Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Evolucija

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
22. veljače 2020. u 10:30 2 komentara 330 prikaza

Darwinova teorija evolucije zacijelo nije bila tema kojom bi se mladić njegovih godina trebao baviti, ali jednako je tako bilo teško očekivati da će teorija evolucije toliko utjecati na Josipov život. Bila je to tema iz biologije koju je predavala stara gospođa koja se nakon rata zadržala među profesorima u gimnaziji koju je pohađao samo zato što još nisu bili školovani novi kadrovi. Bila je ona profesorica staroga kova, školovana prije Drugog rata, a sa sobom je vukla nasljeđe predratnih udžbenika koji nisu ni u kojem slučaju bili podobni za nova vremena. Upravo zato trudila se predavanja prilagoditi suvremenome društvu i vladajućoj ideologiji marksizma i lenjinizma, vodeći se pri tome i idejama velikog sovjetskog pedagoga Vasilija Makarenka. Kao profesorica biologije posebice se bavila i teorijom evolucije, strogo se držeći naučavanja sovjetskih prirodoslovaca i genetičara Lisenka i Mičurina. Nije se pri tome moglo očekivati da će ona ta uvjerenja svesrdno prihvatiti, a pogotovu to nije bilo potrebno zato što su učenici bili ne samo nemirni nego i drski. U neka stara vremena ona bi ih fizički kažnjavala, ali sada na to nije mogla ni pomišljati ne samo zato što je među školarcima bilo i onih čiji su očevi bili uvaženi drugovi (pa im se nije valjalo zamjeriti) nego i stoga što je fizičko kažnjavanje bilo najstrože zabranjeno i moglo je dovesti do gubitka posla. Također, ona se kao relikt prošlih vremena trebala paziti ideoloških zastranjenja, trebala je paziti da u svojim predavanjima ne skrene stranputicama što bi za nju moglo pogubno završiti. Stoga je bila nadasve stroga i neomiljena među učenicima. Nastojala je tom strogošću i pravovjernošću nadoknaditi svoje buržoasko podrijetlo i činjenicu da je kratko predavala i u školama protunarodnog režima.

kratka priča Vodite vraga

Učenici kao učenici nisu za sve to znali, nisu znali za njezinu povijest, za to kako je nakon smrti svoga supruga, a koji je poginuo u prvim danima napada na Jugoslaviju tako da se nije dospio opredijeliti ni na jednu stranu, trebala nastaviti sa životom. Ipak, ta je činjenica predstavljala određenu sumnju u njezinu ispravnost. Jest da je on bio mobiliziran od tada jedine vojske, ali ta je vojska bila vojska Kraljevine Jugoslavije. Zapravo, u svojoj mladosti njezini učenici nisu ni trebali znati sve ono što je mučilo njihove roditelje, nisu trebali pokazivati bilo kakvo razumijevanje za sve teškoće poslijeratnog života. Tako je i Josip, poput svojih vršnjaka, bio jednako zaigran jer se drukčije nije moglo opisati njihovo ponašanje, a sa stajališta njihove profesorice biologije bio je drzak postavljajući pitanja za koja je ona smatrala da su ideološki obojena, služeći upravo tome kako bi je raskrivali da bi je naveli na neki pogrešan korak.

U biologiji je bilo malo tema o kojima bi se ideološki mogla lomiti koplja, ali ipak biologija nije bila matematika, jer u matematici nisu postojale ideološke zamke, nisu postojali problemi koji bi dovodili u pitanje ispravnost i čistoću uvjerenja, ali kako su u biologiji postojale dogme o kojima se nije smjelo raspravljati i koje su bile zadane, to se i biologija u nekim svojim vidovima ukazivala kao „sklizak teren“. Jer u Lisenkove teorije (za koje će se poslije pokazati da su bile plod dogmatskog shvaćanja), a koje su bile opće prihvaćene u SSSR-u, a time i kod nas, nije se smjelo sumnjati i nije ih se smjelo pobijati.

