AI Weekend, koji će se održati u Rovinju od 18. do 21. rujna, ima i novog programskog direktora. Iz Infobipa pridružio se Nikola Pavešić, vrlo zanimljiva osoba sada već duge i uspješne karijere koja obuhvaća čak i Međunarodni kazneni sud. Ovdje je, naravno, u ulozi u kojoj treba ponuditi nešto novo na novom festivalu nove tehnologije koja zanima baš sve.
AI Weekend novi je festival. Što ćete ponuditi publici, kako ćete prezentirati umjetnu inteligenciju, ima li nešto što se do sada zapravo već nije reklo? Iako ove godine Weekend Media Festival puni 18 godina, AI Weekend se prošle godine održao prvi put. Nakon velikog interesa prošle godine i zaista odličnih speakera koji su se popeli na stage, poput Damira Sabola, Adama Silvermana iz Agentops.ai, Horia Niculescua iz Googlea i drugih, nastavak AI Weekenda bio je neminovan.
S obzirom na važnost umjetne inteligencije, koja se doslovno iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, razvija i raste oko nas te utječe na naš život i naše poslove, mislim da je važno da na najvećem regionalnom festivalu, kao što je Weekend 18, imamo i festival koji se bavi isključivo umjetnom inteligencijom i aplikacijama. Uostalom, pokazalo se i prošle godine, interes je ogroman, i to ne samo u tehnološkoj zajednici. Ovaj festival fokusira se na biznis zajednicu, medijsku zajednicu i svakodnevne živote. Postojanje ovakvog festivala važno je među ostalim i zbog i saznanja da će nam za deset godina životi u poslovnom, ali i privatnom smislu biti jako različiti. Tako da smo tek na početku otkrivanja budućnosti. Drago mi je što budućnost otkrivamo upravo u Rovinju, u sklopu Weekenda18.
Na ovo mjesto dolazite iz Infobipa, gdje ste bili direktor za startupe i i developersko iskustvo. Kakva je naša startup zajednica, već imamo nekoliko startupa koji su vezani za umjetnu inteligenciju? Da, u Infobipu smo imali ambiciozan i zanimljiv projekt: stvaranje startup i developerskog odjela, koji sada slavi gotovo pet godina. Radili smo globalno, s tisućama startupa iz više od 120 zemalja, neki su bili vrhunski. Infobip je tradicionalno bio enterprise proizvod, a kroz ovaj program otvorili smo se i prema mlađim, agilnijim timovima. Mislim da smo postigli jako dobre rezultate. Ali za mene je došlo vrijeme da, nakon gotovo pet godina, napravim novi korak.
Jedna od tih novih faza je i AI Weekend. Danas ljudi rijetko ostaju na istim poslovima cijeli radni vijek, pa ni ja nisam. Tijekom karijere organizirao sam jako puno evenata i imam snažnu globalnu mrežu, ne samo u AI-u nego i u startup i investitorskom svijetu, pa mi je ovaj zaokret bio prirodan. Inače, jako vjerujem u našu startup zajednicu, tu sam optimist. AI zajednica je njen prirodni produžetak, i mislim da se radi dobar posao. CroAI tu je odigrao važnu ulogu. No moramo održati poziciju ili, još bolje, napredovati. Možda zvuči ambiciozno, ali da ne vjerujem u to, ne bih se tako ni postavio.
Interesantno je što zapravo nemate tehnološko obrazovanje, nego ste završili međunarodne odnose, a onda i pravo, u Bologni i Newcastleu. Kako to da ste završili u IT-ju? To je jako duga priča. Prošao sam nekoliko karijera, tako da ne bih sad prepričavao sve, ali najsmješnije je nekako da sam preko javnog sektora završio u IT-u. Dok sam radio u Ujedinjenim narodima u Tokiju, kad sam došao u Japan, počeo sam razvijati interne razvojne sustave. Tada smo počeli raditi s kolegama u Institutu za kompjutorski inženjering, i onda sam odlučio da je to budućnost za mene, da se time želim baviti iako sam do tada mislio da je to UN. Evo, dosad je od toga prošlo gotovo 15 godina. Još sam u tom sektoru, još sam oduševljen, još sam optimist i još sam ambiciozan oko tehnologije i njezine važnosti za razvoj svakog aspekta društva.
