Na regionalnoj rock sceni nema previše "samostalnih pjesnika" koji stihove koriste kao glavno oružje. Bilo poetski nježno, bilo ubojito kao Damir Avdić koji poput mitraljeza ispaljuje rečenice dalekog dometa. Ahmeda Burića mogli bi nazvati akustičnom varijantom Avdića, pjesnikom čiji je prvi album "Sin pustinje" nastao uz Damira Imamovića, da bi drugi "Valceri iz Tranlajtanije" (Dallas Records) snimio sa širom pratećom postavom.
Glazba je za Burića ogrtač kojim, kao jedan je od onih koji riječima daje veliku važnost, zadnjih godina proširuje atmosferu napisanih riječi, svirački i aranžmanima na tragu srednje faze rada Toma Waitsa iz osamdesetih – koji je u aranžmanima i svirci male postave očiti uzor, kao i mnogima na sličnim projektima – a njegov recitativni stil podsjetit će i na neke dijelove opusa Zorana Predina ili govorni izraz književnika Bore Radakovića.
Mada zapravo ne pripada klasičnoj rock sceni, ali okvirno se njegova dva albuma mogu staviti u kontekst šireg žanra zbog sve veće zainteresiranosti za glazbu koja prati riječi. No, te "riječi", tj. poeme, ostaju presudne, iako je na drugom albumu "Valceri iz Translajtanije" upravo riječi prepustio Nenadu Rizvanoviću, piscu i uredniku u izdavačkim kućama čije je poeme uglazbio. Danas Ahmed Burić ima uz sebe pobočnike visokog sjaja kao što su producent i gitarist Toni Kitanovski, solistica na violini Melika Hadžić, perkusionist Nenad Kovačić i kontrabasist Žiga Golob. Gosti na albumu uključuju slovenskog autora Tomislava Jovanovića Tokca u čijem studiju je album snimljen te glas glumice Maruške Aras.
Burićev koncert u dvorani Vatroslav Lisinski u srijedu 24. rujna prilika je za izbliza promotriti pjesnika koji je ovaj put uzeo tekstove drugog pjesnika, Nenada Rizvanovića, i obložio ih glazbom na drugom albumu, nakon što je na prvom zamalo bio sam svoj majstor, dakako, uz važnog Damira Imamovića. Pjesnici su oduvijek bili poklonici druženja i odabira tuđih stihova, ako su ih osjećali kao svoje. Upravo taj osjećaj zajedničkog rada bitan je za Burića koji je albumom "Valceri iz Translajtanije" sklopio sveto trojstvo poezije, glazbe i izričaja, tj. izvedbe, koji je podjednako važan kao i materijal s kojim je radio. Uronjenost u sva tri usklađena sastojka ono je što album čini zanimljivim pločom koja slušatelja kroz 17 kratkih tema (album traje malo više od pola sata), vodi prostorom "od Panonije do Hercegovine i New Orleansa". Ili, na "uzbudljivo putovanje oko svijeta, čije su točke između New Orleansa i otoka Lastova, preko Osijeka, Nagykanizse, sibirskih stepa i afričkih pustinja".
A takvih je ploča kod nas malo, tj. nema ih. Narativna struktura tekstova i pogođeni ugođaj glazbe funkcioniraju skladno, a upravo na koncertima (prema svjedočenjima, jer nisam ga vidio uživo), Burić postiže onaj presudni pogodak kojim njegov "svijet" zaživi pred publikom u izravnom kontaktu. Nije čudno da Ahmeda Burića na početku novog ciklusa "Lisinski srijedom" press-objava najavljuje kao "originalnog pjesnika, pisca, novinara i glazbenika", jer sve to dio je Burićeva izraza, spojenog u nešto treće što ga čini posebnim i izdvojenim igračem na inače ne pretjerano posebno bogatoj sceni ovakvim protagonistima. Možemo mi govoriti o Nicku Caveu, Leonardu Cohenu ili Tomu Waitsu, ili novijim trubadurima americane, ali kod nas ta opcija – iako nam je Arsen Dedić ponudio i tu mogućnost – zapravo nikada nije zaživjela kao redoviti dio scene, izuzmemo li nezaustavljivog Francija Blaškovića, prije njega Marka Brecelja i još neke.
Upravo zato albumi poput "Valceri iz Translajtanije" i ono što Ahmed Burić radi, ima dodatnu težinu, ne samo kao svojeglav proizvod koji ide kontra popularnih vjerovanja nego i kao artistički artikulirano osmišljen projekti koji i konkretnijom kritičarskom analizom pokazuje da se radi o visokovrijednim postignućima. Biografija kaže da je "nakon brojnih knjiga poezije, kratkih priča, eseja te romana, taj rođeni Sarajlija objavio 2022. hvaljeni album "Sin pustinje". Na tom spoken-word albumu koji spaja glazbu i poeziju, surađivao je s poznatim sevdalijskim glazbenikom Damirom Imamovićem, čiji je koncert prošle sezone u istom ciklusu izazvao nepodijeljeno oduševljenje publike i kritike. Izuzetan narator sugestivne boje i autoritativne dikcije prošle godine objavio je "Valcere iz Translajtanije", album, odnosno umjetnički projekt nastao iz poezije. I iz glazbe, kojoj je on autor.
Skup glazbenika iz regije našao se na zadatku uobličavanja nečega što je prvo bilo knjiga, a onda su iz nje počeli "izlaziti" tonovi, jer Burić je autor glazbe. Iako, kad pročitate da album obuhvaća "raznovrsne žanrove, uključujući folk, jazz, rock, punk, world music i blues", možete biti pomalo krivo navođeni – jer suštinski se radi o komornijem, recitativnom albumu s pozadinskom glazbom koja ne istražuje detaljno sve nabrojene žanrove, nego se na njih naslanja u kratkim minijaturama – možda je najzanimljivije "nešto od one univerzalne melankolije koja obilježava prostor srednje Europe". Upravo taj dio, posebno istaknut u tekstovima Rizvanovića i dobro pogođenom glazbenom podlogom, najzanimljiviji je i vrlo jasan "zvuk", znak i poruka "Valcera iz Translajtanije"
Radi se o albumu koji nije za svakoga, ali takvi su najzanimljiviji kao pokušaji da se i na domaći teren dovede nešto od onoga što odavno postoji u svijetu. Burićev pokušaj ulazi u gornji dom takvih projekata i hvalevrijedan je doprinos stilskoj raznolikosti i sadržajnom bogatstvu aktualne scene.
Otvori KEKS Pay
