Večernji list proslavio je 32. rođendan kada je na domaću scenu stupila Nina Badrić. I od prvog dana, kao i sada, 23 godine poslije, bilo je jasno da je riječ o posebnoj pjevačici, o divi. Pratili smo sve njezine glazbene uspjehe, dobitnica je i naše Večernjakove ruže, bili uz nju u sretnim i onim manje sretnim privatnim trenucima, bodrili je i hrabrili kada je bilo potrebno. A ona je uvijek bila svoja, i drugačija. I sigurni smo, slavit ćemo još brojne rođendane zajedno.
:: Sjećate li se svog prvog intervjua?
O da. To se ne zaboravlja. Prvi intervju bio je za Vjesnik i odmah sam dobila naslovnicu. To je bio pravi doživljaj za mene, sebe vidjeti na naslovnici velikog crno-bijelog izdanja i pročitati svoj prvi intervju. I danas ga čuvam.
:: A prvi za Večernji list?
Odmah nakon toga dogodio se i prvi intervju za Večernji list. Nakon mog prvog nastupa na Dori davne '91. godine. Predstavili su me kao najveću mladu glazbenu nadu i to mi je bio vrh. Odmah su mi stavili na leđa velika očekivanja. Tada su to bili ozbiljni intervjui bez obzira na to što sam bila klinka i zaista nije lako bilo dobiti naslovnicu Večernjaka. S novinarima ste razgovarali jedan na jedan i oni su se zaista trudili predstaviti vas čitateljima bez obzira na to što su tada samo rijetki znali za mene. To se ne zaboravlja. Na početku je svakome jako bitno da vas tako ozbiljne novine kao što je Večernji predstave kao najveću mladu glazbenu nadu u godinama koje dolaze. Drago mi je da su dobro odabrali.
:: Što ste kao klinka sanjali da ćete postati?
Sve ovo što sam danas. Od malena sam voljela pozornicu, glumatanje. Glava mi je uvijek bila napola u oblacima i sve sam školske priredbe otvarala i zatvarala svojim nastupima. Roditelji su me morali ozbiljno čuvati na svadbama na koje sam išla s njima jer bih pjevačicama krala mikrofon. A imala sam samo četiri godine. Čekala bih svojih pet minuta pa bih onda nastupila ja. Nema veze što je mikrofon bio isključen, ja bih nastupala za jednog čovjeka koji bi bio strpljiv da ga neka klinka gnjavi. Ne znam je li uopće bilo moguće da postanem išta drugo osim ovoga što sam danas.
:: Možete li dati savjet djevojčicama koje danas sanjaju da će postati pjevačice?
Treba im reći da je ovaj posao sve samo ne crveni tepih i glamur. To je zaista rijetkost. To prije svega znači težak rad i velik trud i samo najuporniji mogu uspjeti u njemu. Naravno. Svemu treba prethoditi talent za glazbu, ali bez velikog rada neće se dogoditi ništa. Potrebno je vrijeme da bi osoba uspjela. Lako se pojaviti i zablistati na neko vrijeme, no cilj je ostati, a to je stalna borba. No ljubav prema glazbi koju ja nosim u sebi pobijedila je sve teškoće s kojima me ovaj posao suočavao.
:: Kako se danas nosite sa znatiželjom javnosti i medija za vaš rad, ali i za privatni život?
Danas vrlo lako i jednostavno, no nije uvijek bilo tako. Treba vam vremena da se prilagodite tome da ste poznata osoba i da više za vas nema anonimnosti. Udovoljiti medijskoj znatiželji sastavni je dio ovog posla. Nekada me je sve pogađalo jer sam bila klinka pa nisam znala kako reagirati prema tome, no s vremenom naučite.
:: Jeste li se promijenili tijekom svih ovih godina? Žalite li za ičim?
Puno sam se promijenila i kao osoba i kao glazbenica. Utvaram si da sam napredovala u svemu, i u izgrađivanju sebe kao osobe, ali i u pjevanju, pisanju pjesama, stvaranju glazbe. Sada pjevam s puno više mira, tiše i emotivnije. Nemam više potrebu za dokazivanjem i ne sudjelujem više u utrci na "sto metara". Znam koliko vrijedim i što mogu dati i postavljam sama sebi najteže ciljeve kada je glazba posrijedi.
