Kada Nic Newman iz Reutersova instituta na konferenciji In Medias Press ogoli brojke, slijedi bolno suočavanje s istinom. Hrvatska je u svjetskom vrhu po izbjegavanju vijesti, a na samom dnu po spremnosti građana da plate medijski sadržaj. To nije tek statistički podatak, to je dijagnoza dubokog poremećaja. Jesmo li za to krivi sami? Apsolutno. Godinama je domaća medijska industrija sustavno navikavala publiku da je sve na internetu besplatno, dok je istodobno, u paničnoj utrci za pukim preživljavanjem, upala u zamku klikbejta i jeftinog senzacionalizma.
Kada ozbiljno novinarstvo zamijenite prepisivanjem istih, uglavnom negativnih i površnih vijesti, publika doživi zamor. Rezultat je jasan: ljudi bježe od medija jer u njima više ne vide vrijednost, a kamoli nešto što bi trebali platiti. Država također ima svoj dio odgovornosti. Dok zapadna društva ulažu u medijsku pismenost putem obrazovnog sustava i transparentnog, strogo uvjetovanog financiranja profesionalnih standarda, kod nas su kriteriji često zamućeni, a interesne skupine nadviju se nad nezavisnošću redakcija. No, prebacivanje krivnje na druge više nije opcija. Pred vratima su tehnološke promjene koje ne čekaju nikoga. Ako želi preživjeti doba umjetne inteligencije i TikToka, medijska se industrija mora hitno transformirati. To ne znači samo promjenu formata, već duboki povratak vlastitom identitetu.
U vremenu društvenih mreža, populizma i političkih nestabilnosti, kada se politika preobrazila u jeftino politikantstvo umjesto rada za opće dobro, uloga profesionalnih medija postaje pitanje društvenog opstanka. Živimo u dobu u kojem svatko ima mišljenje i tehničku mogućnost da ga u sekundi plasira u javni prostor. Društvene mreže stvorile su kakofoniju tisuća glasova, a algoritmi su nas zatvorili u informacijske rovove. Publike se danas gledaju preko nišana, duboko zakopane u svojim uvjerenjima, tjerajući društvo prema potpunoj disfunkcionalnosti. Demokracija, međutim, ne može opstati u rovu. Ona traži razgovor, argumentiranu debatu, oštru polemiku i, u konačnici, kompromis. Sve izvan toga izravan je put u društveni kaos.
Upravo zato mediji moraju preuzeti svoj dio odgovornosti — ne više kao društveno-politički servis nekadašnjih sustava, nego kao profesionalni, obrazovani i neumorno znatiželjni istraživači stvarnosti, posvećeni činjenicama i traganju za istinom. Ne nečijom privatnom ili ideološkom istinom, nego našom, zajedničkom istinom koja se temelji na provjerljivim činjenicama. Da bi to postigao, novinar se danas mora izdići iznad Facebook objava i jeftinih klikova. Snaga izgovorene i napisane riječi mora nadjačati buku digitalnog trga. To od modernog novinara zahtijeva erudiciju, široko znanje, strast za dugotrajnim istraživanjem i sposobnost stavljanja stvari u širi kontekst.
Novinarstvo se mora vratiti na svoje tvorničke, početne postavke. To znači beskompromisno ponuditi jednu i drugu stranu priče, razbiti algoritamske mjehure, ponuditi hladan, analitičan pristup temi, te tek na samom kraju donijeti komentar. U vremenu u kojem se stavovi nameću kao činjenice, svetost novinarske forme mora se strogo poštovati: vijest mora biti jasno razgraničena od mišljenja. To nije kukavički bijeg od stvarnosti ili lažna neutralnost, već mukotrpna potraga za istinom. Novinarstvo jest rad za opće dobro, ma koliko to nekome u trenucima cinizma zvučalo kao floskula.
