Kako znanost učiniti razumljivom i bliskom široj javnosti a da pritom ne izgubimo njezinu složenost i vjerodostojnost? Kako premostiti jaz između akademskih krugova i društva koje sve više traži brze, kratke i jasne odgovore? Upravo se tim pitanjima bavi "Komunikacija o znanosti", prvi sveučilišni udžbenik na hrvatskom jeziku posvećen toj temi.
Jedna od autorica knjige je dr. sc. Tamara Dagen, dugogodišnja glasnogovornica Sveučilišta u Zagrebu, stručnjakinja za javne politike i komunikaciju te osoba koja već godinama živi između prakse i teorije – institucionalne svakodnevice i znanstvenog promišljanja. Zajedno s profesoricom Melitom Kovačević i profesorom Miroslavom Rajterom, T. Dagen u knjizi otvara prostor razgovoru o odgovornoj, razumljivoj i transparentnoj znanstvenoj komunikaciji. U ovom razgovoru govori o razlozima zbog kojih je knjiga nastala, o izazovima u komunikaciji o znanosti te o tome kako motivirati znanstvenike, posebno one mlađe, da razviju komunikacijske vještine, koje danas više nego ikada dosad postaju ključne.
Koji su vas izazovi i iskustva naveli na to da se ozbiljnije posvetite komunikaciji o znanosti? U međusobnim razgovorima i u vlastitom radu osvijestili smo kako osjećamo potrebu da se progovori o važnosti komunikacije o znanosti. Ne samo o popularizaciji znanosti, jer je to samo mali dio komunikacije o znanosti, već o razvijanju kulture razumijevanja znanosti među različitim dionicima. Komunikacija o znanosti uključuje znanstvenike koji međusobno razgovaraju o istraživanjima, ali i prijenos tih informacija studentima, donositeljima javnih politika, medijima i široj javnosti. Željeli smo pokazati da komunikacija mora biti dio znanstvene svakodnevice, ne samo kad se dogodi nešto "veliko". Osim toga, željeli smo progovoriti i o važnoj ulozi medija u tom procesu – kako se o znanosti izvještava, tko to čini i kako znanost kvalitetnije i razumljivije približiti široj javnosti. Knjigu smo pisali pristupačnim jezikom kako bi bila korisna i razumljiva različitim grupama čitatelja, ali i poticajna za kritičko razmišljanje o toj temi. U današnje vrijeme, kada smo suočeni s brojnim dezinformacijama, ključno je da mladi istraživači nauče jasno, odgovorno i argumentirano prenositi znanstvene uvide – to je temelj za stvaranje informirane javnosti.
Zašto je znanstvenicima često izazovno prenijeti složene ideje široj javnosti? Koliko je teško napustiti stručni jezik i prilagoditi se publici? Svi smo svjesni da se okruženje mijenja, da se tehnologije iznimno brzo razvijaju i da se nikada nije više komuniciralo nego sada, ali i da se način komuniciranja znatno promijenio. Sve se pokušava pojednostaviti, teme moraju biti jako jasno i kratko objašnjene, i to je velik izazov za znanstvenike. Nije jednostavno prenijeti složenu materiju tako da bude razumljiva svima.
Primjećujete li razliku između generacija znanstvenika? Mlađi znanstvenici su otvoreniji, skloniji neposrednijim oblicima komunikacije, poput objava na društvenim mrežama, dok starije generacije često radije komuniciraju formalnim kanalima. Ali svijest da se znanost treba otvoriti javnosti raste kod svih. Posljednjih godina došlo je do pozitivnih pomaka, no nužno je nastaviti osnaživati ovo područje.
Možete li izdvojiti neke od uspješnih primjera odgovorne i kvalitetne komunikacije znanosti? U knjizi smo predstavili niz većinom pozitivnih primjera, kako iz Hrvatske tako i s europskih sveučilišta. U Švicarskoj je, primjerice na Sveučilištu u Zürichu, komunikacija o znanosti prioritet i osmišljavaju se vrlo inovativni projekti, od izložbi do interaktivnih formata, kako bi znanost približili mladima i široj publici. Slične prakse nalazimo i u Belgiji, Nizozemskoj te u Velikoj Britaniji, koja već godinama prednjači u promociji znanosti. Posebno su zanimljiva natjecanja za doktorande u Ujedinjenom Kraljevstvu, u kojima oni u samo tri do deset minuta moraju predstaviti svoje istraživanje. Pobjednici često dobivaju priliku sudjelovati u specijaliziranim edukacijama koje razvijaju upravo komunikacijske vještine. Važno nam je bilo pokazati da komunikacija o znanosti nije isto što i popularizacija – iako i ona ima važnu ulogu. Popularizacija je izvrstan način da se, osobito mlađa, publika zainteresira za znanost, no cjelovit pristup uključuje i razvoj kritičkog mišljenja, razumijevanje metoda te otvaranje dijaloga između znanstvene zajednice i društva.
