Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Čarobnjak iz Gornje Šume, posljednji veliki hrvatski naivni umjetnik

Mijo Kovačić odrastao je u siromašnoj obitelji, a stvorio cjelovit, osoban i vrlo prepoznatljiv opus s autentičnim elementima bogatog kolorita, dinamične kompozicije i dramatične naracije. O njemu su napisane tri monografije i više znanstvenih radova i studija.
21. listopada 2020. u 12:48 1 komentara 613 prikaza
Foto: Jurica Galoic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/8

Čarobnjak iz Gornje Šume. Tako je netko prozvao Miju Kovačića, 85-godišnjeg slikara koji rijetko napušta svoj dom u zaselku Gornja Šuma pokraj Molvi u Koprivničko-križevačkoj županiji. Nema tu ni tridesetak kuća, malo je duša, no stare, stogodišnje hrastove šume i blizina rijeke Drave, s brojnim mrtvicama koje poput vena iz nje izlaze, inspirirale su ga za golem broj slika u šest desetljeća stvaranja. Nema mu dražih motiva od seoskih kućica i prizora iz svakodnevnog seoskog života. Ti motivi malog sela doveli su ga do velikih galerija u New Yorku, Tokiju, Vatikanu, Parizu, Melbourneu... Njegove su slike darovane okrunjenim glavama i predsjednicima država.

Slikarica Ivana Mrcela ispred svog djela Generacija Y Vole li milenijalci seks, žive li još s roditeljima i zašto plastične igračke spremaju u formaldehid?

Mijo Kovačić danas je posljednji veliki naivac u Hrvatskoj. No, treba odmah reći, on ne voli izraz naivac. Bolji je izraz, kaže, samouki umjetnik. A samouki umjetnici nekad su bili velik kulturni izvozni proizvod. Stranci su ulja na staklu kupovali na kilograme.

– Mislim da je naiva postala toliko popularna jer je predstavljala povratak iskonskoj umjetnosti, prema prapočecima slikarstva uopće. Naivnim slikarstvom ili, kako su neki nazivali, primitivnim slikarstvom, bavili su se ljudi koji nisu imali slikarsku naobrazbu, već samo goli talent, i to je svijet prihvatio kao pravac koji se početkom 50-ih i 60-ih godina širio svijetom, pa tako i Hrvatskom, odnosno tadašnjom Jugoslavijom. Za hrvatsku naivu važna je okolnost i postojanje povjesničara umjetnosti koji su shvatili i razumjeli taj fenomen samoukih slikara. Hrvatska naiva razvijala se još od vremena Grupe Zemlja, a najveći promotori, odnosno podupiratelji naive, bili su pokojni Krsto Hegedušić, Grgo Gamulin, Mića Bašićević Mangelos i kasnije Boris Kelemen, Nada Križić i Vlado Crnković. Svi su oni podupirali talentirane autore i od mnoštva tih talentiranih iskristalizirala se grupa najboljih, od Viriusa, Gažija i Generalića do Rabuzina, Večenaja i moje malenkosti kao najmlađeg među njima i, nažalost, jedinog živog – kaže Mijo Kovačić.

Naiva je svojedobno nazivana jugoslavenskim čudom, a potom se govorilo i o čudu hrvatske naive. Za neke je to običan kič, a u kolektivno sjećanje urezala se epizoda Gruntovčana u kojoj naivni Draš Katalenić Dudek također pokušava postati naivac, pod patronatom pohlepnog teteca Cinobera, koji je u tome vidio način lake i brze zarade. Danas u Hlebinama postoji hram naivne umjetnosti koji je dizajnirao arhitekt i akademik Miroslav Begović. U Hrvatskoj udruzi naivnih umjetnika ističu da su mnogi hrvatski umjetnici, i slikari i kipari, dokazali vrhunsku zanatsku razinu te da im u metjerstvu, tj. zanatskom dosegu, gotovo i nema ravnih u svijetu, posebno ne kad se govori o slikanju na poleđini stakla. Naiva je, objašnjavaju, pravac u umjetnosti poput ekspresionizma, dadaizma, nadrealizma, kubizma, pa bi, predlažu, taj dio stvaralaštva trebalo nazvati – naivizam. Kako god se nazivao, Mijo će biti jedan od njegovih stupova.

