U svijetu obilježenom društvenim krizama i nepravdama koje se ne iskorjenjuju i u kojem se unatoč golemom napretku znanosti stalno otvaraju nova pitanja na koja znanstvenici nemaju odgovora postoji mnogo razloga i za vjeru, i za nevjeru, i za sumnju u postojanje Boga. Zašto biramo vjeru, ateizam ili agnosticizam? Iako je ona osobna stvar pojedinca, vjera je i psihološko, sociološko i filozofsko pitanje. No, u vremenu u kojem se ovisno o osobnim uvjerenjima olako etiketiraju oni drukčiji zaboravlja se da, ako poštujemo slobodu svakog čovjeka, nema pogrešnog odabira kad je riječ o vjeri, nevjeri ili sumnji, jer taj izbor nikoga ne definira kao dobrog ili lošeg čovjeka. Stoga su nas zanimala različita promišljanja akademika, znanstvenika i drugih intelektualaca o vjeri, ateizmu i agnosticizmu. Vjera se sa znanstvenog aspekta ne može ni dokazati ni opovrgnuti. Ne može vjernik dokazati ateistu da je u pravu, ni obratno, kaže akademik Vladimir Paar.
– Vjerujem u Boga, ali vjera je pitanje izbora. Pokojni kardinal Franjo Kuharić bio mi je župnik u Samoboru dok sam bio dječak i sjećam se da me je vjeri privuklo baš to što je isticao "da je vjera pitanje slobode izbora da vjerujemo ili ne vjerujemo" – kaže Paar. Na pitanje je li lakše vjerovati običnim ljudima ili znanstvenicima, uzvraća:
– Mislim da je lakše vjerovati onima koji su vrhunski u znanosti. Oni se dive savršenim i fascinantnim prirodnim zakonima, istodobno svjesni ograničenosti mogućnosti vlastitog uma. Einstein, koji je bio odgojen u duhu i kršćanstva i židovstva, rekao je: "Što više gledam savršenstvo prirodnih zakona, to se više divim Tvorcu koji ih je stvorio." Unatoč golemom napretku znanosti, raste broj otvorenih pitanja, primjerice u pogledu nastanka života, funkcioniranja mozga kao neraskidive isprepletenosti pravilnosti i determinističkog kaosa, samokontrolnih "regulatora" u radu genoma, kvantnofizikalne neodređenosti... Fascinantno je kakvi su prirodni zakoni u genomu, a u čijem otkrivanju zadnjih deset godina sudjeluje i naša grupa u Zagrebu – govori Paar.
Sumnjam, dakle postojim...
No, kao što znanstvenici vjernici vjeruju da je Bog stvorio prirodne zakone po kojima se sve odvija, tako se agnosticima znanstvenicima sumnja racionalno nameće. Sociolog prof. dr. sc. Dražen Lalić kaže: – Jednako sumnjam da Bog postoji i da ne postoji. Koji put sam možda osjetio da postoji nešto sveto, ali i u to sam sumnjao. Kao znanstvenik slažem se Descartesom: "Sumnjam, dakle postojim." Moguće je da postoji nešto izvan ovog svijeta, ali kako bi rekao Stanko Lasić, sumnjam i u sumnju. Ali supruga mi je vjernica pa sudjelujem u proslavi Božića, Uskrsa i čestitam ga prijateljima vjernicima i njih zafrkavam kad meni zaborave čestitati moj najveći praznik, Prvi maj – otvoreno će Lalić. Nije odgajan kao vjernik zbog iskustva njegove obitelji iz 2. svjetskog rata u kojem mu je ubijen djed kad mu je otac imao osam godina, a baka je uvijek držala krunicu, ali nikad nije išla u crkvu. Otac i majka su mu, kaže, bili članovi partije, ali naglašava da on potječe iz poštene komunističke obitelji.
– S religijom sam se upoznao u 25. godini na postdiplomskom studiju iz sociologije religije i nakon tog studija moj je izbor bio agnosticizam. Predavali su mi izvrsni profesori Esad Ćimić i prof. Mikecin i bio sam impresioniran onim što sam pročitao jer sam, kad je riječ o religiji, u sve ušao kao tabula rasa. Pročitao sam Bibliju, Toru, Kur'an, smatram da je Govor na gori jedan od najboljih govora ikad i poštujem Isusa kao filozofa i borca za male ljude – kaže Lalić.
