Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Svijet

Zbog žene koju su partizani mučili i silovali svake veljače izbija nemilosrdni ideološki rat

Partizani su je uhitili, mučili, silovali i na koncu bacili u jednu od najvećih kraških jama u Istri u Šuranima
10. veljače 2021. u 22:31 174 komentara 124984 prikaza
Norma Cossetto
Foto: Wikimedia
Pogledajte galeriju 1/2

Ulica Coletti pokraj osnovne škole u malom talijanskom mjestu Santa Bona kraj Trevisa, od danas promijenila je ime u Ulicu Norme Cossetto. Njezinim imenom “krštena” je i šetnica u Carmagnoli kod Torina, a Grossetto joj je odao počast nazvavši po njoj jednu javnu klupu u nacionalnim bojama. Općinsko vijeće Lucce jednoglasno je odlučilo da i tamo jedna ulica nosi njezino ime. U Općini Dervio po njoj je nazvan perivoj, u Pisi jedan gradski kružni tok, u Vicenzi trg... Samo u posljednja tri mjeseca na desetke je odonima u talijanskim općinama i gradovima posvećeno uspomeni na mladu 23-godišnju Istrijanku koja je u noći s 4. na 5. listopada 1943., dakle nepunih mjesec dana nakon kapitulacije Italije, tragično okončala svoj život: jugoslavenski su je partizani uhitili, mučili, silovali i na koncu bacili u jednu od najvećih kraških jama u Istri u Šuranima.

Morena Andačić COVID JE NA POČETKU BIO NALIK NA PREHLADU Ona kašlje već treći mjesec, a suprug je bio alergičan na vodu

Tito ima ulicu, Norma ne

No u talijanskoj urbanoj naraciji, kada je riječ o ovoj Istrijanki rođenoj 1920. u Labincima, situacija nije uvijek i svugdje tako romantična. Krajem prošle godine, primjerice, prijedlog Općinskog vijeća Reggio Emilije da se jedna tamošnja ulica nazove po Normi Cossetto, zapela je na gradskoj komisiji za toponomastiku koja je odbacila prijedlog s obrazloženjem da njezina sudbina i povijesne okolnosti u kojima je stradala nisu tako jednoznačne da bi bile opće prihvatljive. To je izazvalo pravu lavinu desničarskih reakcija u gradu kojim tradicionalno vladaju komunisti i lijevi centar, gradu u kojem još i danas postoji Ulica Josipa Broza Tita i koji se još za vrijeme socijalističke Jugoslavije “zbratimio” sa Zadrom na drugoj strani Jadrana. Lokalni aktivisti neofašističke stranke CasaPound simbolično su “preimenovali” tu ulicu tako da su preko Titova imena stavili natpis s imenom Norme Cossetto. Uz to su poručili kako je nedopustivo da u Reggio Emiliji “nevina žrtva partizanskog zločina ne može imati svoju ulicu, ali može Tito koji je moralno i politički odgovoran za taj i tisuće drugih zločina”.

 | Autor : Dusko Marusic/PIXSELL Foto: Dusko Marusic/PIXSELL 12.05.2012., 56. skup Esuli su obiljezili polaganjem vijenaca na spomen obiljezja u Sloveniji i Hrvatskoj. Polaganjem vijenca i sibolicnim bacanjem vijenaca u jamu- fojbu u Zminju odali su spomen na zrtve. Polaganju vijenaca uz ostale prisustvovali su i konzul Republike Italije Renato Cianfarani, Silvio Mazzaroli -savjetnik Furio Radin saborski zastupnik i predsjednik Talijanske unije ,Fabrizo Radin predsjednik zajednice Talijana, Argeo Benco gradonacelnik Pule u iseljenistvu ,Rodolfo Ziberna predsjednik ANAVD, Marurizio Tremul predsjednik Talijanske unije Photo: Dusko Marusic/PIXSELL

