Naslovnica Vijesti Hrvatska

Žele više udomitelja, a traže ih da imaju fakultet

Ministarstvo planira smanjiti broj djece u domovima, a istodobno od udomitelja zahtijeva da budu psiholozi, liječnici, logopedi...
14. kolovoza 2011. u 08:00 43 komentara 901 prikaza
udomitelji (1)
Foto: Vjeran Žganec-Rogulja/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Kroz njezinu kuću u zelenilom okupanom Lužanu Biskupečkom kod Varaždina do danas prošetalo je četrdesetero dječaka i djevojčica, mladića i djevojka različitih sudbina s istim nazivnikom nesretne obiteljske prošlosti radi čega su roditeljsku ljubav morali potražiti na drugoj adresi. Marija Ivanušić, 57-godišnja umirovljena trgovkinja za sve se njih brinula, a to i dalje čini 24 sata dnevno kao da su njezina. Odlazi na roditeljske sastanke, pomaže im u učenju, preodgaja ih, pazi ih kada su bolesni, sluša ih i tješi kada su neraspoloženi, pazi da dolaze kući na vrijeme, ukratko voli ih i to im pokazuje na sve moguće načine. Od kraja osamdesetih godina poput ostalih udomitelja u Hrvatskoj radi volonterski s eventualnih pet dana odmora godišnjeg odmora i ne buni se. Uživa! Trenutačno kod nje su dva mladića i mlada majka sa 6-mjesečnim blizancima. Jedan od njih, otvoren 17-godišnji Ante zove je mama jer, kako kaže za njega je ona jedina majka, koju priznaje, i takve nema nigdje na svijetu!

Sami će plaćati doprinose

Mjesečna naknada koju udomitelji primaju od države za troje udomljene djece, koliko ih je najviše dopušteno zbrinuti (osim ako se radi o braći i sestrama) iznosi oko 1300 kuna, za prvo dijete 500, a za ostale nešto manje. Uz to, svako školsko dijete dobiva oko dvije tisuće kuna. Kada se zbroje izdaci za hranu, odjeću, obuću, školski pribor, izvanškolske aktivnosti, a s druge strane kad se uzme u obzir da radni dan udomitelja nikad ne prestaje, te velika odgovornost prema štićenicima, o financijskoj isplativosti udomiteljstva u Hrvatskoj mogu govoriti samo naivci.

Iako se novcem ne zamara Marija Ivanušić čak i da želi, dakle bez obzira na iskustvo, činjenici da nijedno dijete koje je bilo pod njezinom skrbi nije zatražilo premještaj u drugu obitelj, ne ispunjava uvjete za profesionalnog udomitelja. A upravo se taj pojam pojavio u novom, prošli mjesec izglasanom Zakonu o udomiteljstvu.

Dio udomitelja u Hrvatskoj u njega je polagao velike nade budući da si još od donošenja prvog zakona 2007. pokušavaju osigurati zdravstveno i mirovinsko osiguranje, odnosno radni staž. Nije to čudno jer mnogi od njih djeci su posvetili dvadesetak, a neki i četrdeset godina života, ali u radnoj knjižici nemaju zabilježen nijedan dan radnog staža. Kao da su cijeli život ležali sa sve četiri u zraku! Tako će biti i ubuduće. Ministarstvo socijalne skrbi, koje trenutačno provodi tzv. master plan pokušavajući što više smanjiti broj djece u domovima, odnosno povećati broj udomitelja, novim im je zakonom poručilo: trebate skrbiti za djecu iz čiste iz ljubavi, ostalo zaboravite!

Novac će pak donekle biti namijenjen posebnoj skupini udomitelja koje do sada nije bilo – profesionalcima. Da bi se ušlo u tu kategoriju potrebno je ispuniti stroge uvjete. Kao prvo imati fakultetsku diplomu iz područja socijale, psihologije, radne terapije, medicine ili u najmanju ruku diplomom srednje medicinske škole. Osim toga valja imati najmanje pet godina iskustva u udomiteljstvu ili pet godina rada u domu za nezbrinutu djecu, školi ili nekoj od ustanova socijalne skrbi. Onaj tko ispuni navedene kriterije međutim neće biti zaposlen u državnoj službi, primjerice centru za socijalnu skrb već će udomiteljstvo moći obavljati samo kao samostalnu djelatnost što znači da će zdravstveno i mirovinsko osiguranje morati plaćati sami. Ako se uzme u obzir da će njihova primanja iznositi, kako se nagađa, između četiri i pet tisuća kuna mjesečno, postavlja se pitanje tko će se odlučiti na tu profesiju?

Mladenka Ravenski, dopredsjednica Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece, upozorava da će to u praski teško funkcionirati, posebno ako se cilja na mlade udomitelje kojih uvijek manjka.

Život u domu je skuplji


– Vrlo mali broj mladih, fakultetsko obrazovanih ljudi teško će se profesionalo baviti udomiteljstvom jer od toga neće moći živjeti, što je nelogično jer upravo njih treba privući. Danas se kod nas time bave većinom ljudi između 50 i 60 godina i to sa nižom stručnom spremom – smatra Ravenski. Priznaje da je stvaranje profesionalnog statusa udomitelja potrebno jer se za neku djeci s posebnim potrebama mogu brinuti isključivo ljudi potkovani znanjem, no smatra da je Ministarstvo trebalo uzeti u obzir da u Hrvatskoj ima izrazito mali broj fakultetsko obrazovanih udomitelja, te da udomiteljskih obitelji u nekim dijelovima zemlje, poput Dalmacije i Istre, gdje je većina koncentrirana na turizam, manjka.

