Kad bi neka djevojka na varaždinskom području odlučila potražiti "dobru priliku", od njega bi vjerojatno pobjegla glavom bez obzira čuvši da ima mjesečnu ratu kredita od 60 tisuća kuna, ne čekajući ni vidjeti s kojom mu voljom i ljubavlju uspijeva raditi da podmiri i nju i sve ostale troškove i da mu još ostane sasvim dovoljno za normalan život.
Na policama trgovina
Sigurno je Fabijan Kolačko, 28-godišnjak iz Nedeljanca, mogao izabrati životni put u kojem nema ni tona i tona krumpira, luka, pšenice, kukuruza... ni njiva, ali on je i zadovoljan i sretan svojim izborom, voli to što radi i u svome je poslu uspješan. Uostalom, poljoprivreda ga je i othranila i odškolovala. Ipak, podižući ga, njegov je otac Milan sinu priželjkivao lakši život od svog pa mu je, po završetku srednje škole, savjetovao da se negdje zaposli i bude sretan. Međutim, nakon što je zaslužio svjedodžbu u kojoj mu je upisano zvanje tehničara za vozila i vozna sredstva, išao je Fabijan i u večernju školu kako bi usavršio znanje za ono što je odlučio da će mu trebati u budućnosti pa je upisao poljoprivredni smjer – proizvodnja povrća na ekološki način. Danas obrađuje 100 hektara zemlje rascjepkane na 137 parcela razbacanih u krugu od šest-sedam kilometara od svoga doma, zapošljava dvoje stalnih te sezonske radnike i s njima te ocem na svome gospodarstvu proizvodi tisuću tona krumpira, 200 tona luka, 350 tona pšenice i 200 tona kukuruza. Iako je ponikao iz zeljarskog kraja koji se i izgradio na uzgoju varaždinskog kupusa, Fabijan je napravio zaokret i tu kulturu koje su uzgajale generacije njegovih predaka "izbacio" s polja, bez obzira na to što su bili certificirani uzgajivači. Razlozi su bili manjak radne snage, veći troškovi i Fabijanova procjena koja se pokazala opravdanom.
– Cijena kupusa bila je jako pala, imao sam 100 tisuća kuna minusa, digao kredit... Ali poslije kiše uvijek dolazi sunce. Ovdje je kockanje, a ne u kockarnici. Bilo je napeto – smije se, a njegov otac odgovara kako je sinu prepustio da vodi gospodarstvo pa je odluku prihvatio bez protivljenja, bez obzira na to što je i sam odrastao među zeljem. Danas Kolačkovi imaju najviše njiva pod pšenicom posijanom na 42 hektara, dok je okosnica njihove poljoprivredne proizvodnje, krumpir, na 35 hektara. Ono što proizvedu prodaju ponajviše preko zadruge Varaždinsko povrće, čiji je Milan jedan od osnivača, a Fabijan član, ali i samostalno. U velikim je trgovačkim centrima ono što su uzgojili pa krumpira s ovoga gospodarstva, koji na tržište dolazi nakon egipatskog i istarskog, ima, na primjer, na policama Spara.
– Ako te poljoprivreda ne privlači, nema smisla raditi je. Puno je odricanja, malo slobodnog vremena, nekad radiš i 24 sata na dan, ja na godišnjem nisam bio već pet godina... Kruh je to sa sedam kora, ali kad zavoliš ovaj posao, uvijek vidiš nešto pozitivno. Vele da samo najhrabriji i najluđi opstaju. Istina, puno puta sam se pitao što mi je ovo trebalo. Onda dođe proljeće kada kreću prvi radovi. A kad posiješ i posadiš pa krene vegetacija i prvi rezultati postanu vidljivi, osjećaš se ugodno, sretno i lijepo. Ne možeš u poljoprivredi uspoređivati godinu za godinu već se gleda pet godina. Unatrag tri godine sve je teže. Rast uvoza tako je brz da se to jednostavno ne može pratiti, a sve se teže boriti i s vremenskim uvjetima. Ali treba biti uporan i slijediti svoje ciljeve. Najlakše je odustati – govori Fabijan. Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo on je od svoga oca preuzeo prije sedam godina kada je tata otišao u mirovinu i danas sa svojih 28 ljeta službeno više nije mladi poljoprivrednik jer je vlasnik OPG-a dulje od tri godine, što znači da ne može sudjelovati u povoljnijim mjerama i natječajima za subvencioniranje mladih poljoprivrednika. S druge strane, onaj tko OPG otvori s, recimo, 38 godina mladi je poljoprivrednik do svoje četrdesete, kolika je gornja dobna granica za ovaj "status", i u te dvije godine može iskoristiti neke od benefita za mlade. Postoji i treća dimenzija ove iste priče, a to je da roditelji prebacuju gospodarstva na svoju djecu kojoj ni u primisli nije ostati na zemlji, opet zbog novca.
– To je trud da mladi ostanu na zemlji – pomalo ironično, no više pomirljivo, govori Kolačko. Kada je postao gazdom, imali su svega 23 hektara zemlje, no Fabijan je procijenio da je zemlja jedan od resursa koji će s vremenom samo vrijediti više i polja su sada njegova banka. Uostalom, suočen s time da im je do državne zemlje gotovo nemoguće doći, i otac ga je savjetovao da se pobrine da ima što više zemlje, ako se stvarno misli baviti poljoprivredom. A Fabijan je kroz sve ove godine pokazao i dokazao da itekako misli ostati u Nedeljancu. Do sada se tri puta bio prijavio na mjere za poljoprivrednike, na onoj za rekonstrukciju, modernizaciju i povećanje konkurentnosti poljoprivrednih gospodarstava i prošao te je izgradio skladište poljoprivrednih proizvoda i kupio pakirnicu. Njegovo je dvorište puno velikih drvenih paleta koje će sve pune biti robe. Ima ih tisuću. I još mu fali. Ipak, ove će godine zbog suše prinosi biti manji, pokazuje nam vadeći iz polja, unatoč svakodnevnom navodnjavanju, neujednačene gomolje krumpira. Zbog znatnih poskupljenja mineralnog gnojiva, goriva, zaštite... ulazni su troškovi sada puno veći nego prošle godine, što će rezultirati poskupljenjem i za potrošače. Lani je krumpir bio 2,5 kuna, sad će biti kunu skuplji, procjenjuje Kolačko.
Nova utakmica
– Ne možeš ga ići prodavati po pet kuna jer tko će ga kupiti. Cijena krumpira uvijek je globalna i mi na nju ne možemo utjecati, ali se ipak nadamo da bi trebala biti veća nego prošle godine, da bismo što lakše preživjeli ovu sušnu godinu koja nas je snašla. Ove ćemo godine za pšenicu dobiti 2,10 kuna po kilogramu, više je to nego lani, no proizvodnja je puno skuplja. Kruh će uskoro biti 15 kuna, varaždinski klipić je četiri kune i baš mi nije jasno da poljoprivrednik ne može za pšenicu dobiti tri kune po kilogramu – rekao je Fabijan, a potom u jednoj rečenici sažeo svoje planove koje je sveo na to da njegova tvornica pod vedrim nebom što lakše preživi ovu i uđe u sljedeću godinu te odigra novu utakmicu.
Super članak! To je bogatstvo...