Bio je umirovljenik, star 71, a umro je 28. siječnja 1986. godine. Malo o njemu se zna osim da je bio sin Marije i Franje. Rudolf Stanić ipak je ispisao povijest kao prva osoba koja je kremirana na Krematoriju Mirogoj. Kremiran je samo dva dana nakon smrti, 30. siječnja, a pokopan je tri dana kasnije, na groblju Mirogoj 135. polju, II razred, u grobu broj 270. Nije, dakle, kao danas trebalo proteći gotovo tjedan dana od smrti pokojnika do njegovog polaganja u posljednje počivalište.
A kulturu kremiranja Zagreb njeguje, u stvari, od davnina. Paralelno s ukapanjem pokojnika, još od pretkršćanskih dana, postojalo je i njegovo spaljivanje. No tek je u 19. stoljeću došlo do njegove popularizacije u Europi, kako su rasli gradovi i groblja su postala prenapučena. Osim toga, dolazilo je i do epidemija kolere, gdje se ipak moralo paziti na higijenu i tadašnje epidemiološke mjere. Kremiranje pokojnika postalo je popularno prvo u glavnom gradu Austro-Ugarske, a zatim i u Zagrebu, koje je i prije gajilo kulturu spaljivanja pokojnika. Tada brzo bujajući Mirogoj brzo je postajao "tijesan"; a zbog ratova i loših sanitarnih uvjeta potrebno je bilo brinuti o higijeni onih živućih. Tako se već nakon Prvog svjetskog rata pojavila inicijativa da glavni grad Hrvatske dobije krematorij, no ideja nije zaživjela daleko od marginalih redova.
Zanimljivo je da su se pobornici kremiranja sukobljavali i s Crkvom. Tako piše i povjesničer Filip Šimetin Šegović.
- Kongregacija za nauk vjere izdala dekret koji je branio katolicima da se priključuju udruženjima koja su podupirala spaljivanje mrtvaca. Potom je godine 1918. u novom kanoničkom pravu zabranjeno spaljivanje, a 1926. biskupi „svega svijeta“ pozvani su dekretom da se javno usprotive sve popularnijem „barbarskom običaju“ spaljivanja što potiču neprijatelji kršćanstva. Iste godine se i hrvatski Katolički episkopat pridružio općoj retorici protivnika spaljivanja odbacujući pristaše kremiranja kao „neprijatelje“, navodeći da se spaljivanje osuđuje i kažnjava a da je zahtjev za gradnju krematorija u Zagrebu neopravdan - stoji u njegovom radu "Kultura smrti u Zagrebu - Društvo prijatelja za podizanje krematorija Plamen". Crkva je, naravno, svoj stav u desetljećima koja su došla okrenula, pa tako i svećenici sudjeluju u sprovodima pokojnika koji se kremiraju u Zagrebu.
Zagrebački krematorij je izgrađen i oblikovan, inače, po projektu trojice zagrebačkih arhitekata Marijana Hržića, Zvonimira Krznarića i Davora Mancea, u razdoblju između 1983 i 1985. godine Prostorni i hortikulturni projekt groblja Gaj urni izradio je pak diplomirani inženjer arhitekture doc. Miroslav Kollenz. Zvono za zagrebački krematorij izlio je i poklonio gradu zagrebački ljevač, graditelj zvona Viktor Šikić. Zvono je izliveno u bronci, u srpnju 1985. godine i teško je 80 kg. Udarni ton zvona je 50 sekundi. Zvono ima četiri alikvotna tona. U žargonu zvonara to je ocjena – odličan, piše u knjizi "Krematorij Mirogoj i Gaj urni u Zagrebu". Ukrašeno je duborezom lovorove grančice i grb grada Zagreba s imenom graditelja i njegove supruge.
Do njega se može javnim prijevozom doći s tri autobusne linije: 106 (Kaptol-Mirogoj-Krematorij), 226 (Kaptol-Remete-Svetice) te
(203 Svetice-Vinec-Krematorij)
Crkva protiv spaljivanja, kakve li ironije.