Mladi par svjedoči silovanju na festivalu proslave potpune pomračine Sunca. Nakon što ona na klupi za svjedoke izrekne laž, život im se pretvara u pakao. To je pozornica na koju svoju priču uzbudljivog psihološkog trilera postavlja Erin Kelly, birajući pri tome i intrigantnu temu silovanja i odnosa društva prema žrtvama. S Erin Kelly je, samo za Večernji list, razgovarao urednik Stilusa, izdavačke kuće koja ju je predstavila hrvatskim čitateljima.
Napisali ste već nekoliko romana, no hrvatski su vas čitatelji upoznali kroz triler “On kaže/ona kaže”. Kako biste ga sami opisali?
Mladi par koji svjedoči silovanju na festivalu u povodu proslave potpune pomrčine Sunca 1999. Kada slučaj dospije na sud, Laura je toliko uvjerena da je optuženi kriv da na klupi za svjedoke izgovori malu laž. Nakon parnice, žrtva postaje opsjednuta parom.
Roman donosi mističnu atmosferu, ali i govori o zanimljivoj supkulturi lovaca na pomrčine. Zašto baš pomrčine?
Davno sam čitala blog o lovcima na pomrčine. Spoznaja da će određeni ljudi u određenom trenutku biti na određenom mjestu, i to cijeli život, sjajno je sredstvo za igru mačke i miša. Jednako tako, dosad nisam naišla na takve likove u književnosti, a svjesna sam da nakon “Djevojke u vlaku” odjednom ima puno psiholoških trilera i da su svi prilično slični. Stoga sam željela likove po kojima će se moja priča razlikovati od ostalih. A priča se rodila dok sam jedne večeri trčala blizu svoje kuće na sjeveru Londona. Odjednom je nestalo struje i sva se ulična rasvjeta ugasila. U tim prvim sekundama tame očekivala sam vrisak i premda ga, nasreću, nije bilo, pomislila sam kako tamu povezujemo sa strahom. A i same su pomrčine fascinantne, zar ne? Sunce nestane usred bijela dana, ptice prestanu pjevati, cvijeće se zatvori… nije ni čudo što su ih ljudi nekoć smatrali Božjim znakom.
Osim što je izvrstan triler, šalje li roman posebnu poruku? Otkriva li nešto o ljudskoj prirodi?
Mislim da sam željela istaknuti način na koji razmišljamo o silovanju, na sudu i u medijima. Dojadilo mi je čitati novinske članke u kojima se ne govori o onomu što je žrtva pretrpjela, već o silovateljevoj uništenoj karijeri. I željela sam da čitatelji pomno razmisle o vlastitim pretpostavkama i zato čitatelj veći dio priče ne zna tko laže.
Roman svoju kvalitetu duguje dobro osmišljenoj radnji, ali i vrlo sofisticiranom stilu, što nije čest slučaj u žanrovskoj književnosti. Hrabra je to odluka s obzirom na to da djelomično usporava radnju, a čitatelji žanrovske književnosti poznati su po tome da teže uzbuđenju.
Ne bih rekla da moramo birati između radnje i stila. Moji omiljeni romanopisci: Daphne du Maurier, William Boyd i Ian McEwan imaju izvanredan stil i ne boje se radnje. Stoga nisam imala osjećaj da činim nešto posebno hrabro, samo sam napisala knjigu kakvu bih i sama čitala.
Što je to u lažima, bilo izgovorenima bilo prešutnima, što toliko snažno utječe na ljude da ih čak pretvara u potencijalne ubojice?
Pomisao da ne možemo vjerovati ni onima koji su nam najbliskiji okosnica je većine psiholoških trilera. Oni moraju zadirati u strah koji većina nas podsvjesno gaji i zato su to priče s kojima se svi možemo donekle poistovjetiti. Mislim da svi mi svakodnevno pomalo lažemo, obično su to bezazlene laži kojima želimo zaštititi tuđe osjećaje. Mene zanima što se događa kada dobronamjerna laž počne rasti, jer jedna laž vodi u drugu i prije nego što se snađete, cijeli vam se život sastoji od laži.
Hoće li biti nastavka romana “On kaže/ona kaže” ili je svaka vaša priča zatvoreni krug?
Radije pišem svaku knjigu za sebe. Nedavno sam bila na kavi s američkim scenaristom koji priprema scenarij za američku televiziju, pa smo razgovarali o tome čime bi se likovi sada mogli baviti – i pokazalo se da točno znam gdje je tko i što radi, pa čak i gdje živi. Ali ne, neću vam reći.
Zašto čitatelji toliko vole krimiće i trilere koji polako postaju glavni komercijalni žanr?
Najočitiji je razlog taj da svi volimo brzo okretati stranice, a pisci krimića znaju da si ne smiju dopustiti zamaranje čitatelja. No, ti su romani i prilika da istražimo svijet oko sebe. Najbolji kriminalistički romani zrcala su društva, ali na takav očaravajući način da čitatelj nema osjećaj da mu netko drži lekciju ili mu se obraća svisoka.
Što vi tražite od dobrog trilera? Na što obraćete najviše pažnje dok čitate tuđe romane?
Za mene su pripovjedni stil i lik jednako važni kao radnja. Već nakon prvih nekoliko stranica znam želim li s tom pričom provesti sljedećih tristo pedeset stranica. I volim kada me prevrat iznenadi. Što više pišem, lakše mi je prepoznati kako je priča izgrađena, stoga obično pogodim njen kraj.
Što nam možete reći o svojoj sljedećoj knjizi? Kada izlazi?
Moja nova knjiga “Stone Mothers” izlazi u travnju 2019. u Velikoj Britaniji i SAD-u. Radnja se vrti oko žene čiji suprug kupi luksuzan stan koji je nekoć služio kao umobolnica… a ne zna da je ona tamo doživjela određeno iskustvo kao djevojka, iskustvo koje će pod svaku cijenu nastojati sakriti.
Što vas privlači uzbudljivoj priči? Jeste li skloniji sporijim psihološkim trilerima ili pričama punim prevrata i otkrića?
Ne volim juriti kroz roman. Previše akcije jednako je zamorno kao kada je nema. Volim postupno upoznavati likove. Ali opet, mislim da ne moramo birati! Roman poput “Oštrih predmeta” Gillian Flynn povremeno je dug i spor – riječ je o iznimnom zadiranju u toksičan odnos majke i njezinih kćeri – ali slaže obrat na obrat. Voljela bih da sam ja napisala tu knjigu!
U kakvim knjigama najviše uživate? Čitate li na plaži drukčije štivo od onog koje obično čitate kod kuće?
Čitam sve. Doslovno sve, ali nastojim izbjegavati svoj žanr kada se opuštam. A volim čitati i biografije i memoare.
Kada biste mogli birati, kojeg biste filmskog redatelja izabrali da snimi film po vašem romanu?
Radnja knjige “Stone Mothers” odvija se u umobolnici i mnoge su scene smještene u osamdesete kada je zgrada bila ruševina, stoga bismo trebali redatelja koji zna izvanredno snimati interijer. Volim rad Joea Wrighta, “Okajanje” mi je među omiljenim filmovima, i voljela bih vidjeti kako bi on prenio moju priču. Uz to, on se jako dobro snalazi u ženskim pričama.
Biste li voljeli doći u Hrvatsku upoznati svoje obožavatelje?
Naravno da bih! Kada je sljedeći let?