Kako mi stojimo? Ima jako dobrih primjera. Recimo, na Sveučilištu u Zagrebu već se nekoliko godina održava Festival znanosti. Ove je godine više od 20 fakulteta na različite načine, ponajprije putem pokusa, eksperimenata i radionica, približavalo znanost najmlađima, ali i odraslima. Poseban je naglasak stavljen na aktualne teme i zanimljive aspekte istraživanja koji se provode na sastavnicama. Drago mi je spomenuti i "Dan i noć na PMF-u", koji se organizira s velikim entuzijazmom i ima dobar odaziv publike. Mnogo je dobrih primjera i trebamo ih osnaživati i dati im podršku jer je iznimno važno da znanost izađe iz laboratorija i akademskih krugova u širu javnost.
Koje su najveće prepreke u otvaranju znanosti prema javnosti? Nedostatak vremena važan je faktor. Svi smo usmjereni na provedbu aktivnosti na projektima, na objavu članaka i knjiga, sudjelovanje na znanstvenim konferencijama, nastavu i predavanja. Živimo brzo i u tom kontekstu čini se da je komuniciranje o znanosti i istraživačkim temama dodatan napor. Posebice ako složenu materiju želimo objasniti na jednostavan način kako bi je razumjela šira javnost. Stoga su znanstvenici češće usmjereni na razgovor među sobom.
Bi li se komunikacija o znanosti trebala uključiti u formalno obrazovanje? Bilo bi dosta dobro kada bi postojao kolegij ili čak cijeli studijski program koji bi prije svega doktorandima, ali i studentima, ponudio stjecanje znanja i vještina u ovome području. U knjizi smo izdvojili više primjera takvih programa koji se već izvode na europskim sveučilištima. Jednako tako, kraće edukacije za mlade znanstvenike uobičajen su dio programa koji su dostupni u inozemstvu. Edukacija je ključ i nadam se da će sveučilišna zajednica to prepoznati.
Kako mlade motivirati da znanost ne doživljavaju samo kao akademsku kategoriju, nego kao nešto važno, živo i blisko svakodnevnom životu? Postoje vrlo inspirativni primjeri! Primjerice, kada znanstvenici odlaze u osnovne i srednje škole te ondje predstavljaju ono čime se bave. Tako ne samo da prenose znanje nego i bude interes kod mladih, pomažući im da prepoznaju znanost kao nešto konkretno i dostupno. To je osobito važno danas, kada je mladima vrlo teško odlučiti u kojem će se području profesionalno razvijati. Takvi kontakti mogu presudno utjecati na to da netko odabere određeni studij i pronađe se u tom području. Važno je da znanost ne izgubi kontakt sa širom javnosti, a posebno s mladima. Također, kada se u društvu pojavi neka kompleksna tema koja izaziva nedoumice ili nesigurnost, iznimno je vrijedno kad se jave istraživači koji su spremni jasno i razumljivo objasniti o čemu je riječ. Upravo takvi trenuci pokazuju snagu i odgovornost znanstvene zajednice – i mogu imati vrlo pozitivan učinak na povjerenje u znanost.
Koji biste savjet dali znanstvenicima koji misle da komunikacija nije njihov posao? Važno je pokušati, otvoriti se i izaći iz zone komfora. Naravno, nismo svi jednako spretni u javnom nastupu i prezentaciji onoga što radimo. Ima sjajnih znanstvenika koji su iznimno uspješni u svojem području, ali jednostavno nisu vični komuniciranju prema široj javnosti. I to je u redu, ali ipak mislim da vrijedi uložiti dodatni napor i odvažiti se podijeliti svoje znanje sa širom zajednicom. Taj mali korak može istraživaču donijeti veliko zadovoljstvo, a široj zajednici korist. Zašto ne bismo podijelili rezultate svojeg rada sa zajednicom? Ako sve ostane zatvoreno unutar sveučilišnih zidova ili znanstvenih časopisa, propušta se prilika da znanost živi i izvan akademskih krugova. Usto, važno je znati prilagoditi sadržaj i način komunikacije publici kojoj se obraćamo. Današnje vrijeme donosi nove prilike, ali i izazove – i to vrijedi i za komunikaciju o znanosti. Svi učimo putem prakse, i to je dio toga procesa.
Kao dugogodišnja glasnogovornica zagrebačkog Sveučilišta, bili ste uključeni u komunikaciju u različitim situacijama, od važnih znanstvenih postignuća do kriznih trenutaka poput slučajeva seksualnog uznemiravanja. Kako izgleda komunikacija u tako osjetljivim kontekstima? Bilo je izazovnih vremena. Naše Sveučilište je veliko, imamo 34 sastavnice, i nije uvijek jednostavno stvoriti preduvjete da se komunicira na način prihvatljiv cijeloj akademskoj zajednici. Na Rektoratu prije svega komuniciramo odluke, aktivnosti i inicijative sveučilišnog vodstva. Rekla bih da nastojimo činiti što je moguće više, da se glas Sveučilišta u Zagrebu čuje, da stavovi ključnih ljudi sa Sveučilišta dođu u javnost, i tu počinje i završava naša profesionalna uloga. Ipak, najdraže mi je kada se pojavi netko od istraživača i kaže da ima krasan projekt o kojem želi izvijestiti.
Otvori KEKS Pay