KRATKA PRIČA Dan kad sam poželio umrijeti

Razumije se, moglo se reći da se našu profesoricu ne tiču duboke znanstvene rasprave, konačno njezino je bilo učenicima u najkraćem izložiti postavke evolucije i ne upuštati se u neka dublja razmatranja, jer što je ona značila u cijeloj toj priči, bila je obična učiteljica u nekoj provincijskoj gimnaziji i tko je uopće mogao znati što ona predaje. Ali u njoj je tinjao strah, činilo joj se da je stalno promatrana, da paze na svaki njezin korak. Sama po sebi ona se više priklanjala Darwinovoj teoriji evolucije po kojoj je sve bilo jasno nego Lisenkovoj. Postojalo je evolucijsko stablo koje je teklo od nižih organizama prema višim. Ono je počelo s najjednostavnijim organizmima koji su se postupno razvijali u više organizme, proces u kojem nizom promjena ili razvojnih stupnjeva živi organizam ili skupina organizama stječe karakteristične morfološke i fiziološke značajke; teorija po kojoj različiti tipovi životinja i biljaka potječu od drugih preegzistentnih tipova. Ta teorija, prema kojoj se viši oblici života izvode iz nižih, temelji se na opsežnim promatranjima, na područjima paleontologije, embriologije, poredbene anatomije, genetike, molekularne biologije (molekularna evolucija), poredbene fiziologije i životinjskoga ponašanja. Darwinova teorija evolucije poziva se ponajprije na prirodni odabir ili selekciju koja uništava jedinke slabije prilagođene uvjetima života, a podupire one bolje prilagođene. Individualne varijacije koje ulaze u proces selekcije mogu, po Darwinovu mišljenju, biti determinirane vanjskim (okoliš) i unutarnjim (poslije nazvani genetičkim) čimbenicima. On je dokazao da evolucija ima adaptivan značaj i da je organska svrhovitost relativno izražena u prilagođenosti organizma na određeni povijesno uvjetovani kompleks vanjskih uvjeta.

Ona je konačno tako i predavala, služeći se na predavanjima i slikovnim prikazima na kojima su bili naslikani najprije majmun pa onda pračovjek i na koncu uspravan današnji čovjek. Nije se htjela upuštati u neka dublja razmatranja, već je kao dokaz razvoja čovjeka navodila i to da se neki ljudi rađaju s repom što je, razumije se, u razredu izazvalo smijeh koji je jedva zaustavila. Govorila je o tome kako razvoj živih bića teče od prvih jednostaničnih organizama koji postaju višestanični, o tome kako se u početku život razvijao u moru, kako su životinje postupno izlazile na kopno pa su im se peraje počele pretvarati u noge, a sve je to bilo posljedica selekcije u kojoj su nepotrebne osobine nestajale, a razvijale se one koje su bile bitne za preživljavanje, o tome kako su konji na početku imali prste, da bi se tek s vremenom razvila kopita koja su bila prikladnija i bila se posve zanijela u ova objašnjenja ne primjećujući da je Josip digao ruku želeći nešto pitati. Kad ga je konačno zamijetila, prozvala ga je imenom i on je ustao i izjavio da on to ne razumije.

Krataka priča Kratka priča Tajna

„Nije mi jasno“, rekao je, “na koji se način jedna vrsta pretvara u drugu i kako je to uopće moguće. Jasno mi je da se jedna vrsta razvija, da konj gubi prste jer su mu neprikladni, ali u kojem trenutku konj prelazi i postaje druga vrsta, recimo čovjek, i zašto se to zbiva? Po mom mišljenju, konj se razvija unutar vlastite vrste i jedino što se događa u njegovu razvoju jest to da postane savršeni konj koji je savršeno svrsishodan i prilagođen okolišu u kojem se nalazi. Zašto bi savršeni konj postao čovjek? Po čemu sva ta evolucija treba težiti da se stvori čovjek kao najviši oblik života? Zašto se svaka vrsta ne bi razvila do svojeg savršenstva? Ako je točno da se jedna vrsta može pretvarati u drugu, nije li to znak neke više sile koja to omogućuje.“ Razred se počeo smijati.

