Pučanstvo Dubrovnika ušlo je u fazu skapavanja, nema vode, uništene su sve vatrogasne cisterne, zavladat će žeđ, uništene su zalihe hrane, sve je manje mjesta za skloništa od bombardiranja, ne postoji hotel koji nije zapaljen ili pogođen, kamo s mrtvima, 1500 ljudi želi se evakuirati, a obrana nam je razbijena..., predlažemo dva rješenja:
1. Prijedlog Republike Hrvatske UN-u ili Evropskoj zajednici da se na području Dubrovnika omogući osnivanje demilitarizirane zone s predajom oružja međunarodnim mirovnim snagama do potpunog političkog rješenja.
2. Evakuacija svih za borbu nesposobnih žitelja Dubrovnika, dakle, žena, djece, staraca, bolesnih i ranjenih uz međunarodnu garanciju i pratnju.
U potpisu Željko Šikić, Jure Burić i Petar Poljanić.
>>Transkripti sa sjednice Vrhovnog državnog vijeća 12.11. 1991. na temu Vukovara i Dubrovnika kojom je predsjedao F. Tuđman (pdf format)
TUĐMAN: Gospodo, situacija je očito ozbiljna u Dubrovniku... Očito znači nema neke spremnosti u tim aktima koji su potpisali za borbu, ovaj je prijedlog praktično po mom mišljenju nešto što sliči na kapitulaciju... I, sada, jedini čovjek koji je na toj fronti... postigao uspjehe to je Mato Šarlija zvani Daidža, koji je sa svojim malim odredom, 30-ak ljudi, uništio trebinjsko-nikšićku brigadu, oko 350 mrtvih, ranjenih... Ja ću vam reći što sam poduzimao i u odnosu na vukovarsku, i u odnosu na dubrovačku frontu.
Prije svega, i sam sam na početku, kada je već Vukovar bio toliko opkoljen da se moglo samo poljskim putevima otići znači, znajući važnost te istočnoslavonske fronte, išao sam tamo, znači tim poljskim putevima bio i u samom Vukovaru, dajući važnost i želeći na licu mjesta pridonijeti organizaciji te obrane. U to vrijeme poduzimali smo s kriznim štabovima i poslao sam jednog od, da tako kažem, najekstremnijih ljudi u borbi za Hrvatsku Šeksa, potpredsjednika Sabora, da bude na čelu Kriznog štaba za istočnu Slavoniju, prema tome da bismo i na taj način dali do znanja da ne mislimo, da želimo upotrijebiti sve snage i mobilizirati sve za obranu Slavonije.
Što se tiče naoružanja, ima ovdje prisutnih koliko sam nalagao i koliko smo poduzimali, sve ono što smo mogli i više negoli je čak bilo moguće upotrijebiti na tom frontu slali smo tamo i, kao što sam rekao jednom, ne bi se Vukovar održao sedam dana da nije bilo te pomoći i u ljudstvu i u naoružanju... i slali smo, znači, i ovi koji su sada sudjelovali u pisanju ovog pamfleta, ove optužbe, ti su bili u Zagrebu, taj Dedaković, i razgovarao je sa svim ljudima u Ministarstvu, Glavnom stožeru i ja sam ga primio... i vidio je što ima i poduzeli smo odmah sve i preko Slovenije, i sam ministar je išao da bismo osigurali, poslije toga dolazi takav pamflet, a osim toga jačali smo neposredno, poslali smo tamo i pukovnika Gorinšeka... Prema tome, i ako bi se desilo da Vukovar padne, da ćemo nastaviti borbu u istočnoj Slavoniji i za Vukovar, i da tu nema nikakvog kolebanja, čisteći sve one koji nam ometaju provedbu takve akcije. A, što se tiče Dubrovnika, ja ponavljam – nisam za to da prihvatimo ove prijedloge jer to znači, to bi značilo kapitulacija Hrvatske, odustajanje...
MESIĆ: Kad smo došli s onim konvojem u Dubrovnik, 28 brodova, s ogromnim materijalom, ni jedan Dubrovčanin nije došao istovarati brod, ni jedan. Pitao sam predsjednika Izvršnog vijeća i predsjednika Kriznog štaba; Dobro, kako to? 28 brodova smo dovezli s ogromnom pomoći; sve su Zagrepčani sami istovarali, cijeli dan su istovarali te brodove...
ŠUŠAK: A glede Vukovara i cijele istočne Slavonije. Predsjedniče, ja s odgovornošću ovdje – preko 50 posto svih sredstava, borbenih je uključeno u ovih zadnjih godinu dana na istočnom frontu, samo istočna Slavonija, sve drugo, zato nam je problem sada drugdje... To je fenomen za sebe, ovaj Dedaković, on se u pravom trenutku možda pojavio i jednu pozitivnu ulogu odigrao. Ali, ne stoji to da, jer taj gospodin je izišao iz vojske 10. 8., koliko je meni poznato. On je bio u Vukovaru oko mjesec i pol dana, maksimum, a Vukovar krvari već šest mjeseci...
