Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Dug

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
21. ožujka 2020. u 10:11 1 komentara 830 prikaza

Ako tišini u nama dopustimo njenu posvemašnju bezglasnost, neka nas onda ne čudi što će ona, u skladu sa svojim smislom, posve zašutjeti. Zbog toga ovo i pišem. A ako nam promakne trenutak nužnosti ne otkrivši nam nikakav tradicionalno nametnuti i sputavajući identitet, neka nas ne čudi što trajno nećemo moći nadoknaditi pocijepanost naših privida. Tišina i trenutak su dovoljni da iskušamo svoje sjećanje. Baš zbog toga ovo pišem.

Kratka priča Boja

Godine 1976., nakon životnog brodoloma, počela sam raditi u jednom samoposlužnom restoranu, u Ulici braće Kavurića. Danas je to Hebrangova ulica, ispod Trga bana Josipa Jelačića. Bio je to moj prvi radni dan, ja mlada, neiskvarena i naivna. I danas sam takva. Očito te osobine i nemaju odveć puno s mladošću, već s osobnošću. Ili su tek puka projekcija tišine na onaj spomenuti trenutak.

Kako god, radila sam drugu smjenu. Imali smo malu garderobu gdje smo držali stvari; odjeću, torbice, cipele. Radili smo u bijelim kutama. U džepu jakne koju sam ostavila na vješalici, prije nego sam izišla, imala sam samo pet dinara (tadašnja valuta). Toliko mi je trebalo za tramvajsku kartu do moje podstanarske sobice. Na kraju radnog vremena, zadovoljna što imam bilo kakav posao, požurila sam u garderobu da što prije stignem do svog privremenog smještaja. Vani je već bio mrak. Dvadeset dva sata. Obučem se, gurnem ruku u džep; prsti polete lijevo, pa desno, pa opet... sve uzalud. Mojih pet dinara je nestalo. Još nekome su izgleda zatrebali. Uhvati me panika. Kako ću doma?

Tada nisam znala da se u tramvaju ljudi i „švercaju“. Nisam se sjetila ni da bi me možda „tramvajac“pustio u tramvaj da sam ga lijepo zamolila. Bi li? Iziđem na ulicu. Do glavnog trga je blizu. U Gajevoj, na rubu plača i obraza rumenih od stida, odlučim zamoliti jednog nepoznatog prolaznika, fino odjevenog, sjajne tamne kose, u crnim lakiranim cipelama, da mi posudi pet dinara do sutra. Sve mu objasnim. – Gospodine, molim vas, na poslu su mi ukrali novce iz džepa, posudite mi do sutra. Vratit ću vam, samo recite gdje da donesem. Ili da vam pošaljem poštom... Pogledao me kao da sam kukac. Danas, kad znam koliko ispruženih ruku vidim po centru Zagreba, razumijem ga.

KRATKA PRIČA Carpaccio

Očito mi nije povjerovao. Mislio je da sam još jedna u nizu prosjakinja koje te zaskoče kad se najmanje nadaš. Odmjerio me, moja odjeća očito se ipak nije uklapala u njegovu predodžbu. Još jednom me pogledao, okrenuo se i otišao svojim putem.

Kad nisam u zemlju propala od srama. Koje poniženje. Htjela sam da taj čovjek, i da cijeli svijet zna da nisam prosjakinja. Samo sam u nevolji.

Bože, što ću sada. Nekoga drugoga pitati nemam snage. Zasigurno ću opet doživjeti isto, a to ne bih mogla podnijeti. Do moje sobice je daleko, do jutra pješice neću stići. Osim toga, mrak je, bojim se... Naslonim se na obližnji zid, pognem glavu i suze mi krenu niz lice, od jada i nemoći. Nisam ih ni htjela ni mogla zaustaviti. – Zašto plačeš, dijete? Zadrhtim od jeze. Podignem glavu. Preda mnom je stajao čovjek, sav u ritama, zakrpa na zakrpi, s poderanim šeširom na glavi ispod kojeg je virila neoprana, poduža tamna kosa. Na nogama poderane cipele, dva broja veće nego što bi trebalo. Godine mu nisam umjela odrediti. Svakako nije bio odveć star. Makar se meni nije tako činilo.