Rođen je 5. kolovoza 1935. godine u Gornjoj Šumi. Taj je kraj bio poznat po hrastovim šumama pa su drvosječe koji bi dolazili na “seču” podizali kuće iz kojih se razvilo omanje selo. Mijo je imao tri brata i sestru, koja je umrla nakon stravične nesreće. Jedna od omiljenih dječjih igara u to doba bilo je preskakanje vatre. Nesretna je djevojčica preminula od opekotina nakon što joj je, za jedne takve igre, plameni jezik zahvatio suknju. Mijo se tada još nije ni rodio. Bio je najmlađe dijete i u djetinjstvu je uglavnom bio vezan za majku Anu. Prisjeća se kako mu je znala pričati priče i tako mu razvijala maštu. Kakve već dječje bajke i priče znaju biti, bilo je tu i mračnih, nadnaravnih elemenata, zlih bića i utvara, koji su također ostavili traga u njegovu kasnijem opusu.

– Da, te stare priče i legende koje su se prenosile s koljena na koljeno često su bile mistične i zastrašujuće, pune neracionalnosti u kojima su se pojavljivala i nadnaravna bića. Te su priče i legende umnogome utjecale na moje slikarstvo – dodaje.

1 / 8
14.10.2020.,Molve - Mijo Kovacic, slikar . Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

Samo onaj tko je živio na selu i vodio krave na ispašu zna kako je provoditi sate i sate u prirodi, sam sa svojim mislima. Zato su i krave našle svoje časno mjesto na slikama. Bio je, kaže, melankolično, povučeno dijete.

– Najradije se sjećam bezbrižne igre i druženja sa svojom starijom braćom i prijateljima po okolnim poljima i šumama uz Dravu – kaže.

Maštao je o školovanju, no roditelji mu ga nisu mogli omogućiti.

– Nikada se nisam izdvajao kao odlikaš, ali uvijek sam bio odlikaš u crtanju – prisjetio se.

Prva četiri razreda osnovne škole pohađao je u Molvama, koje su oko tri kilometra udaljene od rodnog sela. Nije puno, ali nije ni malo ako se putuje pješice, i to po prašnjavoj stazi omeđenoj gustim šumama čije su se krošnje nadvijale nad njim. I taj je put i te su šume također ostavile trag i našle se desetljećima kasnije na njegovim slikama. Možda je taj “miraz” koji je iz djetinjstva donio u likovni svijet najbolje opisao likovni kritičar Josip Depolo. “Na ovim svojim poludnevnim školskim ophodnjama kroz šume i njive, Mijo je već kao dječak temeljito upoznao botaniku Podravine, za koju mu kasnije nije bio potreban poseban slikarski tečaj.

Mijino slikarstvo potvrđuje zapravo tezu o presudnom utjecaju djetinjstva na kreativnost. Ova teza, dakako, nije nova u suvremenoj psihologiji i pedagogiji.

Ona donekle potiče na razmišljanje o teoriji po kojoj je djetinjstvo temelj na koji se kasnije nadograđuju iskustva i spoznaje”, istaknuo je Depolo i dodao da se na nekim slikama nastalima kasnije pojavljivao taj osamljeni i povučeni seoski dječak uz kravlju zapregu, uz kacu s grožđem u vinogradu, sjedio je šutljiv na prečki seljačkih kola, stiskao uza se mačka svog djetinjstva, začuđeno promatrao na leđima majke kako svijet tone u blatu općega potopa.

“Nezaboravni dječak koji se nesvjesno odupirao odrastanju, jer je znao da je iskustvo odraslih potop u kojem tonu ljepota i naivnost svijeta. U Mijinim zimama, kako je već rečeno, nema zimskih radosti, na ledu njegovih slika nikada se nije sklizalo nijedno dijete. Sve je bilo preozbiljno i taj se mali kotačić u seoskom mehanizmu nije mogao zaustaviti nijednog trenutka, pa ni zbog dječje zimske radosti”, napominje Depolo.

Branislav Glumac Naši političari su bolesni narcisi. Plenkoviću samo fali misna kapica, a Milanović je u mužjačkom klimakteriju

Mijo je kao dječak crtao olovkom i ugljenom. Talent je, srećom, prepoznao učitelj Mirko Lauš, koji ga je poticao da se upiše na studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, iako je znao da je za dječaka iz Gornje Šume to neizvedivo. Sedmeročlana obitelj, a grunt mali.

