Brojne generacije koje su odrastale do kraja devedesetih godina i za lektiru rado čitale knjigu mađarskog autora Ferenca Molnara ”Junaci Pavlove ulice” nemalo se iznenade kada im njihovi petaši danas donesu Molnarov roman preveden kao “Dječaci Pavlove ulice”. Što je to pogrešno u riječi “junaci”, zašto maleni dječak više nije smeđokos, nego plavokos, zbog čega se “kutijica bombona” u novom prijevodu pretvara u “malo šećera”, zašto “popločani kuhinjski pod” postaje “čisto oribani kuhinjski pod”.
Smeđi postali plavi
U “Junacima Pavlove ulice” iz 1986. godine u izdanju Mladosti dobrodušnim ljudima vrata je otvarala “mala smeđa žena”, a petnaestak godina kasnije u izdanju ABC Naklade Molnarovi junaci postaju “Dječaci Pavlove ulice”, a dobrodušnim ljudima vrata otvara “mala plava žena”. U gradskim knjižnicama još se može naći izdanje iz osamdesetih godina, a u školskim knjižnicama ono iz 2002. godine i, ako počnu čitati oba, djeca su poprilično zbunjena jer razlike su evidentne. Iz teksta su ne samo uklonjeni srbizmi, primjerice, “bojadisati”, nego su mijenjani opisi likova i rečenične konstrukcije. Profesori s kojima smo razgovarali upozoravaju da je, kad je riječ o prevođenju sa stranog jezika na hrvatski, sve u rukama prevoditelja. Zato i danas imamo Shakespeareov “San ljetne noći” i “San Ivanjske noći”, Proustov “U potrazi za izgubljenim vremenom “ i “U traganju za izgubljenim vremenom”.
– Svaki prevoditelj ima svoj način, što je sasvim legitimno, ali školstvo i učenici ponekad su zbunjeni – komentira nam srednjoškolska profesorica kojoj se, kaže, više ne mili ulaziti u polemike što bi i kako trebalo kad je posrijedi lektira. Dodaje tek da je “jezik živ, mijenja se pa zato i jezik naših autora s, primjerice, početka 20. stoljeća treba prilagoditi današnjim učenicima”.
No, problem je što u gradskim knjižnicama, pa i nekim školskim, ima više starih izdanja.
– Zbunjena su djeca, a i mi roditelji – priznaje nam tata jednog učenika petog razreda čiji je sin čitao knjigu “Junaci Pavlove ulice”, a zatim je prešao na onu “Dječaci Pavlove ulice”.
– “Junaci” su mu bili teži, neke riječi nije razumio – kaže tata.
Nije problem u nazivu, nego u tome voli li dijete čitati, smatra profesorica hrvatskog jezika Majda Bekić Vejzović.
– U svakom slučaju, ako postoji mogućnost izbora, bolje je da čita prijevod koji je u skladu sa standardnim hrvatskim jezikom ovog vremena – ističe.
Jezik se mijenja
– Smisao je čitanja da dijete usvoji što više riječi, da nauči što te riječi znače, da obogati svoj rječnik. Događa se da mi djeca u prvom razredu gimnazije kažu da ne znaju što je cvrčak – prepričava prof. Bekić Vejzović. Priznaje da je izbor lektire napravljen davno, da možda ne odgovara ovom vremenu i današnjim učenicima, ali da čitati treba. S njom se slaže i profesorica na riječkom Filozofskom fakultetu Karol Visinko.
– Najvažnije je da dijete čita. Puno je bolje ako se koristi prijevodom koji je u duhu suvremenog jezika. Uostalom, ni Šenou, primjerice, nismo čitali u izvornom obliku. Jezik se modernizira i prilagođava da bismo ga bolje razumjeli – ističe prof. Karol Visinko. Zbog toga je današnjim učenicima sigurno prihvatljivije “ugasi Bunsenov plamenik” nego “utrnuo je Bunsenovu lampu”.
Samo, nama odraslima, a ni djeci, ni dalje nije jasno zašto su nestali “junaci”.
>> U oživljavanje bolesnog sektora uključila se i Europska komisija
Za mene će zauvijek biti junaci iako je junak na kraju bio samo jedan: jadni mali Nemeček. Neka djeca čitaju, ove sitne razlike su nebitne.