Kao šlauf, da bi se održali na površini vode, koristili su pojas od pluta i užeta. Bila su to vremena i kada dvodijelni "badekostimi" nisu postojali, već samo jednodijelni koji su izgledali kao ljetni kombinezon, a za one hrabre ekstremistice, rub plaže bio je „babinjak“, mjesto gdje su se žene smjele kupati i sunčati bez kostima, odnosno gole. Tako je prva nudistička plaža u Hrvatskoj i jedna od rijetkih u Europi napravljena prije više od stoljeća i to na prvim Savskim kupalištima. Danas je gotovo nemoguće, govori voditeljica tematskog vodstva Stara zagrebačka kupališta u Muzeju Grada Zagreba, Ivana Čuljak, povjerovati da su se Zagrepčani nekada kupali na ovoj najduljoj hrvatskoj rijeci, no, bilo je to, nakon Maksimira, najpopularnije ljetno okupljalište u gradu.
- Prvi zapis o organiziranom „bućaknju“ u Savi potječe iz 1857. godine, kada Komanda zagrebačkog vojnog garnizona određuje vojničko kupalište na rijeci za vojnike – objašnjava voditeljica ture.
Kasnije se otvorilo i prvo privatno kojeg je napravio Austrijanac Franz Hutterer po uzoru na bečka, nalazilo se na Trnjanskoj špici, na kraju naselja Trnje, ali je i mijenjalo svoje lokacije. Nakon smrti ga je preuzela njegova žena Ana, a poslije toga njihova kćer Marija i zet Francek Gospodarić po kojemu je i kasnije promijenilo ime u Gospodarićevo kupalište. Dolazila je, dakle, tamo većinom zagrebačka „krema“ sve dok krajem 1940-ih godina ne nacionalizira i "likvidira".
- Nalazilo se na splavu dugom 24 metara i imalo osam velikih te pet manjih kabina za presvlačenje. Postojali su i tuševi koji su se zvali naslapi – kaže Ivana Čuljak dodajući kako je svake godine postojala posebna komisija čelnih gradskih ljudi i stručnjaka koji su obilazili tok rijeke kako bi odredili najidealniju lokaciju za postavljanje kupališta u sezoni. Premještanje je, pak, ovisilo o vodostaju Save.
- Tako je bilo sve do 1921. godine kada gradsko poglavarstvo uređuje prvo javno Gradsko kupalište na kojemu će do kraja njegovog uređenja biti izgrađeno više od 800 kabina te su uređeni obala i sunčalište – otkriva I. Čuljak. Mnogo se je ulagalo, dodaje, u javno, posebice nakon velike poplave i izlijevanja Save iz korita 1923. godine. Tadašnji gradonačelnik i arhitekt Vjekoslav Heinzel investirao je mnogo novaca kroz desetljeće iza poplave u rekonstrukciju i modernizaciju kupališta te je obnova trajala sve do početka tridesetih godina 20. stoljeća. Povodom službenog otvorenje obnovljenog kupališta na Savi 9. lipnja 1926. godine, u kolovozu tiskan je specijalni Kupališni broj "Svijeta" posvećen tom važnom događaju u gradu i kupališnom životu, a u muzeju posjetitelji mogu i vidjeti rekonstrukciju kabine tog vremena u kojoj se nalaze fotografije s kupališta, kupači pribor, zatim predložak ilustratora Otta Antoninija za naslovnu stranu izdanja „Na Savskom kupalištu“...
- U tom je razdoblju svakodnevno dolazilo od 2500 do 3000 ljudi, a kapacitet kupališta bio je za 5000 posjetioca. Postavilo se 832 kabine za presvlačenje, 563 ormarića gdje su ljudi ostavljali svoje osobne stvari, mnogobrojne ležaljke… Napravljena su tri bazena, od kojih su dva bila namijenjena za muškarce, a tek jedan za žene. Zanimljivo je da su se tada „rodili“ takozvani kabinaši koji su iznajmili kabinu tijekom cijele godine i uredili te koristili zatim kao vikendicu. Tako su produžili ljetnu sezonu koja je službeno završavala prvim kišama – nabraja voditeljica tematskog obilaska. Usto, na obalu Save su u tom vremenu došli i mnogi obrtnici. Otvarali su se restorani, dolazili su slastičari sa sladoledima, trafike, pekarnice, fotografi… te su uveli i prvu tramvajsku liniju Savskom cestom prema kupalištu. Bio je to i sportsko rekreativni prostor s čak dva pješčana igrališta, a ljeti se održavala na toj lokaciji i izbor za najljepšu kupačicu Miss Sava te je jedna od prvih misica o kojoj danas ima zapisa bila prekrasna Zagrepčanka, Dragica Budiša, koja je 1928. osvojila srca žirija.
Članak zbrda zdola.Sve pomiješano.Puno neistina.