MANOLIĆ: Poziv bi trebalo, mislim, da uputimo našim ljudima. Posebno se obratiti Dalmatincima za obranu Dubrovnika i posebno hrvatskom narodu za obranu onih mjesta koja za nas znače ipak simbol ovoga rata, simbol obrane. To znači i Vukovar uključiti u to, ali ne s toga da cilja ga ne smijemo izgubiti, je li, jer to bi moglo onda biti poraznije.
TUS: Naš je zadatak da spriječimo dublje prodore. To je osnovni zadatak – posebno ovo u Slavoniji. Tj. realizaciju cilja ofenzive. Da bi to spriječili mi smo preduzeli i razbijamo ovaj zapadni dio slavonskog fronta, jer je to njemu prihvatni ešalon i to uspješno ide... Zatim, da se borba u Vukovaru produži što duže i što trajnije. Znači, pa čak i trajna borba u Vukovaru. I da proboj ka Vukovaru se iskoristi u onome trenutku, kada ove snage se budu mogle uspješno probiti, da ne izložimo potpuno jedan masovni napad, masovnoj obrani... A, sada s manjim sastavima se ubacujemo, i to uspijeva, i to ide... Dobrovoljci nam se javljaju, u Splitu, u Rijeci i u Zagrebu – za Dubrovnik. I sada otpočinje ponovno. Vi znate, da smo oko 500, kada smo vršili onaj proboj prvi, pa smo ga obustavili prošlog mjeseca... bilo je 400, od 500 kandidata, 400 upućeno iz Zagreba, dvije grupe po 200 za Vukovar. To je bila jedna značajna snaga. Sada ponovno imamo interesa, ali je problem, jednu cijev ja ne mogu da dam, osim da oduzmemo onima koji po gradu sada se kreću... i da dajemo ovima, što će i biti, ako ne dobijemo danas ili sutra neke cijevi, nove. Prosto nema za naoružanje toga čovjeka...
DOMLJAN: Ovdje je bilo govora o ovoj optužnici. Dva dijela ima optužnica i izdaja, onaj drugi dio. To je vrlo neugodan dokument. Doduše, on je nepotpisan, ali ljudi s kojima sam ja razgovarao barem priznaju njegovu autentičnost...
TUĐMAN: Izvolite reći što su vam rekli, tko je pisao, tko nije htio potpisati?
DOMLJAN: Rekao mi je Borković da su oni to pisali u Vukovaru, poslije sam doznao od ove dvojice koji su jučer bili da je to pisano zapravo u Vinkovcima i da je od Borkovića...
TUĐMAN: A, gdje ste vi bili s Borkovićem?
DOMLJAN: Telefonski. Da je to pisano u Vinkovcima, ali to je očito usuglašeno jedno s drugim. Borković mi je rekao da su od njega tražili da potpiše i rekao je da je odbio to potpisati, pa da su to radili onda rekao je “moji ljudi”, sada, tko je to, ja to ne znam. No, o ovome govorim, da smo mi ja osobno, pa i Sabor i inače i ljudi su u Saboru pod jednim velikim psihološkim i moralnim pritiskom na savjest.
Dedaković očajava: Govorite da šaljete, a ne stiže ništa
Transkript telefonskih razgovora Mile Dedakovića Jastreba s Tusom, Šuškom i Tuđmanom početkom studenog 1991.
JASTREB: Dedaković… Dobra večer, gospodine generale, Dedaković.
TUS: E… Što ima novoga tamo? Kako ste?
JASTREB: Pa, nisam baš.
TUS: Da, razumijem, čim zoveš.
JASTREB: Da, čujte, oni su nam tamo u groznoj situaciji u Vukovaru. Nama je nestalo svega i svačega, njima svega i svačega. Nismo dobili ono što ste nam obećali, gospodine generale. Jučer smo bili kod vas, znate što ste obećali.
TUS: Pa sve je sad krenulo, to što je rečeno.
JASTREB: Ne, ne, ne, ne, vi ste obećali poslije one operacije da ćemo ovdje dobiti nove snage i oklopna sredstva da radimo dalje.
TUS: Pa to se priprema, tako je to. To sve jača… Pošto si ti postupno krenuo, dobro je. Inače, to sutra ide više i dalje, i za sve druge...
JASTREB: Dobro, ja nisam upoznat s tim. Ako je tako, drago mi je, samo – možda bude kasno.
TUS: E, pa to vam dajem da ne bude kasno.
JASTREB: Pa, čujte, kad ja nemam ni jednu granatu ovdje, što da radim? Sjedim ovdje sada, plačemo, molimo se Bogu, iako znamo da nam ni on ne može pomoći. U svakom slučaju, ja sam bio slobodan, ovaj… Saznao sam da toga ima dosta.
TUS: A, našao si gdje ima?
