Stambeno pitanje najveća je briga mladih ljudi diljem Europe pa i u Hrvatskoj. Dok strahuju hoće li se ikada moći odseliti iz roditeljskog doma i imati vlastiti, cijene kvadrata neprestano rastu pa je tako prosječna cijena četvornog metra prodanog novoga stana u Hrvatskoj u 2024. godini iznosila 2504 eura, objavio je u petak Državni zavod za statistiku. Ne treba ni dodatno napominjati da je u glavnom hrvatskom gradu cijena kvadrata znatno viša, što je dodatan razlog za egzistencijalnu brigu onih koji žele prvi vlastiti dom.
Nije ni podstanarstvo ''zlatna koka''. Dovoljno je samo pogledati nekolicinu internetskih oglasa kako biste postali potpuno obeshrabreni: podrumski stan zadnji put obnovljen u prošlom stoljeću, bez funkcionalnog namještaja s vidljivom plijesni na zidu, bez prirodnog svijetla i od 25 četvornih metara komotno stoji 500 eura mjesečno, ali je u centru pa je opravdano. Stanovi "dovoljne" kvadrature i šturog interijera kreću se od 600 eura nadalje, a ako je u pitanju malo novija arhitektura (koja nije iz 19. stoljeća), još i više i to – bez režija. O novogradnji i ne govorimo.
U takvim uvjetima ne čudi da Hrvati rukama i nogama čuvaju svoje nekretnine, a posljednjih se godina sve češće mogu vidjeti katovi koji su niknuli na postojećim obiteljskim kućama. Vjerojatno kao jedino rješenje roditelja da osiguraju mjesto za život svojoj djeci, a da pritom ne ostanu bez ijednog novčića. Upravo je ta pojava zaintrigirala jednog korisnika Reddita. Naime, njegovo pitanje glasi: "Zašto imamo potrebu graditi kuće za narednih pet generacija", a u nastavku objave piše:
"Imam gotovo 28 godina i sve me više zanimaju nekretnine. Pregledavam oglase za kuće od 200 do 300 kvadrata i to mi se čini nevjerojatno puno (trenutačno živim u potkrovlju kod roditelja, kuća je oko 200 m²). Zašto mi, ljudi s ovih prostora, imamo tendenciju graditi ogromne kuće i opremati ih tako da u njima mogu živjeti naredne 4-5 generacije? Ne kažem da je to loše, ali s druge strane, kad pogledam Zapad, vidim da se sve više grade montažne kuće, a garancije za njih idu i do 100 godina. Kad spomenem prijateljima montažnu kuću, odmah čujem komentare poput: 'Ja želim nešto ostaviti djeci' ili 'Ne želim da mi kuća odleti s vjetrom' i slično."
zasto imamo potrebu graditi kuce za narednih 5 generacija?
byu/zakhen46 infinancije
Možda je upravo odgovor na njegovo pitanje ta egzistencijalna briga (budućih) roditelja da montažne kuće nisu dugovječne i jednog dana neće moći biti nasljedstvo djeci koja si neće moći priskrbiti mjesto za život. Korisnik je dobio čak 130 odgovora, a evo što su mu neki odgovorili:
"Ali, eto, i ti živiš u potkrovlju takve kuće, da su ti roditelji u manjem stanu, plaćao bi podstanarstvo negdje drugdje, ovako si tu 'dok ne staneš na noge'", ističe jedan korisnik. "Pa evo, sam si sebi odgovorio – živiš u potkrovlju kod roditelja. Da su roditelji napravili montažnu kuću, vjerojatno ne bi imao gdje živjeti nego bi morao raditi nešto svoje ili biti podstanar. Tamo krajem osamdesetih i devedesetih, ja sam proklinjao oca što gradi tvrđavu, dok sam cijelo ljeto teglio cement i kupe za krov, visio po skelama umjesto da idem na kupanje. Prvi dan rata su je tri granate pogodile u krov, mi smo sjedili u garaži na dnu. Sutradan gledamo – odnijelo je samo belvedere i to je to. Tu mi se počelo mijenjati mišljenje. Srećom i radom, danas imam svoje nekretnine pa mi ta kuća i ne treba, zato sam sestri dao svoj stan da ona tamo živi s obitelji. Roditelji su ispod. Razmišljao sam i o montažnim kućama, to je okej za jednu generaciju. Kad umrem, može doći bager, srušiti i graditi novo... Ali graditi novo nije baš isto kao kupiti kilo pomidora", odgovara drugi.
"Nekad se tako živjelo, par stanova za cijelu obitelj. Roditelji su ti blizu, pa mogu pomoći s djecom. Najbolje je što zapadnjaci to ismijavaju, jer, eto, živiš s roditeljima. Puno je prikladnije iznajmljivati neku šupu od stana za 500 eura, to je pravi život", ističe korisnik cinično.
