Kad pričamo o ratu, slike koje nam prve padaju na pamet su eksplozije, vojne kolone, otpor, povijesni preokreti. No ispod svih tih povijesnih krhotina, duboko u svakodnevici običnih ljudi, skrivala se možda i najokrutnija borba – ona protiv gladi.
Da bismo bolje razumjeli kako je glad oblikovala svakodnevicu, preživljavanje i politiku u Drugom svjetskom ratu, razgovarali smo s dr. sc. Maricom Karakaš Obradov, povjesničarkom s Hrvatskog instituta za povijest.
Još i prije nego je rat počeo bjesnjeti nad hrvatskim prostorima, prehrana je već bila pod kontrolom države. Na snagu je uvedena takozvana "racionirana prehrana", sustav u kojem je svaki zalogaj bio propisan pravilnikom, a svaka namirnica strogo raspoređena.
Cilj je bio očuvati što je više moguće od domaće proizvodnje i rasporediti resurse, ali ne ravnopravno, već prema potrebi ili statusu i zasluzi, kako se to tada tumačilo. Hrana je postala roba, valuta, politički alat. U Banovini Hrvatskoj, i prije nego što je rat stigao na prag, zabranjeno je, primjerice, koristiti zrno kukuruza za proizvodnju alkohola. Sve se moralo usmjeriti isključivo na prehranu životinja. No, kako su godine odmicale, i te su životinje polako izlazile iz prehrambenih prioriteta.
Glad nije birala
Kad je rat stvarno počeo, sustav je postao još stroži. Poljoprivredni proizvođači, odnosno seljaci, morali su točno prijaviti koliko hrane zadržavaju za sebe.
- Odredila se količina koju mogu ostaviti po članu svoje obitelji. Naravno, za djecu su ostavljene manje količine – objašnjava dr. sc. Karakaš Obradov.
Višak su morali predati. I ono što je generacijama bilo normalno, plaćati u jajima, grahu, svinjskoj masti, više nije bilo dopušteno. U gradovima, situacija nije bila ništa bolja. Ljudi su živjeli na dnevnim, tjednim ili mjesečnim raspodijeljenim količinama, i opet nisu mogli biti sigurni da će ih dobiti. Država je propisivala količine, ali rat je diktirao stvarnost. Kako je rat napredovao, sve je postajalo teže. Hrana je postala luksuz, a borba za nju svakodnevna rutina. Rat je pogodio prometnice, uništio polja, prekinuo opskrbne lance. Anglo-američko bombardiranje prometnica koje koristi i vojska, otežalo je mogućnost da hrana dođe do civila.
Glad je bila posebno izražena na jugu Hrvatske. Dalmacija je bila jedan od najpogođenijih krajeva. Procjenjuje se, kaže dr. sc. Karakaš Obradov, da je od početka rata do kraja 1944. od gladi i s njom povezanih bolesti umrlo oko 9500 ljudi. Gdje je glad, tamo brzo dolazi i bolest. Tako je početkom 1943. čak 85 do 90 tisuća ljudi bolovalo od zaraznih bolesti poput tifusa, posebice pjegavog tifusa, i dizenterije, a umrlo možda i preko 30 tisuća ljudi, navodi dr. sc. Karakaš Obradov.
Tko je prvi u redu za kruh?
Naravno, nisu svi bili jednako gladni.
- Ako govorimo o ratu, vojska je svakako uvijek na prvome mjestu - ističe dr. sc. Karakaš Obradov.
Nakon njih, privilegirani su bili fizički radnici u rudnicima, šumarijama, na željeznici. Dakle, svi oni kojima je snaga bila dio posla. No, kad bi neka namirnica postala posebno rijetka, poput mlijeka, država je tada nakratko mijenjala pravila i davala prednost najranjivijima. U tim trenucima, pravo na mlijeko prvo su dobivala djeca do dvije godine, bolesnici u bolnicama, stariji i rodilje.
Kava je pak postala ne samo luksuz koji si gotovo nitko nije mogao priuštiti, nego i lijek. Zbog prekinute prekooceanske trgovine, zrna iz uvoza više nisu stizala. Umjesto toga, koristili su se nadomjesci, takozvani surogati kave koji su samo donekle podsjećali na okus kave. No i ti surogati bili su dragocjeni i koristili su se kao nadomjesci lijekova za srčane i želučane bolesnike“, pojasnila je dr. Karakaš Obradov.
Iako nisu imali stvarna ljekovita svojstva, u tadašnjim okolnostima bili su jedno od rijetkih "sredstava" koje se moglo ponuditi slabima i bolesnima, ali uz obaveznu napomenu da je namijenjeno isključivo bolesnicima i da osoblju nije dopušteno konzumiranje jer ono malo što je postojalo, moralo se dozirati.
Kazna za gladne
Završetkom rata, iako su ratne sirene utihnule, glad nije otišla s njima. Čak i nakon završetka Drugog svjetskog rata, život za mnoge nije postao lakši. Drugim riječima, država je i dalje određivala tko, koliko i što smije jesti.
Ako nisi predao ono što si morao, cijena je mogla biti strašna.
- To je ljude moglo stajati života – naglašava dr. sc. Karakaš Obradov.
Postojali su prijeki sudovi, gospodarsko redarstvo, a država je imala monopol nad žitaricama, krumpirom, mahunarkama. Krađe hrane nisu bile samo kriminalne nego i egzistencijalne. Ljudi su upadali u tuđe vrtove da bi prehranili svoje obitelji.
Jugoslavenske komunističke vlasti nastavile su tu praksu, kao i mnoge druge europske zemlje u poraću. Saveznici su pokušavali pomoći slanjem hrane preko Ujedinjenih naroda, no stvar je zapela na političkoj razini. Jugoslavenski komunisti pristajali su primiti pomoć samo ako se ona dijeli po njihovim pravilima, pod njihovim nadzorom i kontrolom.
No ono što je najapsurdnije, stvari koje su seljaci za vrijeme rata radili u znak otpora fašistima i u suradnji s partizanima, sada kad su partizani došli na vlast, postale kaznene radnje. Prije su ih hvalili što uništavaju usjeve da ne padnu u ruke okupatora, a sada su ih za isto to počeli zatvarati, pa i prijetiti smrću. Zapaljeni usjevi, onesposobljavanje vršalica, odbijanje otkupa, sve su to sad bili znakovi 'neprijateljskog ponašanja'. Aleksandar Ranković, tadašnji ministar unutarnjih poslova, čak je 1946. izjavio da „seljake treba strijeljati jer ne daju državi, nego uništavaju taj urod“. Nekada heroji sada su odjednom postali banditi.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
Otvori KEKS Pay