JASTREB: Jest!
TUS: Ma daj, uzmi tamo!
Jastreb govori svojima u stožeru u Vinkovcima: “Šušak mi treba, pa ću ga fino pitati da li smo iskoristili naših 17 milijuna dolara?”
Razgovor Jastreb – ministar obrane Gojko Šušak
JASTREB: Da… ali, što je s NOROM? Pa kad će to sutra već doć’? Što je s robom za 22, 155, 152, gdje su te granate?
ŠUŠAK: Isto tako.
JASTREB: Ja sam mislio da će to biti… Meni je čvrsto obećao gospodin Ferdinand Jukić.
ŠUŠAK: Da… A ja sam dao gotovinu na pet strana, jebi ga.
JASTREB: Čekajte…
ŠUŠAK: Da.
JASTREB: Je li onaj naš novac, onih 17 milijuna dolara, utrošeno ili nije za Vukovar? Ono što je Ministarstvo financija dalo za nas?
ŠUŠAK: Da.
JASTREB: Je li utrošeno ili nije?
ŠUŠAK: Pa nije utrošeno jer je s tim otvoren akreditiv.
JASTREB: Pa nismo još ništa dobili od toga, je l’ to zaista tako teško?
ŠUŠAK: Pa to je tako, ja sam bio gore u Beču.
JASTREB: Jesmo li mi nesposobni ili su stvarno ti zapovjednici previše tvrdi?
ŠUŠAK: Čovječe Božji, ne mogu ti telefonom objašnjavati…
JASTREB: Da, jasno mi je... Jeste li kao ministar obrane upoznati da će Vukovar vjerojatno pasti?
ŠUŠAK: Pa, jesam, cijeli dan tako…
JASTREB: Jeste li razgovarali s nekim?
ŠUŠAK: Jesam, s predsjednikom i s još tako nekim.
JASTREB: Pa jebem mu Boga, je l’ može nekih snaga da dođe svježih ili nešto?
ŠUŠAK: Ljudstva, mislite?
JASTREB: Pa da.
ŠUŠAK: To je moguće, mi imamo Vijeće ujutro u 10, možemo to angažirati, a koliko će to promijeniti sliku – ne znam.
JASTREB: Ne sviđa mi se televizija. Non-stop govore da se šalju svježe snage, Tus govori da se u Vukovar šalju svježe snage, a to zaista nije istina, vi to znate?
ŠUŠAK: Da...
JASTREB: Evo, sad je grozno. Tamo sad napadaju. Pješadija, i to sa svih strana… Tenkovi su ušli, pokreću se… Sada nam je vjerojatno bolnica ugrožena i skloništa tamo okolo. Ako tamo uđu, napravit će pokolj.
ŠUŠAK: Da… ja i Gregurić, idemo nas dvojica tamo u Sloveniju, razgovarali smo sinoć s predsjednikom i Tusom.
JASTREB: Pa jebem mu Boga… Vi meni rekli jučer da će danas doći, a vi tek sada idete na razgovore.
ŠUŠAK: Čekajte… Stvari su gore, pitanje je da li je odobreno.
JASTREB: Jooj… Pa ja sam vas razumio jučer…
ŠUŠAK: Pa tako sam i ja razumio, ali kad nije u našim rukama.
JASTREB: Ima li išta u našim rukama?
ŠUŠAK: Tus kaže da šalje sve što može.
JASTREB: Ma… Tus? Tus kaže da on meni šalje trupe… A nije ništa poslao...
ŠUŠAK: Ako dobijemo zeleno svjetlo, to je pitanje od nekoliko sati…
JASTREB: U tih nekoliko sati može Vukovar i pasti i bit će pokolja.
ŠUŠAK: Pa, čovječe Božji, shvaćaš da nije sve na meni…
JASTREB: Što sad da radim? Što kaže predsjednik, mogu li ja njega dobiti?
ŠUŠAK: Može…
TUĐMAN: Molim, dopukovniče.
JASTREB: Da vas samo kratko izvijestim... Oni su krenuli s jačim snagama pješadije iz pravca Negoslavaca i sa Sajmišta… Oni tenkovi se pokreću i sad je najugroženija bolnica.
TUĐMAN: Da.
JASTREB: Plašimo se da će vrlo brzo doći do bolničkog skloništa, da će tamo prvo biti pokolj, a ja sam vas i Tusa pitao… Ima tu depeša… Tražio sam neke stvari, oni mi nisu ni odgovorili. Ima tamo depeša koje sam poslao.
TUĐMAN: Meni su jutros kazali da su poslali…
JASTREB: Nisu! Nisu ništa uputili, gospodine predsjedniče… Ja ne znam čemu to služi da vama kažu jedno, a meni drugo…
>>Miroslav Tuđman: HTV gura uratke KOS-a
>>Borković: Snimka razgovora Tuđmana i Dedakovića autentična
a zašto staro govno od rašete nije u zatvoru ????