– Neki dokazano dobri i iskusni udomitelji spremni su prijeći u profesionalce zbog dugogodišnjeg iskustva i dobrih ocjena nadležnih centara za socijalnog skrb, bez obzira što nemaju traženo obrazovanje, ali to im se i dalje ne omogućava. Kažu država za to nema novca što nije logično jer je smještaj djece u domovima puno skuplji. Smještaj za jedno dijete državu košta između pet i sedam tisuća kuna mjesečno s time da se dodatno plaćaju troškovi održavanja opreme i režije. Preraspodjelom sredstava moglo bi se uštedjeti na domovima, koji se trenutačno prema preporuci Ministarstva, prazne. Time bi se osiguralo dovoljno novca da se nezaposlenim udomiteljima, bez mirovinskog staža uplaćuju doprinosi prema jednom od modela kakav postoji u Sloveniji i Srbiji – kaže Ravenski.

U Srbiji primjerice, nastavlja, udomitelj za svaku godinu udomiteljstva za jedno dijete ima pravo na tri mjeseca mirovinskog staža, odnosno za troje djece na devet mjeseci. S obzirom da je udomiteljstvo ondje na višoj razini navodno ima čak pet tisuća udomitelja, dok u Hrvatskoj postoji 1461 udomiteljska obitelj.

Jedna od novih udomiteljica, koja ne bi imala ništa protiv profesionalnog statusa je trgovkinja Klaudija Pakšec (37) iz Varaždina. Dala je otkaz u dućanu i prije četiri mjeseca pod krov primila svoju prvu štićenicu 15-godišnju Jasminu, koja više voli da je se zove Jaca, i tako nastavila tradiciju udomljavanja koju je započela njezina baka, a nastavila majka, koja i danas brine za djecu s posebnim potrebama.

– Velik dio kuće bio je neiskorišten i pomislila sam kakva je to šteta kad ima toliko djece koje nemaju kamo. Prošla sam edukaciju i sada osim svoje kćeri i sina suprug ja imamo još tri djevojčice – priča Klaudija, dodajući kako je jedna od njih nedavno imala 12. rođendan pa su priredili veliku veselicu u dvorištu.

Roditelji su joj umrli od alkohola

– Bila je tako uzbuđena, drhtala je kao list na vjetru kad je vidjela svijeće na torti jer nije na to navikla. I tko vam može platiti takvu sreću koju osjećate jer ste tako usrećili dijete – pita se Klaudija, koja poput Marije Ivanušić štićenike tretira koja svoju djecu. Pravila se trebaju poštovati, nema kašnjenja kući, moraju se izvršavati obaveze, pospremiti krevet, oprati posuđe iza sebe i slično. Kazne su klasične, zabrana izlazaka na neko vrijeme i otvaranja Facebook profila.

– Kad su u pitanju djeca iz nesretnih obitelji riječi su najmanje važne. Bitno je pratiti njihove izraze lica. Čim ih pogledam osjetim je li sve u redu ili postoji nešto što ih muči – kaže Klaudija.

Za razliku od Jasmine koja se pomalo sve više otvara prema svojom udomiteljici, srednjoškolac Ante, koji je kod Marije Ivanušić zadnjih mjeseci, toliko se udomaćio da više ne želi otići.

– Prošao sam svašta u životu, ali kad sam došao kod Marije kao da se Bog spustio na zemlju, osjetio sam veliku toplinu – reći će Ante.

Težak psihički udarac od kojeg je dobio epilepsiju i psihičke smetnje, zaradio je kao 11-godišnjak kad mu je otac pucao u majku. Oboje roditelja su problematični tako da je završio kod strica. Tamo je bio više gladan nego sit pa su ga smjestili u dom za djecu gdje su ga pak maltretirali problematični mladići. Otkad je kod Marije ocjene u strukovnoj školi sve su bolje pa je razred završio s vrlo dobrim. Posebno mu se sviđa što kod Ivanušića postoji red, pa kad se radi svi rade, a kad se odmara svi odmaraju.

– Neki mi kažu da se previše emocionalno vežem za djecu, ali takva sam, ne mogu drugačije. Svi su oni moji, suprug Ivan i ja nikad nismo radili razlike među njima i našom djecom – kaže Marija, koja će pak priznati da joj je jedna od djevojaka koje je udomila posebno draga. Zove se Đurđica, ima 23 godine i s njima je od svoje 13., kada su joj roditelji umrli od alkohola. Ivanušićevu je kuću napustila prije dva mjeseca (Marije plače čim se sjeti) nakon što se udala. Otišla je, no zauvijek će, reći će Marija, ostati njihova.

Matija Vuica
Iskroji svoj život
Matija Vuica: Unikati i rad po mjeri nikada neće izaći iz mode

A1 izdvaja za Vas

  • lutomirski:

    Znam jednoga udomitelja sa fakultetom, ali on mi je rekao da nece sa bandom lopovskom imati posla, sta cemo sad ??????????????????

  • Avatar wkwkwkwk
    wkwkwkwk:

    kao statistika je rekla svoje, licemjerstvo jooooojjjjj......

  • eugenie:

    za roditeljstvo nemože pomoći nikakav fakultet nego odgoj i kultura primarne obitelji.