Pisac i novinar, Dražen Ilinčić razlikuje vjeru i organiziranu religiju, koja je za njega više politika.
– Vjerujem u Boga, u svemirski poredak stvari, vjera je za mene simbol dobra te istina i pravda. Shvaćam ju kao duboku osobnu stvar između sebe i Boga. Vjera mi znači da se treba prepustiti životnom toku kako ide, a najveća nevjera je po meni ako ste kontrol freek, ako mislite da samo vi možete stvoriti red oko sebe – kratko će i iskreno Ilinčić.
Ateistica, prof. filozofije, Nadežda Čačinović sažela je u jednu filozofsku rečenicu zašto ne vjeruje u Boga: – Previše dobro mislim o bogu da bih vjerovala da postoji s obzirom na to kakav je ovaj svijet.
Za razliku od nje, za demografa prof. dr. sc. Anđelka Akrapa svijet ovakav kakav jest razlog je da vjeruje u Boga.
– Svijet je takav da ga je nemoguće shvatiti ako ne postoji viša pravda. Sve vidljivo u životu i u znanosti upućuje na to da iza toga stoji nevidljivo. Znanost ne objašnjava početak svijeta, niti postoje apsolutne znanstvene istine – kaže Akrap. Prof. Akrap dugo radi sa studentima i cijeni svačije uvjerenje jer smatra da iz vjere proizlazi da se trebaju poštovati različitosti i zato ne voli ni agresivne vjernike ni agresivne ateiste.
Psihologinja Mirjana Krizmanić odgojena je u katoličkoj obitelji. Njezin odnos prema vjeri promijenio se u nježnim tinejdžerskim godinama.
– Kad sam sa 14 godina dobila dječju paralizu, u tom užasu i šoku pitala sam se što sam mogla sagriješiti da mi se to dogodilo. Što se mene tiče, tu je za mene s vjerom bilo gotovo. Postala sam agnostik, ali znam reći "Hvala ti, Bože". Da sam pravi vjernik, a nisam, ne bih u njega vjerovala zbog straha, nego bih mu bila zahvalna na izvorima radosti. Mislim da u životu treba biti zahvalan Bogu ili svemiru jer je zahvalnost važna. Za mene je pravi vjernik papa Franjo jer je ukinuo sve mjere svoje zaštite, jer će svakom iz ruke uzet piće, a to govori o veličini njegove vjere. Poznavala sam još jednog dobrog vjernika svećenika i da je još poživio, mislim da bi me pretvorio u vjernicu – govori Krizmanić. Napominje da su različiti psihološki razlozi zbog kojih ljudi vjeruju u Boga, zato što se boje života, bolesti, starosti i jer trebaju nekoga kome će se uteći.
– Kao znanstvenica znam da znanost može doći do određene granice i opet ostaje pitanje otkud je sve započelo? Gdje je bio prapočetak tog enormnog zadivljujućeg svemira. Danas možemo rekonstruirati početak života, ali ne znamo otkud je to sve nastalo. Svi ljudi se muče s pitanjem o početku svemira i ima li čega nakon što umru? Zato ima puno razloga za vjeru i nevjeru – zaključuje Krizmanić.
Zanimljivo je i mišljenje o vjeri i znanosti psihologinje prof. dr. Ljiljane Pačić-Turk iz zagrebačke bolnice Rebro, koja se dugo bavi neuropsihologijom.
– Vjera nam daje objašnjenja za onaj dio stvarnosti za koji nam znanost, barem zasad, ne može dokraja dati objašnjenja, primjerice za emocije. One sigurno nisu jednostavni zbroj fizikalnih i kemijskih promjena u našem mozgu. Iako danas imamo mogućnosti provesti sofisticirane pretrage poput MRI, i dalje ne možemo dokraja objasniti neke fenomene vezane uz emocije, posebice složene emocije, motivaciju... Možemo pratiti koji se dijelovi mozga "uključuju" kad učimo neke sadržaje, kad gledamo neke slike, kad se razljutimo, ali na kraju ipak ostaje niz neodgovorenih pitanja – kaže prof. Pačić-Turk. Odrasla je u tradicionalnoj obitelji u kojoj je od njezina djetinjstva vjera imala veliku ulogu, dala joj je neke smjernice u životu i kako živjeti u skladu s određenim vrijednostima, a pritom misli ponajprije na poštenje, ljubav, odgovornost.
