Ima određenog pomaka, postoji doza optimizma, ali i dalje je to sve sporo. Neki su to od zaključaka hrvatskih znanstvenika i klimatskih stručnjaka o konferenciji COP 30, nedavno održanoj u Brazilu. Svjetski su se lideri tijekom studenoga okupili na jednom mjestu kako bi zajedno došli do rješenja kako spriječiti dodatno globalno zagrijavanje te postupno posve prijeći na obnovljive izvore energije, a o zaključcima i glavnim temama globalnog summita u ponedjeljak se razgovaralo i u Hrvatskom novinarskom domu.
Male zemlje čine 36% emisija CO2
Brifing i razgovor sa stručnjacima o odjecima konferencije o klimatskim promjenama predvodili su klimatolog i glavni ravnatelj Državnog hidrometeorološkog zavoda dr. sc. Ivan Güttler, profesori i doktori znanosti Ivana Herceg Bulić i Mirko Orlić s Geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, iz Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Višnja Grgasović i Aljoša Duplić te meteorologinja i stručnjakinja za klimatske promjene Dunja Mazzocco Drvar. Događaj su, pak organizirali Zbor novinara za okoliš Hrvatskog novinarskog društva i udruga Terra Hub.
Osim zaključaka konferencije COP 30, dvosatni brifing obilježila je i rasprava o tome u kakvoj se trenutačno klimatskoj opasnosti nalazimo, koliko Hrvatska može utjecati na globalnu situaciju te što o klimatskim promjenama misle stanovnici. – Mi smo u posljednjih 150 godina za 50 posto povećali koncentraciju CO2. Trenutačna koncentracija neviđena je otkad postoji ljudska vrsta, no 2000-ih godina došlo je do klimatske akcije. Kako emisije plinova zadržati i spustiti? To je postupan proces koji će sigurno trajati još nekoliko desetljeća. Vrlo često vidimo u komentarima pitanja o tome kakve veze ima Hrvatska te kako možemo napraviti u cijeloj situaciji. Kad govorimo o emisijama, Hrvatska emitira 0,05 posto.
Kad bismo zbrojili sve te male države, poput Hrvatske i Egipta, koje emitiraju manje od dva posto CO2, dolazimo do više od 36 posto emisija. Najveći su pojedinačni izvori stakleničkih plinovi velika gospodarstva poput SAD-a, Kine i Indije, ali klimatska kriza ne može se riješiti bez doprinosa malih zemalja – istaknuo je Güttler. Napomenuo je i da se sve intenzivnije osjećaju posljedice toplinskih valova – 2025. godina jedna je od najtoplijih u povijesti mjerenja, već se promatra povratak El Niña, a Hrvatska osjeća nedostatak oborina. To, pak, rezultira sušama i sve većom opasnosti od šumskih požara.
Situacija nije dobra, no njezino je rješavanje vrlo kompleksno, a predvodnici u tome trebale bi biti vlade. Svi su se govornici, međutim, usuglasili da je edukacija budućih generacija od najmanjih nogu jedna od ključnih stvari na koje bi se trebalo fokusirati kako bi stanovnici svojim djelima postigli barem neku pozitivnu promjenu po pitanju klimatskih promjena.
Neke od zaključaka COP-a 30 iznijela je Višnja Grgasović. – COP se održavao u godini obilježavanja 10. godišnjice od usvajanja Pariškog sporazuma. Moram reći da se stvari događaju presporo, ali ipak nekamo idu. Činjenica je da su se povećala ulaganja u obnovljive izvore energije, sve ide u tom smjeru. U Kolumbiji će cijela konferencija biti posvećena postupnom ukidanju fosilnih goriva – rekla je.
Hrvati u krizu ne vjeruju
A što na sve to kažu Hrvati? Sandra Vlašić iz udruge Terra Hub predstavila je rezultate istraživanja provedenog u suradnji s organizacijom Mindwork. Pokušali su saznati kako stanovnici zemlje doživljavaju klimatske promjene te kako one utječu na njihovo raspoloženje, a rezultati su poprilično kontradiktorni.
Čak 80 posto ispitanika djelomično ili u potpunosti poriče postojanje klimatskih promjena, no znatan dio njih ipak ih osjeća te ih toplinski valovi posljednjih godina zabrinjavaju. Čak 90 posto stanovnika Zemlje, kazala je Vlašić, misli da su toplinski valovi prijetnja, a više od 50 posto njih priznalo je da su nesnosne vrućine u njihovim kućanstvima rezultirale višim troškovima za struju, hranu i druge namirnice. I premda na svojoj koži osjećaju posljedice klimatskih promjena, one su obično negdje pri dnu kad se navode stvari koje ih najviše zabrinjavaju. Obično su to ratovi, pandemija i ekonomska situacija, dok temperaturni skokovi uglavnom “stanuju” negdje u zapećku njihova uma.
– Ipak, više od 50 posto građana smatra da bismo se trebali zaštititi ako nas Vlada ne zaštiti, a isto tako više od 50 posto stanovnika smatra da bismo se trebali nekako organizirati. Tridesetak posto ljudi smatra da će to biti jako teško bez podrške. Kad pričamo i izvještavamo o klimatskoj krizi, onda je bolje pokazati što je moguće, gdje je ta mogućnost djelovanja, bilo da je riječ o zajedničkim mjestima gdje je temperatura prihvatljivija ili su to neke kolektivne akcije odnosno poljoprivredne mjere. Postoje mogućnosti prilagodbe i treba ih više isticati kao primjere dobre prakse – rekla je Vlašić.•
Otvori KEKS Pay