U jeku ekspanzije generativne umjetne inteligencije, mnogi proriču kraj novinarske profesije. No stvarnost je posve drukčija. Umjetna inteligencija će nesumnjivo brže plasirati informacije, strukturirati podatke i obaviti tehnički dio posla. Međutim, bez onog prvog, izvornog novinarskog unosa na terenu, bez autorskog teksta koji je rezultat ljudskog rada, AI zapravo nema što procesuirati. Čovjek je stvorio robota, a ne obrnuto, i taj će hijerarhijski odnos u stvaranju novih vrijednosti ostati nepromijenjen. Ono što će novinare i profesionalno novinarstvo trajno razlikovati od sadržaja kreiranog umjetnom inteligencijom jest čvrst sustav vrijednosti, institucionalni profesionalizam te duboko poštovanje drugih i drugačijih. AI nema empatiju, nema moralni kompas niti može osjetiti strast traganja za pravdom. Ne može otići na teren, pogledati sugovornika u oči, prepoznati strah, prkos ili tugu i donijeti priču s mirisom i okusom života. Tehnologija je moćan alat, ali ključ opstanka medija leži u ljudskosti. Kada publika prepozna da iza potpisa stoji živi novinar s imenom i prezimenom, koji svojom moralnom i profesionalnom odgovornošću jamči za svaku napisanu riječ, rađa se povjerenje koje nijedan algoritam ne može replicirati ili kupiti.
Najveća zabluda modernog menadžmenta u medijima jest potraga za nekom mitskom, jedinstvenom publikom. Vrijeme jedne publike zapravo nikada nije ni postojalo, a danas je ta rascjepkanost očitija nego ikada prije. Pogledajmo samo generaciju Z. Njezini najstariji pripadnici danas već imaju 30 godina. Oni više nisu tinejdžeri koji se samo zabavljaju na internetu; njih danas muče potpuno isti, egzistencijalni problemi kakvi su u tom životnom razdoblju mučili njihove roditelje. Oni traže stabilno zaposlenje, grade obitelji, odgajaju djecu, rješavaju stambeno pitanje i važu uvjete za podizanje kredita. Međutim, iako su im životni problemi identični onima starijih generacija, način na koji konzumiraju sadržaj stubokom se promijenio.
Njihov informacijski ekosustav čine TikTok, vertikalni videoformati, brze vizualne stimulacije i personalizirani feedovi. Želi li medijska industrija zadržati svoju relevantnost, utjecaj i doseg, novinari moraju biti sposobni istu, ozbiljnu i provjerenu priču ispričati na različite načine, prilagođene različitim generacijama. Privući pozornost tridesetogodišnjaka odraslog uz pametne telefone i zadržati je dulje od nekoliko sekundi danas od medija zahtijeva nova znanja, drukčiju naraciju i odmak od zastarjelih načina prezentacije. Ali suština ostaje ista. I toj novoj publici, baš kao i njihovim roditeljima, očajnički treba pouzdan partner u svakodnevnom životu. Netko s kime će se veseliti i tugovati, netko tko će im biti kvalitetan, siguran vodič kroz složeni labirint modernog društva. Važnost novinarstva stoga se u svojoj biti nije promijenila ni za milimetar; ono se samo modificiralo u vremenu i prilagodilo potrebama nove publike. U središtu naših života, bez obzira na godine i platforme koje koristimo, i dalje stoji ljudska želja za pravodobnom, točnom i poštenom informacijom.
Kako bi, u konačnici, izgledao svijet da u njemu nema novinara s imenom i prezimenom koji stoje iza svoje izgovorene i napisane riječi? Bilo bi to mjesto društvenog mraka i institucionalnog bezvlašća. Bez novinara koji istražuju, propituju i riskiraju vlastitu sigurnost radi javnog interesa, korupcija na lokalnim i nacionalnim razinama postala bi potpuno nevidljiva, a time i ozakonjena. Moćnici bi vladali bez ikakve kontrole, a javni novac trošio bi se u potpunoj tišini, daleko od očiju javnosti. U takvom društvu, javnim prostorom upravljali bi isključivo strani tehnološki algoritmi optimizirani za poticanje bijesa, podjela i ekstremizma, jer to donosi najveći profit.
Umjesto provjerenih vijesti, građani bi bili preplavljeni eksplozijom anonimnih dezinformacija, koordiniranim kampanjama botova i deepfake snimkama koje bi kreirale paralelnu stvarnost. Bez ijednog zajedničkog, vjerodostojnog izvora činjenica, društvo bi se nepovratno raspalo na radikalizirane informacijske mjehure nesposobne za bilo kakav dijalog. Nestankom profesionalnog novinarstva, nestala bi i sama demokracija, ostavljajući iza sebe disfunkcionalnu zajednicu ogrezlu u apatiju i kaos. Novinarstvo s imenom i prezimenom nije luksuz, nego nužnost bez koje slobodno društvo jednostavno umire.
Otvori KEKS Pay