– Učitelj Mirko Lauš okuraživao me i motivirao da crtam, slikam. On me zapravo usmjerio na slikarstvo i umjetničko izražavanje – ističe Mijo koji se, osokoljen pohvalama svog učitelja, ipak počeo sve više zanimati za majstore naive kao što su Krsto Hegedušić i Ivan Generalić, koji je u to vrijeme živio u Hlebinama, selu nedaleko od Gornje Šume. I odlučio ga je, kao 18-godišnji mladić, posjetiti u njegovu atelijeru kad je načuo da je ovaj doživio velik uspjeh u Parizu.

– Nisam puno očekivao od njega, ali pričao mi je ono što je mogao, a ja sam sve brzo shvatio... – reći će.

Ako je, pomislio je, Ivan Generalić, koji je također sa sela i nema završene slikarske škole, mogao uspjeti, zašto ne bi i on!?

– Tada sam prvi put vidio slike na staklu koje je radio Generalić i bio sam zadivljen. Interesantno je da mi Generalić, kad mi je pokazivao slike, nije objasnio da se zapravo rade naopako, u negativu, pa sam dosta vremena izgubio dok nisam skužio kako se rade – kaže. Sve češće se ostavljao motike i laćao kista. Prvi ozbiljniji radovi bili su s motivima oranja na polju i ručka u vinogradu. Slikao je domaće životinje, poljoprivredne radove, svinjokolje... Već kao mladić izlagao je svoje radove uz bok velikanima. Godine 1954. Mijo je prvi put sudjelovao na izložbi u Koprivnici, i to s Ivanom Večenajem, Franjom Filipovićem i Draženom Gažijem. Bila je to izložba “seljaka slikara”.

Prvu samostalnu izložbu imao je 1961. godine u zagrebačkoj Galeriji naivne umjetnosti, kad je potvrdio svoj status i izdvojio se od mnoštva slikara koji su na valu sve popularnije naive poželjeli zaraditi ozbiljniji novac, a ne da povazdan hrmbaju na polju. Od tada je nanizao više od 400 izložaba. Već 1964. izlaže na skupnim izložbama u galeriji St. Etienne u New Yorku, Art centru u Chicagu i galeriji u Zürichu, godinu kasnije u galeriji Mercury u Londonu. Naiva je bila na svom vrhuncu. Svijet je čuo za hlebinsku školu, kojoj je temelje zazidao Krsto Hegedušić, koji je još 1925. godine isticao važnost hrvatske pučke umjetnosti bez utjecaja zapada.

ivan prerad Nisam imao viziju ni želju postati umjetnik, samo sam ušetao u taj svijet i zaljubio se

Na izložbi Grupe Zemlja 1931. godine upravo su na Hegedušićevu inicijativu pozvani seljaci slikari iz podravskih Hlebina, od Ivana Generalića do Franje Mraza. Kasnije su im se pridružili još neki. Po završetku Drugog svjetskog rata predvodnik je postao Generalić, koji je radio s drugim naraštajem naivaca.

Povjesničari umjetnosti odvajaju dva razdoblja, ono do Drugog svjetskog rata, kad su se koristili uglavnom socijalno-kritički motivi, da bi nakon rata nastupilo razdoblje tzv. lirske idealizacije života na selu i sklonost fantastici, koja je vidljiva i u Kovačićevu opusu. Sedamdesetih godina njegovi su se radovi mogli vidjeti u Grand Palaisu i galeriji Mona Lisa u Parizu, galerijama u Milanu, Rimu...