Bili ste i dio Međunarodnoga kaznenog suda za ratne zločine u Ruandi. Kakvo je to bilo iskustvo, kakav je sve to dojam ostavilo, je li sud ispunio svoj zadatak i u kojoj mjeri? Da, to je bilo davno u Tanzaniji. Jedan od mojih prvih poslova isto je vezan na Ujedinjene narode, u kojima sam u toj ranoj fazi svakako htio radit i vezano za moje akademsko obrazovanje do tada. Afrika je zanimljiv kontinent, a u Tanzaniju sam odmah zaljubio. Bilo je to jako intenzivno iskustvo jer se radi o ratnim zločinima i o genocidu, a biti u sudnici i svakodnevno se baviti tim temama nije najjednostavnije i ulozi su dosta veliki.
Bilo je zanimljivih aspekata, ali svakako to ne mogu nazvati nimalo ugodnim i bezbrižnim poslom. Što se tiče suda, mislim da svakako ima prednosti i mane te da je svakako odradio u nekoj mjeri svoj posao iako je sam nastanak tih organizacija i međunarodnih sudova dugoročno namijenjen prevenciji ratnih zločina i prevenciji genocida. Nažalost, evo, od onda do danas prošlo je 30-ak godina, a zapravo nisu dugoročno uspjeli u tom svom naumu prevencije stradanja i genocida – no to vjerojatno nije problem samog suda, nego cijele međunarodne zajednice.
Živjeli ste dugo u Japanu. Svi koji su tu zemlju posjetili, govore da je to posebno iskustvo. Kakav je dojam Japan ostavio na vas, što je tamo dobro, a što malo manje? Da, sada je već nekih 14 godina da sam u Japanu, gdje sam inicijalno došao na 6 mjeseci 2011. godine. Mislio sam da će to biti zanimljivo, ali relativno kratko poglavlje mog života i moje karijere. Međutim, život se dogodi i zbog samog Japana i poslova ostao sam punih 14 godina. Htio bih napomenuti da sam još uvijek između Hrvatske i Japana, odnosno zadnjih pet godina, kako sam radio za hrvatsku firmu, provodio sam dosta vremena i doma pa nikako nisam imao osjećaj da sam potpuno otišao od kuće.
Zapravo, nikad nisam ni otišao iz Japana jer je tamo život jako ugodan. Japan je jako zanimljiva, mirna, uspješna i organizirana zemlja. Uvijek svima preporučujem da je posjete, da vide kako stvari funkcioniraju. Osim što je to ugodno iskustvo, to je i jako edukativno iskustvo što se tiče društva i kako društvo može funkcionirati. Ali daleko od toga da je Japan savršeno mjesto, ima svojih problema, kao i druge zemlje i druga društva. No meni je, zbog tog provedenog vremena, jedno od dražih mjesta. Tokio, osim što je najveći grad na svijetu, moj je drugi dom, i nekako mislim da ću zauvijek ostati vezan za taj grad i za tu zemlju.
Igrali ste ragbi, igrate li ga još, što vas je privuklo tom sportu? Igrao sam ragbi više od 20 godina. To je velika ljubav mog života. Još uvijek ga igram kad stignem iako sam sada već u godinama u kojima se ne mogu ozbiljnije baviti tim sportom. Svima ovdje preporučujem da igraju ragbi kad god mogu, da nauče ragbi. Ragbi je jedan od najdivnijih, ako ne i najdivniji sport na svijetu. Što se tiče kulture, intenziteta i rasprostranjenosti po svijetu, evo, stvarno sam imao priliku igrati od Afrike do Engleske, Amerike, Japana, gdje je ragbi stvarno velik sport. I nigdje nisam naučio o životu i o poslu koliko sam zapravo naučio u ragbiju, tako da ne mogu ništa reći osim lijepih riječi. Bilo je tu i napornih profesionalnih godina u Japanu, bilo je tu nešto ozljeda, bilo je i poraza i plakanja, ali bilo je još više prijateljstava, zabava, putovanja. Tako da preporučujem svima da barem jednom pogledaju ili probaju ragbi.
