Na kraju grada, bliže rijeci. U kavani kod Dvije lipe. Gdje je jednom počelo sve. Gdje se danas svršilo sve. Sjedim uz prozor, pijem vino, slušam vjetar i pianino. Kiša pada, pet je sati, htio bih znati što radiš sad, stihovi su to kojima je Arsen Dedić šezdesetih godina opisao jednu od najpoznatijih zagrebačkih gostionica – Dvije lipe, iz koje se pružao odličan pogled na zbivanja na Trešnjevački trg, gdje je bila Nama i, kao i danas, tržnica.
Gostionica je zatvorena oko 2005. godine, a onda se ondje otvorio automat klub. No premda se iz pjesme odavno preselila u sferu uspomena, to je ime ostalo snažno vezano za Trešnjevku pa je zato restoran otvoren početkom prosinca na istoj lokaciji gotovo prirodno ponio isti naziv, iako započinje posve novu priču. – Kada smo se moj poslovni partner i ja odlučili javiti za najam i oživjeti ovaj prostor uz suvremen ugostiteljski pristup, nismo bili sigurni hoćemo li zadržati ime. Međutim, ubrzo je postalo jasno da je među ljudima u susjedstvu lokal i dalje poznat isključivo kao “Dvije lipe”. Stoga, bez obzira na to što nova ponuda i koncept nemaju nikakve poveznice s nekadašnjom gostionicom, zaključili smo da od toga nema smisla bježati, odlučili smo da ime ostaje, ali sve drugo će biti novo – objašnjava jedan od vlasnika dodajući kako ga i osobno vežu uspomene za staru gostionicu jer je odrastao svega dvjestotinjak metara niže niz ulicu.
Pri uređenju, dodaje, razmišljali su i o detaljima koji bi simbolički vratili stare motive. Postojala je tako i ideja da se na ulaz postave dvije lipe posađene u velike kamene tegle, kao mali hommage originalnim stablima koja su nekada stajala ispred gostionice. No nakon razgovora sa stručnjacima, objašnjava vlasnik, zaključili su kako lipa u tegli ne može kvalitetno živjeti dulje vrijeme te da bismo drveće morali mijenjati svakih nekoliko godina pa su u startu odustali.
U fazi preuređenja otkrili su pak i jedan zanimljiv trag stare gostionice. – Zidovi su bili obloženi knaufom, a ispod njega su se nalazile tapete s nacrtanim dvjema lipama. Bile su potpuno izblijedjele, oštećene, jedva prepoznatljive. Tek bi netko tko unaprijed zna što traži mogao shvatiti o čemu je riječ pa smo odustali i od ideje da to sačuvamo – govori vlasnik, koji je htio ostati anoniman. Preuređenje je trajalo oko sedam mjeseci, a prostor je organiziran tako da se maksimalno iskoristi svaki kutak, napominju nam u restoranu. U suterenu se tako nalaze kuhinja i prostori za zaposlenike, dok se u prizemlju smjestio restoran s dvije terase, s tim da je prednja sređena dok se stražnja još dovršava. Vlasnici su, kako kažu, detaljno proračunali optimalan odnos broja zaposlenih i broja sjedećih mjesta, sa željom da gosti imaju dovoljno privatnosti i da osoblje može kvalitetno obavljati posao bez stvaranja gužve.
– Unutarnji prostor prima šezdesetak ljudi i još toliko može stati na terase, a trenutačno je zaposleno trinaest djelatnika – objašnjava vlasnik. U prvom tjednu rada već su počeli svraćati i nostalgičari koji su se nadali popiti piće kao nekad. – No odlučili smo da se kod nas piće može naručiti isključivo uz hranu. Vjerujem da je one koji su ovdje navraćali na gemišt 60-ih to iznenadilo, ali isto tako vjerujem da će rado doći kada požele nešto pojesti – ističe vlasnik.
A ponuda jela, dodaje, osmišljena je tako da bude dostupna širokom krugu gostiju. Na meniju se tako uz tradicionalna zagrebačka jela, nalaze i dnevni gableci, svakoga dana priprema se pet različitih jela, a cijene se kreću od 7,5 do 13 eura. U ponudi su i dnevne juhe, a cilj je, kaže vlasnik, ponuditi kvalitetan obrok po cijeni koja je i dalje prihvatljiva većini. – Ne želimo da nas se strogo kategorizira ni kao tipični “gableraj” ni kao restoran koji se pozicionira u viši rang. Želimo se pozicionirati kao mjesto jednako prikladno za poslovne sastanke, brzi ručak ili mirno popodne uz obrok – naglašava. Vinska karta je, nastavlja, također široka kako bi se gostima omogućio izbor raznih stilova i cjenovnih razreda, a vino kuće je Jakovac. Nakon nešto više od tjedan dana rada, kažu nam u restoranu, recenzije gostiju su dobre, ali, napominju, ima još prostora i za napredak.
Mene bi pa iznenadilo da dojdeju oni iz 60.-tih, pa bi ih počastil s gemištom. Na žalost nevjerujem da bi 10 gemištih počastil, teško da su ih toliko od onda još živi i zdravi, da bi došli na gem.