To da politika izravno utječe na gradsku toponimiju, svjedoče i mnoga druga imena talijanskih ulica koja se odnose na “izgubljeni zavičaj” na istočnoj obali Jadrana. Antropologinja Dunja Rihtman-Auguštin to je nazvala “iredentističkim kompleksom” koji se očitava na primjeru talijanskih naziva ulica poput via Spalato, via Fiume, via Zara ili via Sebenico te zaključila kako “nema našeg obalnog gradića, a da u talijanskim gradovima, pogotovo u Rimu, nije dobio svoju ulicu”. U knjizi posvećenoj julijsko-dalmatinskom stradariju grada Rima autori Marin Micich i Gianclaudio de Angelini iznose podatak da samo u glavnom gradu Italije čak 124 ulice i trgova svojim nazivom vrše funkciju sjećanja na izgubljene istočne provincije. Iako nema precizne statistike, prema nekim procjenama u cijeloj Italiji postoji između 60 i 80 tisuća odonima posvećenih gradovima na današnjoj hrvatskoj obali Jadrana kao i povijesnim osobama s tih područja koje su pripadale talijanskom nacionalnom i kulturnom korpusu.

No vratimo se Normi Cossetto. Kako je uopće kćer Giuseppea Cossetta, fašističkog načelnika Vižinade i majke Margherite, rođene Mihatović, više od pola stoljeća nakon rata zadobila status heroine “s državnim pečatom” Talijanske Republike?

automehaničar NIJE JOJ VJEROVAO Mehaničara začudilo što je pronašao s donje strane auta u vlasništvu djevojke

Od 90-ih godina prošloga stoljeća naovamo, jačanjem političke desnice u Italiji koja je osvojila i državnu vlast, sve se više u političkoj, medijskoj i akademskoj javnosti probijala kultura sjećanja čiji nositelji nisu bili pobjednici Drugog svjetskog rata, nego oni poraženi. Tisuće Talijana koji su u poraću zauvijek napustili svoje zavičaje na istočnoj obali Jadrana (esuli) te partizanski zločini počinjeni nad njima, postali su legitimni dio politike sjećanja službene Italije. Taj je proces doživio vrhunac 2004. usvajanjem zakona o uspostavi Dana sjećanja koji se od tada svake godine, 10. veljače, ceremonijalno obilježava na svim razinama – od državne do lokalne. Izbor upravo tog datuma za Dan sjećanja potpaljuje unutarnje ideološke sukobe u Italiji, a nerijetko i one diplomatske između Rima i Zagreba. Naime, talijanski Dan sjećanja na egzodus i fojbe obilježava se 10. veljače jer je toga dana 1947. godine, na Mirovnoj konferenciji u Parizu, Italija i u međunarodnopravnom smislu zauvijek izgubila svoje provincije na istočnoj obali jadrana. Istra, Rijeka, kvarnerski otoci i Zadar pripali su novoj državi Jugoslaviji, a poslijeratni talijanski premijer Alcide De Gasperi tog je hladnog 10. veljače u Parizu, kao predstavnik poražene ratne sile, imao tek pravo da se s takvom odlukom ne složi, ali ne i da o njoj glasuje. Dakle, izborom 10. veljače kao datuma za komemoriranje sudbine esula i fojbi, stvoren je vrući pledoaje za ideološke i diplomatske sukobe. Donošenjem tog zakona, Italija je 2004. zauzela službeni stav po kojemu gubitak istočnih dijelova Kraljevine Italije, dakle i one fašističke, popraćen odlaskom Talijana s tog područja, smatra moralnom i povijesnom nepravdom. Dovoljno da duh prošlosti izađe iz boce...

Zahvaljujući službenoj politici desnih vlada u 90-im godinama, Italija se suočila sa snažnom javnom afirmacijom tzv. alternativne interpertacije prošlosti koja je dovela u pitanje primat dotadašnje dominantne “antifašističke” kulture sjećanja. U javni politički i medijski diskurs došlo je do provale tema o esulima, egzodusu i fojbama, došlo je do velike konkurencije sjećanja na Drugi svjetski – između one antifašističke i one nove, esulske koja je isticala patriotsko sjećanje na izgubljeni zavičaj (ne i na režim), a koju je službeno podržala talijanska desnica koja je u 90-ima preuzela državnu vlast.