Vratimo se još malo umjetnoj inteligenciji. Ima li opravdanja da se njome plaši čovječanstvo, do koje će se mjere ona razviti? Umjetnom inteligencijom može se plašiti čovječanstvo, kao što se može plašiti i bilo kojom drugom tehnologijom. Vraćamo se na onaj koncept gdje se svaka tehnologija može koristiti za dobro i za zlo. Ovisi o onome tko je koristi i, naravno, ovisi o tzv. safeguardima, odnosno o tome kako se društvo postavi prema takvoj tehnologiji i kakve uvjete i granice nacrtamo oko istih tehnologija. Imamo druge razne tehnologije koje smo razvijali, a koje doslovno mogu uništiti svijet, tako da mislim da stvarno ovisi o društvu, odnosno korisnicima. Osim toga, na umjetnu inteligenciju treba gledati pozitivno, sa svim opasnostima koje ona nosi. Treba također razmotriti kako je možemo maksimalno iskoristiti da učinimo svijet boljim, sigurnijim, jednakijim, efikasnijim i bržim. Za to sigurno postoji jako puno potencijala.
Što vas je najviše impresioniralo do sada kada se radi o umjetnoj inteligenciji, veliki jezični modeli ili humanoidni robot, nešto treće…? Takozvani LLM-ovi, odnosno jezični modeli, nešto je što se sada najviše koristi i što su ljudi počeli koristiti u svakodnevnom poslovanju. To uključuje korištenje kompjutora od pisanja e-mailova do analiziranja podataka i stvaranja strategija i prezentacija, ali i do takozvanog vibe codinga i kompletnog restrukturiranja tehnoloških odjela u kompanijama. No, kažem, to je tek početak. Još uvijek smo daleko od prave umjetne inteligencije. Dakle, bit će tu još potencijala za razvoj i robotike, kao i tzv. computer vision aspekata, koji nisu isključivo LLM-ovi.
Stvarno je impresivno kada vidite što se sve postiglo, pogotovo ako uzmete u obzir činjenicu da nam je sada svima normalno koristiti ChatGPT, provjeravati nešto, postavljati pitanja ili koristiti neke druge modele. No, zapravo, to je nešto što prije godinu dana gotovo nitko nije koristio svaki dan. Sada kada vidimo usvajanje i implementaciju svega toga, to je stvarno fascinantno, posebno u tako kratkom vremenu.
Puno se u nas govori o robotaksijima, koliko je po vama realno da ih vidimo u sljedećih desetak godina, jeste li se negdje već vozili njima, trebaju li nam uopće? Robotaksiji su samo jedan aspekt primjene umjetne inteligencije. Ne govorimo tu samo o robotaksijima nego i općenito o autonomnim vozilima, koja će jednog dana biti na ulicama. Sve je stvar timinga; sve je stvar implementacije. Za to u kompletnim sustavima, kao što su naša moderna društva, sigurno treba vremena da se uvede. Uzmite na primjer dostava hrane na ovakvoj razini koju imamo sada – kao neka ponuda koja je sada nama svakako normalna.
To se pojavilo još godinama prije u nekim drugim zemljama, prije svega u Aziji, tako da to već postoji nekih desetak i više godina. Bilo je pitanje vremena kad će doći do nas. Ista se stvar primjenjuje na autonomna vozila; ista stvar primjenjuje se na robotaksije. Tako da je samo pitanje vremena kada ćemo uspjeti to postići. Isto takvo pitanje može se postaviti i za dronove, koji će uskoro postati svakodnevica. Samo je pitanje vremena kada će nam dronovi dostavljati hranu, lijekove, popravljati ili nadzirati dalekovode i ostalo. Sve drugo u tehnologiji što pokušavamo predvidjeti nije pitanje "ako", nego je pitanje "kada". I uvijek je lijepo da smo mi u vrhu po uvođenju nečega.