Ne izgleda opasno, pomislim, a izraz olakšanja preleti mi licem. Ispričam mu sve.

– Dijete drago, ja imam samo sedam dinara u džepu, ako ti je to dovoljno rado ću ti pomoći. Izvadi kovanice iz džepa i pruži mi ih.

– Pet mi je dovoljno, gospodine, samo za tramvajsku kartu – promucam.

– Eh, nekad sam bio gospodin... bilo je to davno...

kratka priča Kratka priča Voda

– Recite, gdje ću vas naći sutra da vam ih vratim – upitam sramežljivo uzimajući s njegovog crnog dlana kovanicu.

– Ne treba, dijete drago, ja sam navikao ne imati. I pazi drugi put na svoje novčiće. Ljudi su zli, a ti si tako mlada... tako...

– Molim vas, dopustite da vam vratim pozajmljeno, vi ste me spasili – zamolim sjajnog pogleda.

– Neka te Bog čuva, dijete! – tiho rekne. I ode. Pomiješanih osjećaja požurim na tramvaj.

***

Trideset godina poslije. Imam posao. Imam stan. Imam dragog. Dobro sam. Hodamo glavnim Trgom. Odjednom, u gomili svakojakih lica; i mladih, i starih, i njegovanih, i zapuštenih, ženskih, muških, svakojakih, ugledam jedan lik koji me vrati u prošlost. Ni deset metara od mene, ispred pekarnice, polako hoda čovjek, veoma star, sav u ritama, zakrpa na zakrpi, s poderanim šeširom na glavi ispod kojeg viri neoprana, poduža sijeda kosa. Na nogama poderane cipele, dva broja veće nego što bi trebalo. Kao da je vrijeme stalo. Je li to on?

Je li to onaj koji mi je onda davno pomogao, kad „lakirana cipela“nije htio?

Stanem i gledam ga kradom. Ne prosi. Hoda par koraka lijevo, pa malo desno, naprijed... kao da ne zna kamo bi.

KRATKA PRIČA Evolucija

Ne mogu odvojiti oči od njega. – Ljubavi, što je? – moj dragi gleda me zabrinuto.

– Počekaj me, molim te! – kažem mu i krenem prema poderanom šeširu, stišćući rukom pedeset kuna u džepu.

– Gospodine, oprostite, podsjećate me na nekoga. Evo, uzmite, kupite si nešto i – neka vas Bog čuva.

Čovjek me gleda u nevjerici. Gleda novac, pa mene, opet novac, kao da ne zna što bi s njim. Pogled na njegove cipele ovlaži mi oči. Okrenem se i požurim svom dragom. Zavučem svoju ruku u njegovu i prije nego smo krenuli put Draškovićeve, još se jednom okrenem. Zašto? Ne znam. Poderani šešir i poderane cipele stoje na istom mjestu, a njihov vlasnik gleda u nevjerici, gleda... Možda se i on sjetio. Kako god, ja s olakšanjem ubrzam korak. Vratila sam dug.

Jesam li?

Valja imati na umu da ni jedna misao, pa ni ona koja se nehotice pojavi, nije sama. Svaka glava je misaono moćna; bila ona mlada, sijeda, njegovana ili s poderanim šeširom. I što češće valja osluškivati onu tišinu s početka priče jer tada, u stvari, osluškujemo svoju vlastitost. Tako vraćamo svijetu svoj dug.

vjenčanje
DAVOR IVANKOVIĆ
Svadba u Zadru mogla bi biti najskuplja u povijesti RH, a bijesne mladenke mogle bi uništiti hrvatski turizam
A1 Leadership Talks
DONOSI A1
Oni stoje iza proizvoda i tvrtki zbog kojih naši ljudi ostaju u Hrvatskoj: Poslovi budućnosti već danas su tu, viličaristi postaju menadžeri robotskih flota
  • Kolumpar:

    Ovo praperje kao da je čerupano uz pomoć Google prevodioca. Bezglasnost tišine, trenuci nužnosti, pocijepanosti privida, svaka glava je moćna, itd. Čuvajte se djeco filozofije, pomutit će vam pamet.