Prekinula ga je: „Ti si, moj Josipe, jedan savršeni konj“, izrekla je to nadasve ljutito. „Evo tebi jedan, konju jedan“ i odmah je znala da ga nije trebala vrijeđati. Ta Josip je bio jedan od njezinih najboljih učenika i valjda je dijete imalo pravo postavljati pitanja. S druge strane, iako joj je zdrav razum govorio da prijeđe preko toga, neki dubinski strah u njoj govorio joj je da on to namjerno čini, namjerno je izaziva ne bi li je uhvatio u nečem nedozvoljenom, u nekoj heretičkoj misli. Što je značila njegova tvrdnja o postojanju neke više sile koja pretvara jednu vrstu u drugu? Nije li to bila posve religiozna tvrdnja? Iz toga bi moglo proizaći da ona dopušta religiozna uvjerenja svojim učenicima. Uhvati je strah, nešto je stisnu u želucu te odluči prijaviti Josipa direktoru kako bi sa sebe skinula svaku odgovornost.

Direktor, koji je bio politički budan, saslušao ju je ozbiljno pa, iako je na početku smatrao da Josipovo pitanje i nije nešto ozbiljno, kad je shvatio da je Josip spomenuo neko Božje djelovanje, ipak pozove Josipa k sebi u kabinet. I možda bi sve to završilo nekom opomenom i upozorenjem da Josip nije počeo braniti svoje uvjerenje tumačeći kako bez te neke kreativne snage nije moguć prijelaz iz jedne vrste u drugu, kako mora postojati unutar stanica kreativna energija i htijenje da bi se taj prijelaz dogodio. Direktor ga je tada počeo lukavo ispitivati o njegovim ideološkim uvjerenjima, o pitanjima Boga, o tome slave li njegovi Božić, idu li u crkvu, a u ta se pitanja Josip zapetljavao i to je sve završilo njegovim isključenjem iz škole što je njegovim roditeljima i njemu u kasnijem životu pričinilo velike probleme.

kratka priča U dvoje je ljepše, zar ne?

Nakon mnogo godina Josip, sada već poznati genetičar i biolog, sveučilišni profesor, sjetio se savršenog konja kad je u znanstvenoj literaturi tvrdnja o postojanju neke više volje u evoluciji koja omogućuje prijelaz iz jedne vrste u drugu postala općeprihvaćena. I bi zadovoljan.    

Nenad Šepić, pravnik. Bio je sudac u Okružnom privrednom sudu i predsjednik Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Lansirao ga je Antun Šoljan u Vjesniku, objavljujući uz njegove priče i svoje komentare, ističući postmodernističku formu Šepićeve proze. Objavio je nekoliko knjiga od kojih se posebno ističu “Izdana jedra” (1991.), “Prosječnikova čest” (1995.) i roman “Jakovljica” (2005.). Branimir Donat i Igor Zidić uvrstili su ga u „Antologiju hrvatske fantastične proze i slikarstva“ (1975.).   

Vrtovi Hrvatske
Mala škola imuniteta:
Koji vitamini i minerali brane naše tijelo?
PBZ
#OSTAJEMDOMA
Plaćaj račune i upravljaj svojim financijama online: savjeti za organizaciju bez odlazaka u poslovnicu banke
  • Kolumpar:

    I to je previše. Neko perje i paperje iz Wikipedije o Darwinu. Priča se negdje zagubila ili je nije ni bilo.

  • maja-jagoda:

    Htjela bih pročitati priču do kraja ali vidim samo prva dvadeset i dva retka. Što moram napraviti da bih vidjela cijeli tekst?