Hladnoća se sve dublje uvlači u zagrebačke ulice, a najgrublja je prema onima koji nemaju ni kaput da bi se njime ogrnuli i barem na trenutak pobjegli od studeni. Više od dvjesto ljudi svakog se utorka i petka okuplja na Glavnom kolodvoru, nestrpljivo iščekujući volontere udruge Savao koji dolaze s vrećama punima hrane, odjeće, obuće i higijenskih potrepština, a ovoga smo im se puta pridružili.
– Naša je misija izići na ulice i dolaziti siromašnima, a ne da oni dolaze nama ili drugim ustanovama – govori nam predsjednik udruge Zvonko Jambrešić. Nakon što je doživio ozdravljenje, odlučio je, kaže, vratiti Bogu ljubav za ljubav. Tako je 22. studenog 2017. s ruksakom na leđima i nekoliko sendviča i konzervi krenuo lutati gradom tražeći one koji spavaju na ulicama. Njegova udruga danas broji više od 70 aktivnih volontera, a pomoć u prostore u Kranjčevićevoj stiže sa svih strana. Pomažu doktori, odvjetnici, socijalni radnici, a za vrijeme našeg obilaska i volontiranja, pridonijeli su i đaci Gimnazije Tituša Brezovačkog. – U školi djeluje volonterska grupa u koju se prijavljuje puno više učenika nego što ih se zapravo može primiti i jako su zainteresirani. Tako imamo 29 učenika koji redovito volontiraju i ovaj smo mjesec htjeli obilježiti tako da pridonesemo udruzi – objašnjava njihova profesorica informatike i etike Marija Selak. Đaci su, dodaje, dirnuti susretom s volonterima, od kojih mogu mnogo naučiti.
Na kolodvoru su nas pak dočekali niska temperatura i magla, a prije nego što je otkucalo osam sati, na prostor oko lokomotive pristigli su ljudi koji nemaju ništa, želeći biti sigurni da će dočekati sendvič, porciju graha, kavu ili čaj. Uvelike ih obraduju i topla odjeća i druge potrepštine koje volonteri donose, a sve zahvaljujući donacijama i dobroj volji ljudi. Hladnu večer podnošljivijima im čine i tamburaši koji glazbom unose tračak vedrine, a posebno, kažu u udruzi, čeznu za povezanošću, razgovorom i ljudskom toplinom, svime onime što im je socijalni status oduzeo.
– Riječ je o ljudima koji su odbačeni od društva, mnogi i od obitelji, nerijetki ih i nemaju. I potrebna im je ljubav – ističe volonterka Martina Ranković. Zato svakog mjeseca također odlaze u izviđanje u napuštene zgrade, pod mostove, na kvartovske klupice. Posjećuju mjesta od kojih su si njihovi korisnici načinili dom kako bi ih slušali, savjetovali, hrabrili, bili oslonac u teškim trenucima. Jer odnos koji grade nije samo humanitaran, tumače, već duboko ljudski. Ipak, napominju u udruzi, korisnicima nije uvijek lako prihvatiti pomoć. Potrebni su vrijeme, povjerenje i dosljednost, a osim socijalne, mnogima je nužna i duhovna potpora. Dok smo dijelili odjeću na kolodvoru, i sami smo se u to uvjerili, iako je više onih koji razgovaraju s volonterima i mnoge već jako dobro poznaju.
– Ponekad i ne možete ponuditi puno više od razgovora, a s nekima se uspijete zaista povezati, ovisi o tome koliko vam prostora daju. Na kolodvoru upoznajemo mi njih, kao i oni nas, i potrebno je određeno vrijeme da se ostvari povjerenje – objašnjava volonterka Dorja. I doista, potvrđuju njezine kolege, najdragocjenije je barem na trenutak učiniti da se ljudi koji su gurnuti na rub društva osjete prihvaćeno, da znaju da nisu nevidljivi. Upravo u tim kratkim susretima, u toploj riječi i tihoj gesti, rađa se osjećaj ljudskosti i pripadanja.
Ali večer na kolodvoru ipak dođe kraju pa svatko krene svojim putem. Gradska prenoćišta otvaraju vrata, no u njima nema mjesta za sve, upozorava Martina Ranković. Objekt u Ilici ima tek 29 kreveta, kaže, a oni bez osobne iskaznice, kojih ima mnogo, ne mogu prenoćiti u Kosnici. I upravo je identifikacija, dodaje, jedan od najvećih problema. – Postoje ljudi koji žive u Zagrebu, a nemaju identitet. Svi su im papiri izgubljeni, kao da nikada nisu ni postojali, što se ne bi smjelo događati – govori volonterka. Domeće da ima ljudi koji su i po 15 godina na cesti, a njima se posebno teško ponovno socijalizirati, naviknuti se na sobu i zidove, kad je jedino što poznaju ulica.
Tako je onih koji spavaju u tramvajima i napuštenim kućama sve više. Kako kažu u Hrvatskoj mreži za beskućnike, u Zagrebu se povećava broj ljudi bez krova nad glavom, a i znatno se promijenila struktura onih koji ostaju bez doma. – Nekada su to bili radno sposobni ljudi koji su izgubili posao, a sad je sve više onih starije životne dobi, psihički bolesnih i osoba s intelektualnim teškoćama – govori njezin izvršni predsjednik Zvonko Mlinar. Zagreb je, napominje, u specifičnoj situaciji jer je, prema njihovoj procjeni, među beskućnicima više od 30 posto onih koji su došli iz drugih krajeva, najviše iz Slavonije, a posebice iz manjih sredina u kojima su, kaže, siromašni puno više stigmatizirani.
– Dolaze u Zagreb misleći da će im on pružiti bolji život, a na kraju se izgube u masi i završe na ulici. I ne mogu se vratiti kući jer ih je sram – objašnjava Jambrešić. Razlozi rastućeg beskućništva su brojni, domeće, a najčešće su to razorene i nezdrave obitelji, neriješena imovinska pitanja, ali i izostanak institucionalne podrške, a iz Hrvatske mreže za beskućnike izražavaju nezadovoljstvo stanjem i u Zagrebu i nacionalno.
– Beskućnici su ušli u Zakon o socijalnoj skrbi još 2011. i njime je propisano da su veliki gradovi i sjedišta županija, dakle 25 obveznika, dužni osigurati financiranje prihvatilišta i prenoćišta, a to čine samo njih 12 – govori Mlinar. Dodaje da je problema mnogo, a jedan od njih je i nedovoljno financiranje udruga i organizacija koje se brinu o beskućnicima, koje ovise o projektima. Pozitivan je primjer udruga Savao, koja svojim akcijama dokazuje da se toplina ne mjeri samo odjećom i hranom nego i riječju i otvorenim srcem, ali ne mogu riješiti čitav problem. Stoga je, zaključuje, institucionalna pomoć i te kako važna.
Otvori KEKS Pay
Bravo. Ovakvi nam ljudi vracaju vjeru da i u teskom dobu postoji humanost u pravom smislu te rjeci. Posebno mi je drago da postoje i mladi (ucenici), svjesni (ljudi) pa i politicari ukljuceni u to. Unatoc svemu sto o njima mislimo!