Prazna Petrinja: Potres razrušio centar grada praćenje seizmološke aktivnosti Poznati turski seizmolog analizirao potres na Banovini: 'Shvatio sam da je imao neke predznake'

Upravo na tome valu izgrađen je u esulskoj i desničarskoj kulturi sjećanja žrtveni mit o Normi Cossetto koja u kolektivnom esulskom imaginariju predstavlja ženu-simbol partizanske okrutnosti, antitalijanske politike Titove Jugoslavije i zle sudbine talijanskog pučanstva koje je u tim povijesnim okolnostima zauvijek napustilo rodnu grudu.

Nacionalna mitska figura

Norma Cossetto je nakon završene gimnazije u Gorici 1939. studirala književnost i filozofiju na Sveučilištu u Padovi, a od 1941. paralelno uz studij predavala je u školama u Pazinu i Poreču. Tijekom ljeta 1943. pripremala je diplomski rad na temu Crvena Istra, ali se naslov nije odnosio na ideološko crvenilo, nego na istarski boksit. Trebalo je proći pola stoljeća od njezine tragične smrti da se posmrtno uzdigne do nacionalne mitske figure koja personificira smisao i značenje Dana sjećanja.

Na temelju zakona iz 2004. kojim je uveden Dan sjećanja, predsjednik Republike Carlo Azeglio Ciampi dodijelio je posmrtno 2006. Normi Cossetto Zlatnu medalju za građanske zasluge, u ime “žrtve koju je mlada Istranka podnijela za svoju domovinu”. To visoko državno odličje preuzela je njezina sestra Licia Cossetto, inače svjedokinja dramatične sudbine 23-godišnje Norme. Licia Cossetto umrla je 2013. godine na putu za Trst gdje je trebala nazočiti komemoraciji u povodu 70-godišnjice tragične smrti svoje sestre.

Sociolog Frediano Sessi posvetio je jednu knjigu životu ove Istranke, naslovivši je “Crvene foibe” (Foibe rosse), a u njoj prikazuje sliku jugoslavenske okupacije tog područja i postratnog komunizma iz perspektive talijanskih žrtava. Početkom ove godine izašla je još jedna knjiga posvećena njoj pod naslovom “Norma Cossetto”. Rosa d’Italia (“Norma Cossetto. Ruža Italije”) u izdanju Komiteta 10. veljače.

Zagrebačko groblje Mirogoj na blagdan Svih svetih DOGOVOR ZA NIŽE CIJENE Usred pandemije poskupjeli pogrebi u Zagrebu: Najjeftiniji je sad 15.000 kn

Norma Cossetto je danas za esule i talijansku desnicu ono što bi Jan Assmann nazvao mjestom sjećanja. Po njoj se daju nazivi školama, ulicama, trgovima, pod njezinim imenom i likom vode se razne kampanje poput one o borbi protiv nasilja nad ženama, njezino ime nose prestižne učeničke nagrade i priznanja. Ni sedma umjetnost nije joj ostala dužna. U filmu “Red Land” (“Rosso Istria”) koji je 2018. režirao talijansko-argentinski redatelj Maximiliano Hernando Bruno, Normu Cossetto utjelovila je talijanska glumica Selene Gandini, a njezina krvnika, partizanskog časnika, Slovenac Romeo Grebenšek. Trinaest godina prije ovog filma tema o partizanskim zločinima nad Talijanima našla se prvi put u filmu “Srce u jami” (“Il cuore nel pozzo”) redatelja Alberta Negrina, nastao 2005. u produkciji javne televizije RAI, koja je stajala 4,5 milijuna eura, a film je u samo nekoliko mjeseci pogledalo više od sedam milijuna Talijana. Budući da se ovaj film svake godine 10. veljače prikazuje za građane i školarce, talijanski politolog Federico Tenca Montini ga je nazvao svojevrsnim „elektronskim spomenikom“, odnosno filmskom verzijom službene povijesti.