Kovačičev biograf Depolo kao važan datum ističe Mijin susret 1964. godine s Grgom Gamulinom, šefom katedre Povijesti umjetnosti na Zagrebačkom sveučilištu i briljantnim teoretičarom koji je prvi u Hrvatskoj bez predrasuda prišao teoriji naivne umjetnosti. Akademik Tonko Maroević za Kovačića je napisao da se “svojstvenim spojem realija i sanjarija, empatije i distance, tragike i humora davno izdvojio iz serijske produkcije i neke kolektivne estetike”. Prema Vladimiru Crnkoviću, Kovačić je u jednom kratkom razdoblju tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća naslikao četrdesetak respektabilnih slika, među njima i više istinskih remek-djela moderne figurativne umjetnosti 20. stoljeća. Crnković je posebno hvalio njegove zimske pejzaže, sela i polja prekrivena snijegom u kojima se, napisao je, najviše udaljio od hlebinske morfologije i ostvario svoje osobno i potpuno novo rješenje pejzažnog prostora. Redali su se panegirici. Likovni kritičari hvalili su likove sa šarenom odjećom i karikaturalnim licima seljaka po kojima je bio posebno poznat. Slikao je ljude, ružnjikave i grube, u iznošenoj i podrapanoj odjeći, ljude tupih pogleda, koje su neki kritičari nazvali “otpadnicima od svakodnevice”. “Slikar je svijetom fantastike prokomentirao svijet realnosti, radijacijama ugođaja identificirao suštinu stanja. Močvarne nizine njegove rodne Gornje Šume, patrijarhalna zdanja slamom prekrita i ljudi, neki zaostali kao baština čovječanstva, postali su tako pozornicom teatra u kojem se igra vječna drama postojanja i smrti”, zapisao je Juraj Baldani.

Kovačić se ubraja se tzv. drugu generaciju hlebinske škole naivnog slikarstva i stvorio je cjelovit, osoban i vrlo prepoznatljiv opus s autentičnim elementima bogatog kolorita, dinamične kompozicije i dramatične naracije. Radio je akvarele i crtao tušem na papiru, a u zrelijoj fazi nastajala su velika ulja na staklu. O njemu su napisane tri monografije i više znanstvenih radova i studija. Kako je pripadao krugu velikana naive, u kojem su i Ivan Generalić, Ivan Večenaj, Mirko Virius, Ivan Rabuzin, Ivan Lacković Croata i drugi, njegove su slike znale biti i mete lopova. Prošle godine uspio je pukom srećom pronaći sliku “Jama”, nestalu 1994. godine u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama. Lopov, očito po nečijoj narudžbi, u mračnoj i kišnoj noći nestao je s vrijednom slikom koja ne bi bila pronađena da nije osvanula na – Njuškalu. Netko ju je na internetskom oglasniku ponudio na prodaju za 25.000 kuna, odnosno za nešto više od 3000 eura. Oglas je zapeo za oko ruskom kolekcionaru koji obožava radove hrvatskih naivaca. Kontaktirao je obitelj Mije Kovačića i pitao je li slika original ili kopija. Uzbunili su policiju koja je u stanu jednog tipa pronašla sliku. Branio se da nije znao da je ukradena. Inače, slika bi na tržištu mogla postići cijenu od oko 50.000 eura. Toliko je navodno za nju bio spreman iskeširati i taj ruski kolekcionar, kojem se sumnjivom učinila cijena od svega 3000 eura. I dobro da jest. “Jama” je nastala 1973. godine prema motivima iz antologijske poeme Ivana Gorana Kovačića. Grgo Gamulin je 1975. godine rekao da je ta Kovačićeva slika remek-djelo.

Zlatko Keser Crtam neprekidno i frenetično. To mi je u krvi i u tijelu, bez toga ne bih postojao

Naslikao sam je nakon što sam pročitao Kovačićevu “Jamu” i ona je u međuvremenu postala simbol ljudskih patnji i stradanja u sva tri rata: ona dva svjetska i Domovinskog. Sretan sam što je ona opet doma, u Hlebinama. Nisam se nadao da ćemo je ikada više vidjeti – rekao je Mijo kad je slika vraćena u galeriju. No još traje potraga za vrijednim autoportretom koji je nestao početkom 90-ih godina, nakon izložbi u Osijeku i Novom Sadu. Netko je iskoristio ratnu pomutnju i “maznuo” sliku koju bi Mijo, kako nam kaže, rado ponovno vidio. Riječ je o slici koju je naručio Dimitrije Bašičević Mangelos, bivši ravnatelj Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu.

– Slika “Autoportret” jako mi je draga. Bilo bi mi drago kad bi netko od vaših čitatelja imao neku informaciju o njoj, je li je možda negdje vidio, u nečijoj kući ili u stanu, da nas obavijesti. Naravno, nagrada će biti primjerena – napominje.