Jedan korisnik našalio se i objavio jednu duhovitu sliku:
"Multigeneracijski domovi su upravo glavni razlog zašto Hrvati (još) nemaju problem s beskućništvom. Zapad je donio to bolesno zaduživanje za male kutijice u kojima jedva jedan par može živjeti, a kamoli troje djece. Time se smanjuje broj novorođenih, a samim time i radna snaga, što slabi ekonomiju, a to dovodi do skupljih kutijica. Logično, starci postaju veći teret jer ih moraš smjestiti u domove, a to sve više košta jer za njih u malim stanovima nema mjesta, a starci žive sve duže bez zamjene mladima. Naravno, socijalna izolacija u tim malim stanovima dovodi do nezadovoljstva i većeg broja razvoda, što znači i rasipanje imovine. Uglavnom, multigeneracijski domovi su posljednji put kada je natalitet imao neku vrijednost", smatra jedna korisnica Reddita.
"Montažne kuće imaju trajnost do 30-40 godina, dakle, djetetu si zapravo ostavio teret obnove (ili rušenja, taman dok odraste ili se odluči oženiti). Kultura iznajmljivanja umjesto kupovine nekretnine u Americi uzrokovala je da imaju oko 5 milijuna beskućnika. Što misliš, što se događa kad se netko tko renta kuću ili stan razboli? Ako ostane bez posla, jednostavno ostane na ulici. Ili u autu, što je također veliki problem, jer takvih ljudi ima još 3-4 milijuna", zaključuje drugi.
Većinom su komentari ispod objave protiv montažnih kuća i ističu različite mane, no ima i onih koji u montažnim kućama vide prednost. "Dakle, evo, živim u takvoj kući od 2001. Moj tata i djed su gradili montažnu kuću potpuno sami (majstori su radili samo instalacije) i dandanas nas petero živi u njoj. Svi su mom ocu pričali što će mu to, vjetar će mu otpuhati kuću, a susjed policajac je stalno bacao fore 'pa metak ti prođe kroz kuću'. Zimi hodamo u kratkim hlačama po svim sobama. Grijemo se na peć s drvenim peletima. Jedini problem bila je vlaga u spavaćoj sobi, što smo riješili jednom vrstom ventilacije. Zvučna izolacija nije ništa lošija nego u drugim kućama, stvarno ne čujem ništa osim ako netko lupa loncima, usisava ili čujem mrmljanje u sobi do moje. Za vrijeme potresa i jakog vjetra nikada se ništa nije dogodilo, a to da proletim kroz zid je jednostavno nemoguće. Kuća je 150 kvadrata i nama nikada ništa nije falilo. Tako da, eto, iz prve ruke se javljam jer živim u njoj već 24 godine i upravo sam u procesu izrade još jedne takve. P.S. Sada smo u procesu postavljanja novog krova i podova. Neće trajati 100 godina, ali i ne treba", zaključuje korisnik.
Možda je odgovor na pitanje korisnika Reddita u vrijednostima koje baštinimo, a možda i u strahu od nesigurnosti, (kako općoj, tako i financijskoj) koja prijeti. Stoga, bez obzira na to jesu li montažne kuće doista dugoročno rješenje ili nisu, ne možemo zanemariti činjenicu da, u vremenu neizvjesnosti, želimo ostaviti trag – bilo u obliku zida, bilo u obliku sigurnog doma za one koji dolaze poslije nas.
FOTO Soba, kuhinja i praonica u jednom? U Puli na prodaju garsonijera od 15 kvadrata
Otvori KEKS Pay
zanimljivo da ove tekstove pišu novinari kojima je njemački način života, općenito zapadni, jedini kojeg priznaju, kod nas njima ništa ne paše. zaboravljaju da bi za svoju diplomu u tim zemljama tek počeli otplaćivati kredit, jer tamo nije ništa besplatno, kao kod nas, tamo školovanje košta. tamo žive većinom u unajmljenim stanovima, jer za svoj nemaju nikad dovoljno novca. podlegli bankarskim uvjeravanjima i 'holivudskim' pričama kako je za mlade najbolje čim prije se osamostaliti, otići od roditelja. ključni dio projekta vam nikad neće reći ,da za tu slobodu od roditelja (oni su vam inače najveći neprijatelji u životu) morate platiti bankama teške kredite, da ste bez stalnog kontakta sa obitelji (onim dijelom koji može svaku vašu odluku vam predočiti s drugog stajališta, navesti vas da ju ispitate) super pogodna mušterija za zaraditi. nećeš ti prodati krš od auta nekome koji živi u velikoj obitelji, koja će tu vašu namjeru s više strana gledati, i upozoriti vas. za razliku od prijatelja, tih par osoba, koji će vas podržati u tome, bez razmišljanja o posljedicama. gradimo zato jer možemo i želimo. nismo nijemci koji će voziti mečku i bmw, a kod nas kukati kako je sve skupo.