 

U toj verziji povijesti Norma Cossetto predstavlja herojsku sliku junakinje koja zauzima vrlo visoko mjesto u nacionalnoj hijerarhiji žrtava. Oko njezina lika i djela sudaraju se svakog 10. veljače konkurentska i konfliktna sjećanja na prošlost, žestoko se sukobljavaju bivši partizani i fašisti, esuli, suvremeni komunisti i neofašisti, ali i povjesničari koji se bave tim dijelom nacionalne povijesti. Prije nekoliko dana ugledni Corriere della Sera objavio je opširnu polemiku između dva ljuta protivnika, sveučilišna profesora od kojih jedan (Raul Pupo) pripada desnoj, a drugi (Eric Gobetti) lijevoj “fojbologiji”. Gobetti, doduše, ne negira zločine fojbi, ali tvrdi da se oni kroz državni blagdan 10. veljače politički instrumentaliziraju ignorirajući u potpunosti širi povijesni kontekst u kojem je do njih došlo.

Tragedija Norme Cossetto koja je kao mlada djevojka u 23. godini života bačena u fojbu Šurani, pokazuje kako se tragedije konkretnih ljudi mogu pretočiti u figure nacionalnih sudbina, bilo kao junaci ili kao antijunaci. Za esulsku i desničarsku kulturu sjećanja Norma Cossetto predstavlja herojsku sliku junaka i žrtve, ali za ljevičare ona je fašistkinja s konotacijom izdajice. Taj antagonistički odnos dvaju sjećanja na prošlost kada je u pitanju Norma Cossetto, možda najbolje ilustriraju interpretacije dvojice autora, od kojih je jedan Flaminio Rocchi, franjevac i talijanski esul iz Lošinja, a drugi Giacomo Scotti, talijanski ljevičar iz Rijeke koji je formativne godine svoga književnog i publicističkog rada proveo u Jugoslaviji objavivši tijekom socijalističkog razdoblja djela na talijanskom jeziku poput „Kragujevac, strijeljani grad“, „Tito-čovjek koji je rekao ne Staljinu“, i „Tito – od seljaka do vođe Trećeg svijeta“.

Domar Nesvakidašnji potez Domar nije znao da ga snima kamera, mnogi dijele video onog što je napravio u dvorani

U svom kapitalnom djelu “Egzodus” koja se smatra biblijom esula, Rocchi piše o Normi kao nevinoj žrtvi koju su partizani mučili, silovali i nakon likvidacije bacili u fojbu. Opisuje ju kao “divnu 24-godišnju djevojku iz Svete Nedjelje kod Vižinade, koja je bila pred diplomom iz književnosti i filozofije na Sveučilištu u Padovi” i koja je upravo tih dana “svojim biciklom obilazila istarske općine kako bi prikupila materijal za svoj diplomski rad pod naslovom “Crvena Istra (istarska crvena zemlja za proizvodnju boksita)”. Prema Rocchijevoj interpretaciji, 25. rujna 1943. partizani su joj upali u kuću pucajući iznad kreveta, a dan poslije su je poveli i nakon nekoliko dana zatvaranja i mučenja bacili je u fojbu. Sveučilište u Padovi joj je 1949. posmrtno, odlukom rektora, dodijelilo diplomu, a u odluci je navedeno, između ostalog, da je 5. listopada 1943. “pala za obranu slobode”.

Tko je na kraju ubio djevojku?

Ovaj Rocchijev romantični prikaz mlade nevine žrtve partizanskog terora, dobio je svoje naličje u knjizi Giacoma Scottija Krik iz fojbe. Ne negirajući nedvojbeni zločin nad djevojkom, Scotti za Normu Cossetto ipak navodi da je bila “provincijska sekretarica GUF-a, tj. Fašističke sveučilišne mladeži”, da joj je otac bio “jedan od najvećih istarskih crnokošuljaša i zemljoposjednika”, da je djevojka, iako nije diplomirala, u listopadu 1941. već bila zaposlena kao nastavnica u pazinskoj gimnaziji te da se zaručila za oficira ratne mornarice koji se pridružio jurišnim odredima. Scotti, štoviše, svoj osvrt zaključuje tvrdnjom da djevojku nisu ubili Titovi partizani, nego “lokalni mladići”.

Očito je da priznavanje nekog protagonista herojem ili antiherojem ovisi i o kulturnim i ideološkim kodovima autora, a Rocchi i Scotti nedvojbeno spadaju u sasvim različite ideološke, kulturne i iskustvene svjetove. Njihove interpretacije lika i djela Norme Cossetto samo pokazuju kako Talijani nikada neće postići apsolutni konsenzus u grupiranju svojih nacionalnih junaka i antijunaka, odnosno heroja i izdajica.

