Samostan redovnica Školskih sestara franjevki Krista Kralja na Veliki ponedjeljak bio je okupan prijepodnevnim hercegovačkim suncem kada smo ga posjetili uoči ovogodišnjeg Uskrsa. Sve je bilo mirno i tiho, pa ako je netko očekivao užurbanost pred Uskrs, prevario se.
Časne sestre obavljale su redovite obveze. Jedna nam je mahnula s parkirališta odlazeći u nedaleku župu Čerin predavati vjeronauk. Upravo su ovoga vikenda završile redovitu duhovnu obnovu. Zbog pandemijskih uvjeta držale su se strogo svojega samostana u Miletini, tj. Međugorju, jer su nas znalci još prije dolaska u njihovu kuću upozorili da, premda se kazuje da su “časne u Miletini”, kuća zapravo teritorijalno pripada Međugorju jer je granica između Međugorja i zaseoka Miletina još 300 metara dalje, pa da se “ne bi pobrkalo”.
Tako da smo i to naučili toga ponedjeljka. No, ono što smo naučili zakoračivši u njihov dom mnogo je važnije, a to je kako se peku i pripremaju hostije. Rijetka je prilika vidjeti tako nešto pa nas predstojnica kuće, s. Tomislava Vukoja i njezina zamjenica s. Mila Mikulić odvode do s. Ruže Jurković, koja je, kako kažu, glavna po tome pitanju već godinama.
– Evo, ovdje se zamiješa deset kilograma brašna s vodom. Deset kilograma prije podne i deset kilograma poslije podne. Namjestimo program i sam kalup uzima tijesto i pečemo malo manje od minute. Kad je pečeno, ploča se sama diže. I tako svaki dan – pokazuje nam s. Ruža uređaj za pečenje hostija, koji je među modernijima jer sam dozira brašno i vodu pri miješenju beskvasnog tijesta.
– Nakon pečenja važno je da su ravne. Poredamo ih u okomite rešetke na hlađenje, ispod kojih je posudica s vodom. Uključimo i onda se vlaže sat vremena. Nakon što se navlaže pritisnemo ih drvenim pločama, miruju 15-20 minuta i tek tada ih režemo – objašnjava nam postupak s. Ruža pokazujući uređaj za rezanje velikih i malih hostija, kojih iz jednog kalupa izađe 55 komada.
Iz Bijelog Polja u Miletinu
Prije pandemije dnevno se peklo i oko 20.000 hostija, a u ljetnim mjesecima u Međugorje se isporučivalo i do 400.000 hostija. Pandemija je sve promijenila, ali je i dalje jednaka potražnja iz hercegovačkih župa, osobito pred velike blagdane i svece zaštitnike. Posla nikad ne nedostaje. Središnji samostan Školskih sestara franjevki nalazi se u Bijelom Polju kod Mostara, no on je bio srušen u ratu pa su morale tražiti smještaj po cijeloj Hercegovini, od župa do kuća u najmu. Samostan u Miletini, odnosno u Međugorju, izgradile su 1994.
– Isprva je bio planiran kao kuća za duhovne vježbe, no sada u njemu žive starije sestre. Točnije, 21 jedna sestra i duhovnik fra Tomislav Pervan – kaže s. Mila Mikulić.
Dr. fra Tomislav Pervan, poznati je međugorski ispovjednik i teolog koji u sklopu samostana živi i radi u kućici, bungalovu, ispred kojega se sunčaju dvije mačke na proljetnom suncu Hercegovine.
– Osma je godina da sam kod časnih sestara – kaže nam fra Tomislav, dodajući da mu i u samostan znaju navratiti ljudi po duhovnu pomoć, iako je redovito u međugorskoj ispovjedaonici svako poslije podne.
Iz ovoga samostana fra Tomislav intenzivno evangelizira putem interneta i društvenih mreža. Na WhatsAppu i Viberu ima nekoliko grupa u koje se u molitvu Božanskog časoslova uključuje oko tisuću osoba.
– Uz BiH i Hrvatsku, ima ih iz Kanade, Australije, Amerike… – nabraja fra Tomislav, naglašavajući važnost molitve časoslova, koji jednakom revnošću mole i papa i biskupi tijekom svakoga dana.
Neumoran je. Svakoga dana ustaje u pet ujutro kako bi uz molitvu časoslova svojoj „virtualnoj župi“ napisao i prigodnu meditaciju, nakon čega ga čeka misa (s jutarnjom iz časoslova) redovnicama u samostanu.
– I svaki dan propovijeda. Kratko nam protumači evanđelje – dodaje s. Tomislava Vukoja, koja nazočnost duhovnika u samostanu drži privilegijem, jer sestre tako svakoga dana imaju misu i stalnu duhovnu skrb.
Molitva i radni ritam
U samostanu se izmjenjuju molitva i radni ritam.
– Svaka od nas ima neku svoju obvezu i skladno funkcioniramo, premda se u samostanu nalaze četiri generacije sestara, od 84-godišnjakinja do 23-godišnjakinja. Bitna je unutarnja skromnost i prihvaćanje novih stvari. Kad se zna cilj, lako je živjeti zajedno. A naš cilj je Bog. Ako toga nema, onda nijedna zajednica ne može sačuvati zajedništvo – kaže s. Tomislava, navodeći da se molitveni život intenzivira osobito u vrijeme Velikog tjedna, kada smo ih posjetili.
– Razmatramo Kristovu muku u svetom Velikom tjednu i tako se suobličujemo s njegovom patnjom. Naš je život umiranje s Kristom – dodaje s. Mila, navodeći i da u samostanskoj kapeli triput tjedno imaju klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, a uoči Uskrsa, odnosno tijekom korizme, svakoga petka križni put. Samostanska kapela posebno je lijepa i sestre nam pokazuju oskvrnuto raspelo, s Kristovim slomljenim rukama, iz velike dvorane njihova samostana iz Bijelog Polja iz 1992. Fra Tomislav Pervan posebno je ponosan na oltar, koji je on iz staroga promijenio u ovaj novi te su postavljeni kameni stol, ambon i svijećnjaci u obliku slova “tau”.
– Sve je dovršeno 2015., a kamen je iz Visočana kod Dubrovnika. Biskup je posvetio oltar, jer je kameni, a u njemu su originalne moći sv. Franje – kaže fra Tomislav, dodajući kako je oltarski križ djelo Ilije Skočibušića.
– Zamolio sam da pod križem budu Franjo i Gospa, što se nazire kad se bolje pogleda u križ. Kapelica blista u bjelini i ona je zacijelo najuređeniji mali sakralni prostor na području Hercegovine – kaže fra Tomislav, koji će zajedno s redovnicama proslaviti i ovogodišnji Uskrs.
Sada uvozimo hostije iz Poljske, jer se nama to ne isplati.