– Ako promatramo vjeru kao onu koja je u skladu s humanističkim vrijednostima i idealima, onda nam ona sigurno može pomoći u životu. Psihologija nam govori da moramo voljeti sebe da bismo mogli voljeti druge ljude, pa zar to nije slično onom "Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe"? U ljudskoj je prirodi da stalno nešto propituje, da sumnja, da, nakon što dobije odgovore na neka pitanja, postavlja nova. Važnije od pitanja vjeruje li čovjek u Boga ili ne jest pitanje kako on živi. Ako živi kao čovjek koji poštuje sebe i druge ljude, uči, radi i napreduje, ali ne koristi sva sredstva da postigne cilj gazeći druge, ako u užurbanom svijetu pronalazi način kako ostati vjeran sebi i svojim stavovima i nalazi ili pokušava naći unutrašnji mir, onda je to čovjek koji živi po Božjim pravilima – kaže prof. Pačić-Turk.
Akademik Vlatko Silobrčić svoj odnos prema vjeri sažima ovako:
– Pitanje vjere je nešto što je osobna stvar, što ne mora imati razumske temelje, zato se i govori o vjerovanju, a ne o znanju. Ja sam agnostik i kao znanstvenik dopuštam da ima nešto, što ne znamo. Ne mogu tvrditi da nešto jest ili nije ako nemam dokaza za to – kaže Silobrčić.
Akademik Paar slaže se da nema znanstvenih dokaza za vjeru, ali...
– Mislim da je čovjeku u divljenju veličanstvenim prirodnim zakonima bliže da prihvati da ih je stvorio Bog nego neka zasad neshvaćena prirodna sila ili nedokučiva moć materije-energije. I Einstein i Newton vjerovali su da je Bog u "trenutku nula" stvaranja svemira stvorio prirodne zakone – kaže.
Vjernici znanstvenici
Paar drži, kad je riječ o znanstvenim istinama, da treba učiti o prošlosti.
– Ako u nešto vjeruje većina znanstvenika, ne treba to uzeti kao dogmu, treba biti oprezan jer se može dogoditi novo otkriće koje će dokazati da je dotadašnje znanstveno vjerovanje bila zabluda. U 16. i 17. stoljeću većina znanstvenika je vjerovala na temelju tada poznatih znanstvenih činjenica da se Sunce okreće oko Zemlje, a Kopernik, usput govoreći, kanonik u katedrali, i Galilei nisu imali znanstvenog dokaza za teoriju o kretanju Zemlje pa većina znanstvenika nije prihvaćala njihovu teoriju. I danas postoji niz znanstvenih "rupa" koje se ne mogu znanstveno protumačiti, što ne znači da se neće moći protumačiti sutra. Ideju biološke evolucije zastupao je skolastički filozof Theodoricus u 13. stoljeću, pa jedan židovski rabin u 17. stoljeću temeljem interpretacije Tore, pa u 19. stoljeću student teologije Charles Darwin... Tko je otac genetike, koji je u 19. stoljeću otkrio prvi zakon genetike? Redovnik i matematičar i fizičar Gregor Mendel pokusima u samostanskom vrtu! A tada su ga znanstvenici ignorirali, pa i Darwin koji nije slutio da će genetika dati i najjače argumente za evoluciju živih bića, ali i otvoriti nove izazove na koje znanost nema odgovora ni 2014. Tko je otac teorije velikog praska o postanku svemira? Svećenik i matematički fizičar Georges Lemaitre! Nekoliko godina trajala je žestoka znanstvena kampanja protiv teorije velikog praska, sve dok astronomi novim snažnim teleskopima nisu otkrili da se svemir širi potvrdivši teoriju velikog praska – kaže Paar. A stoji li Bog ili materija iza nastanka svemira, to je pitanje na koje znanje ne daje odgovor, nego je prepušteno svakom od nas da vjeruje u jedno od to dvoje ili sumnja.
>> Kina će 2030. biti najkršćanskija zemlja na svijetu
Dijana Jurasić je posebno educirana za ovakvu temu. Gospođo Jurasić, hajd kuhaću u ruke! Inače za one koji znaju misliti (ne za gđu Jurasić): Grof Rajevski pita Tolstoja: Lave Nikolajeviču, otkud ja znam da ima Bog? Tolstoj: Sergeje Rajevski, tiski, ti si naučnik i gledao si kroz mikroskop? "Da", reče grof. Pa će Tolstoj: Jesi li se ikada pitao zna li onaj mikrob da ti postojiš?