GLAS IZ ITALIJE Talijani iznenađeni hrvatskim mjerama: Što je vašoj Vladi? Propast ćete, ne može se ni do Umaga

To, dakako, vrijedi i za još jednu slavnu Talijanku koja se u kolektivnom imaginariju esula posljednjih godina također uzdigla na herojski pijedestal, iako će mnogi za nju reći da je tek obična teroristkinja. Riječ je o Mariji Pasquinelli (1913.-2013.), volonterki Crvenog križa i splitskoj učiteljici koja je na dan potpisivanja pariškog Mirovnog ugovora 10. veljače 1947., “iz protesta što su najsvetije talijanske zemlje predane strancima”, hicem iz pištolja ubila u Puli zapovjednika angloameričkih snaga Roberta De Wintona. Ona je u esulskom narativu tretirana kao simbolička junakinja junak, a u ljevičarskom tek kao neuračunljivi ubojica ili teroristkinja.

Nije se pokajala

U esulskoj kulturi sjećanja i pratećoj publicistici lik Marije Pasquinelli predstavljen je najčešće konotacijama tipa: “žena koja je pucala u De Wintona”, “pravda po Mariji”, “akt nasilja počinjen u ime egzodusa”, “žena-simbol sveukupnih patnji, gorčine i bijesa istarskih, riječkih i dalmatinskih esula” koja se “nikada nije pokajala i nije tražila oprost”. U povodu njezine smrti 2013. godine, esulski mjesečnik Difesa adriatica posvetio joj je članak pod naslovom “Napustila nas je Maria Pasquinelli, žena koja je u Puli pucala u generala De Wintona”. U tekstu autorice Patrizie C. Hansen se, između ostalog, navodi da je Pasquinelli u tadašnjoj “klimi općega straha i apsolutnog očaja” preuzela na sebe odgovornost da “udari na predstavnika tih ‘saveznika’ koji su postali sukrivci za jednu nepodnošljivu nepravdu”.

Ipak, ta je “heroina” pred savezničkim vojnim sudom osuđena na smrtnu kaznu, koja će biti preinačena u doživotni zatvor iz kojega će ipak izaći nakon 17 godina. Sve do svoje smrti 2013. godine ova se žena nije pokajala za svoj ubilački pohod. Tješila se uvjerenjem da to nije bio pucanj u britanskog generala odnosno konkretnog čovjeka, nego u simbol jedne povijesne nepravde.

Upravo one koju je 2004. godine, proglašenjem Dana sjećanja, talijanska država i službeno legitimirala kao svoju politiku sjećanja. Film “Srce u jami” prikazivat će se u školama, a možda će samo epidemija ove godine spriječiti okupljanje stotina učenika svih školskih uzrasta u sjedištu talijanske vlade kako bi se što više mladih uključilo u proces redizajniranja povijesti, kako to jednom reče Tenca Montini.

Zaprati kanal Večernjeg | Autor :

Dijana Zadravec
U RATU S KOLEGAMA
Tko je Dijana Zadravec, liječnica zbog koje se trese hrvatsko zdravstvo
dr.sc. Mario Bagat
ISTRAŽILI SMO
Zašto je bitno da znate razlike između dopunskog i dodatnog osiguranja
  • Deleted user:

    razlika izmedju talijanskih fasista njemackih nacoinalsocijalista i jugoslavenskih partizana je u nijansma....jugoslavenski partizani su pocinil poslijeratni genocid nad hrvatima ....njihovi sljednici su to pokusali i 91.godine...

  • Avatar SileZla
    SileZla:

    Netko bi čitajući ovaj članak mogao pomisliti da je Norma Cosetto jedina žrtva koja je skončala u fojbama. Pobijeno je oko 11.000 talijana, a svak koji traži opravdanja za egzekucije može jednako tako potražiti opravdanje i za nacističke koncentracione logore.

  • Demigodessnixie:

    Zašto je nazivati Istrijankom...valjda je bila Talijanka, što je uopće Istrijanka, to je samo regionalna odrednica