To jutro kad se - dva tjedna nakon Thompsonovog koncerta - konačno probudio i protrljao krmelje, Vrhovnom Zapovjedniku odjednom je svanulo: Policija je trebala na licu mjesta intervenirati! Pa je onda tu svoju misao na licu mjesta poželio podijeliti s javnošću. Što bi bilo da udruge civilnog društva nisu ta dva tjedna objavljivale cirkularne potjernice: Traži se Predsjednik Republike, posljednji put viđen taj i taj dan u toliko sati? No, PRH-ova ljetna fjaka nije bila bez koristi. Ponekad je pametnije zagristi jezik dok ne smisliš nešto pametnije. Prozivatelji su ostali razočarani, jer ta njegova rečenica uopće se nije odnosila na Thompsonov koncert već na ulični tulum večer prije, s kojim sam Thompson nije imao nikakve veze. Mnogo važnije od Milanovićeve objave da je policija trebala odmah regirati i prekršajno kažnjavati uličnog Juru i Bobana, njegove su pomirljive riječi o samom koncertu - na kojem se ništa slično pjevalo nije: "U tim se ljudima saželo sve, možda i neka vrsta prkosa... Sam koncert nije sporan, a nije bio ni banalan, jer je bio ogroman."
A što ako mu je neki od tih "partizana" obrijao bradu tamo negdje 44'-te ili još bolje pred Zagrebom 45-te?