>>Nina Badrić u zagrljaju Gorana Bogdana snimila spot
:: Glazba vas vodi na putovanja. Proljetos ste surađivali s Oliverom Dragojevićem, Tedijem Spalatom i Ljiljanom Nikolovskom na uspješnoj američkoj turneji.
Bila je to najljepša turneja u mojoj karijeri. Organizatori Gordana i Dragan Čačinović zaista su dali sve od sebe da nam bude predivno. A društvo Olivera, Tedija i Ljilje i Dupina za poželjeti je. Fantastični ljudi i glazbenici pa nam je svaki dan bio čista radost i gušt. Tih mjesec dana bilo je kao veliki maturalac za koji nikada ne želite da prestane.
:: Ispričajte nam neke zanimljivosti, anegdote?
Imali smo fantastičnu rutu od Kanade, preko zapadne obale pa New York kao kruna svega. Nakon svakog koncerta ili naporna putovanja obvezno bismo si priuštili svirku samo za sebe, uz gitaru. Dakle, morali su nas moliti da ne pjevamo stalno i svuda. Svagdje su nas dočekivali kao da smo dio njihove obitelji, a ja vjerujem da smo publici priredili koncerte za pamćenje. Dojmio me se jako Los Angeles, u kojem sam bila prvi put. To je čaroban grad jer je klima fantastična i nekako miriše kao pravo mjesto za život.
:: Postoji li zemlja koju biste rado posjetili?
Mnoge bih zemlje htjela vidjeti, ali najprije bih u Australiju i Novi Zeland. Svi koji su bili tamo kažu da je neopisivo lijepo.
:: Bili ste vrlo angažirani tijekom poplava koje su pogodile Slavoniju.
Ne mogu ni zamisliti kakav je to osjećaj u jednome trenu izgubiti sve što ste stvarali cijeli život. To je strašna tragedija. Suosjećam sa svim tim ljudima odakle god bili. Puno je toga što me pogađa... Bolesti, patnja, nepravda... Ali najtužnije je kada se tragedija dogodi onim ljudima koji su uistinu pošteni i časni. Danas živimo u vremenima kada se baš i ne klanja takvim ljudima, no ja im se klanjam do poda. A takvi me ljudi najviše i inspiriraju.
Smisao života
:: Što novoga od glazbe pripremate ovoga ljeta?
Album je u pripremi, no ne žurim se. Želim ponovno stvoriti zvuk koji me trenutačno "pere". Neke su pjesme snimljene i polako ću ih puštati u eter. Nova pjesma "Dan D" odlično kotira premda je tek mjesec dana u eteru, čemu se jako radujem. Bit će puno novih pjesama do kraja godine, no sada mi je najvažnije naći dobre i originalne suradnike koji će me znati pratiti u izradi albuma. Sama sam producentica svojih albuma, a to nije lak posao, no znam što želim čuti.
:: Emotivno zahtjevno razdoblje rastave iza vas je. Što danas mislite o ljubavi?
Ljubav je smisao našeg postojanja i u nju bezrezervno vjerujem uvijek i zauvijek. Mogu nas razočarati samo ljudi. Nikako ljubav.
:: Postoji li vječna ljubav?
Vjerujem i želim vjerovati da postoji. No naučili smo već da bajke poput Pepeljuge ne postoje. Ne dolazi princ s kojim onda sretno, zauvijek odjašeš prema zalasku sunca! Sada smo već malo veće cure pa znamo da je ljubav nešto drugo, sigurno puno više od puke kemije ili fizike. Ljubav je kada voliš sve na osobi i ona na tebi, što te inače kod drugih živcira. Kada opravdavaš sve besmislene situacija i ne osuđuješ, već razumiješ. To je zrela ljubav koja plovi vječno.
Dugo ti je trebalo da narastes 😃