Kao u nekom filmiću, gdje građani ustaju u obranu posljednjeg dućana iz susjedstva, koji zločesti građevinski poduzetnici žele srušiti da bi na njegovu mjestu sagradili bešćutni stakleni neboder ili (ne-daj-bože) luksuzne apartmane za gradske lovatore, prošlog tjedna (neki) Zagrepčani su ustali i sa zbirkama pjesama zaboravljena pjesnika umjesto transparenata u rukama organizirali prosvjed u obranu spomen-ploče, postavljene na sjećanje tom istom pjesniku na pročelju zgrade, koja je ovih dana osuđena na smrtnu kaznu.
No, ima li nekog jačeg razloga zašto se ovo društvo mrtvih pjesnika drznulo usprotiviti zagrebačkom šerifu? Naravno da ima. Kao i svaki put kad državni ili gradski moćnici preko noći mijenjaju zakone i propise, tek kad treba udovoljiti specijalnim potrebama moćnih poduzetnika i pokloniti se njihovoj platinastoj kreditnoj sposobnosti bez limita.
Može projekt Borisa Podrecce biti impresivan (barem prema mojem mišljenju, on to i jest, i donosi nov život u umiruća zagrebačka dvorišta), no volio bih vidjeti da se jednom gradski oci potrude obaviti svoj posao te da zakone prilagode mišljenju stručnjaka i potrebama građana od kojih žive, a ne obrnuto.
Zagrebačka gradska uprava uvijek iza leđa građana nađe stručno mišljenje koje će potkrijepiti njihove zamisli, a Bandić uvijek svoja vlastita rješenja ad hoc vješto zaogrne javnim interesom. Ne bi li bilo vrijeme da se gradski oci pozabave cjelovitom vizijom Donjeg grada kojoj bi se onda poklonili Horvatinčić i svi drugi koji će naići? Zašto se oni ne bi prilagođavali pravilima koja bi vrijedila za sve ostale?
Ovako, ako se projekt ostvari, možemo samo konstatirati da se to dogodilo jer se Bandiću tako prohtjelo ili Horvatinčiću koji se, nakon relativnog neuspjeha s ograđenim naseljem izvan grada, poželio vratiti ondje gdje je profit izvjesniji, iako se brani da mu to nije glavni motiv, već želja za ostavljanjem vlastita žiga na najmekšem tkivu grada (jedan od njegovih snova gradnja je najvišeg europskog nebodera u tom istom gradu).
Inicijativa Pravo na grad usmjerila se upravo protiv izgradnje takvih elitnih zdanja, koja su za njih ravna bombardiranju Zagreba. Istina je doduše da je metropola sasvim sigurno više gladna javnih prostora nego poluzatvorenih privatnih ulica, dostupnih samo onima koji to mogu platiti. Nakon posljednjeg poskupljenja siromašniji Zagrepčani u tom dijelu grada neće se moći ni parkirati.
Poruke su jasne: nemaš za parkiranje ne moraš ni voziti; mala ti je penzija i nemaš za režije kupi manji stan; živiš u Donjem gradu, a nemaš parkirno mjesto preseli se na periferiju...
No, taj miniustanak protiv totalne rasprodaje i lajfstalizacije može se shvatiti i kao dio općehrvatskog antipoduzetničkog raspoloženja koje povremeno žestoko probije kroz javnost i medije. Čista je istina da Hrvatska baš i nije mjesto gdje cvatu ekon
omske slobode, kao što su neki dan ustvrdili iz Adriatic instituta. No, prije nego se uvrijedimo jer nas netko i opet (!) optužuje za nedostatak demokracije, treba znati da autori istraživanja pod ekonomskim slobodama zapravo podrazumijevaju poduzetničke slobode. A one su doista u nas pod većim ograničenjima nego u mnogim zemljama koje su se na toj ljestvici našle iznad nas, od Albanije pa dalje. Barem formalno, kao što pokazuje i istraživanje koje možete pročitati na susjednim stranicama.
Nataša-flat-tax-is-the-best-Srdoč iz Adriatica obrušila se na ministra financija koji se svojski branio, no možda bi mu u tom trenutku taktički čak bilo pametnije da je priznao sve što mu se stavlja na teret i rekao: da, istina je, i ponosim se time. Da je govorio u showu Željke Ogreste, a ne njezina muža, to bi mu svakako donijelo nepodijeljeno mnoštvo telefonskih glasova.
Otvori KEKS Pay