Mijin opus broji nekoliko tisuća slika. Zanimljivo je da je dio opusa ostavio zakladi koja nosi njegovo ime, a osnovala ju je obitelj. Čuvao je dio slika više od 50 godina i odupirao se prodaji, iako su mu nudili silan novac. Želio je da ostanu dio hrvatske kulturne baštine. Zaklada je 2011., za njegov 75. rođendan, otvorila u Koprivnici Galeriju Mijo Kovačić.

– Zaklada ima i galeriju u Palači Jelačić u Basaričekovoj ulici na Gornjem gradu u Zagrebu – dodaje.

Slike su mu u svjetski poznatim privatnim umjetničkim kolekcijama posvećenima naivnoj umjetnosti, poput Fundacije E. G. Buhrle, Zbirke Zander i Zbirke Weder.

Davor Dmitrović Iz Kine sam utekao pred koronom, a tek živeći na kraju svijeta spoznao sam otuđenost i gubitak

Njegove radove razgledao je 2014. godine i danski kraljevski par – kraljica Margareta II. i princ Henrik, u sklopu državničkog posjeta Hrvatskoj. Jedna Kovačićeva slika visi i u Los Angelesu, u memorijalnoj knjižnici, a bila je dar američkom predsjedniku Richardu Nixonu, koji je 1970. godine posjetio Jugoslaviju. Prema jednoj verziji, predsjednik Sabora Jakov Blažević rekao je da će se Nixonu u ime Socijalističke Republike Hrvatske darovati slika Stjepana Večenaja vrijedna oko 7000 dolara. No Nixon je zapravo dobio na dar Kovačićevu sliku s motivom – ribiča. U Koprivnici se susreo s Titom, koji je njega i pripadnike hlebinske škole pozvao na Brijune.

Jako je cijenio prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana. No nije “patio” na slavne osobe. Prijatelji ga opisuju kao iznimno duhovitog čovjeka. Znao je govoriti da radi za dušu, da ostavi nešto obitelji, potomcima i narodu, da se zna gdje je bio i zašto je živio. Jednom je prilikom rekao da mu je najveća želja vrijeme jer bi htio završiti sve što je započeo. Ima li uzore?

– Kao što znate, rođen sam i odrastao u siromašnoj obitelji i nisam u mladosti imao mogućnosti upoznavati se s poviješću umjetnosti, pa tako i nisam imao uzora. No puno mi je savjetima pomogao i Krsto Hegedušić, pa bih možda njega mogao nazvati uzorom. Od hrvatskih naivnih umjetnika najviše cijenim Ivana Rabuzina i Ivana Večenaja, s kojim sam i prijateljevao više od 50 godina. Od svjetskih naivaca cijenim najviše Francuza koji je inače bio carinik Henrija Rousseaua i famoznu Amerikanku Grandma Moses, koja je počela slikati sa 78 godina i stekla svjetsku slavu – otkriva.

Kako godine idu, sve manje slika. Posvećuje se obitelji, prijateljima i svom vinogradu iznad Virja, gdje je često slikao i odmarao se. Član je Družbe Braće Hrvatskog Zmaja, u kojem ima titulu – Zmaj od Gornje Šume. Uživa u razgovorima s prijateljima, među kojima je i akademik Dragutin Feletar. Muči ga ova situacija s koronavirusom.

– To je kao kuga – kaže.

Braco Dimitrijević Poznavao sam Jaggera, Sartrea i Andrića, ali u umjetnosti se bavim samo običnim prolaznicima

Pazi na zdravlje. Zašto je, pitamo ga, naiva danas izgubila na važnosti, kao da je nestala?

– U umjetnosti vam je isto kao u modi, promjene su česte, no postoje neke konstante. Nije naiva nestala, možda trenutačno nije u trendu, ali ona i dalje postoji i ima svoje zasluženo mjesto, što je vidljivo iz činjenice da po cijelom svijetu postoje muzeji naivne umjetnosti, galerije, kolekcionari koji kupuju slike naive, održavaju se izložbe. Ono što daje privid da je naiva nestala jest činjenica da su najbolji slikari i prve i druge generacije hlebinske škole pomrli. A i ja sam već u 86. godini i sve manje stvaram...

Valentina Valjak
NEOPISIVA TUGA
Valentinu su pokopali u vjenčanici i s prstenom na ruci, dogodine bi bila doktor znanosti
Zaklada Novo Sutra
ONI MOGU SVE
Čudotvorna terapija pomoću konja odsad će biti moguća u svim vremenskim uvjetima