danas mislim da je sve ispalo kako je trebalo. Na kraju krajeva, neki od mojih najtalentiranijih kolega poput Judite Franković, Bernarda Perića i Kikija Bonačića također nisu akademski glumci.

 

 Jeste li se zbog toga susretali s predrasudama?

 Jesam, iako ih brzo zaboravljam. Različiti tretman “pravih” i “nepravih” glumaca najviše osjetim kad odbijem neku ulogu. U našoj kulturi u kojoj se posao ne odbija kao da se ljudi dodatno uvrijede ako ih odbije žena bez glumačke diplome. Tu naravno pričam o filmskim projektima, čini mi se da je u teatru potrebno iskustvo koje snažnije proizlazi iz formalnog obrazovanja. Imala sam par izleta u kazalište u kojima se nisam dobro snašla. Tek danas shvaćam da sam se zapravo prepala scene.

 

 A što je s vašim spisateljskim radom? Vidite li se kao scenaristica?

 Za glumu se okolnosti uvijek nekako stvore, a za pisanje ih moraš proizvesti sam, tako da prvo moram nadvladati vlastitu inerciju. Jako bih to voljela i jednog se dana vidim u toj ulozi. Do tada, pripremam dva nova filma s Damirom Čučićem kojima se također jako radujem.

 Za kraj, čemu se posebno veselite u Puli?

 Ne znam je li veselje prava riječ, ali jako želim vidjeti “Dnevnik Diane Budisavljević”. Naime, moja baka koja danas živi u SAD-u bila je jedna od kozaračke djece koju je možda baš Diana spasila od smrti u logoru. Iako je imala šanse za usvajanje, odrasla je kao ratno siroče jer se nakon smrti roditelja nije htjela odvojiti od starijih sestara. To su stvari koje obilježe čitave generacije, htjeli mi to ili ne. Zato mislim da je užasno važno što je Dana Budisavljević uspjela snimiti ovaj film.

 

POSLOVNA RJEŠENJA
Pogledajte kako je karlovački slatkovodni akvarij postao primjer uspješnog poslovanja

A1 izdvaja za Vas

  • vjaceslav:

    hrvatski filmovi potiču mržnju prema hrvatskoj

  • Savski_pijesak:

    Pogledajte Bujicu o Martini Stefancic Znali Milena tko je Martina Stefancic

  • Bojnik:

    Molim se da mi se jos za zivota ostvari ta zelja da i ja vidim taj film....u javi.