Još od trenutka kada se Italija u 19. stoljeću konačno ujedinila, rodio se i jedan san – san o Italiji koja bi se prostirala daleko šire od tadašnjih granica. U tom snu, Jadran nije bio more koje razdvaja, nego most koji bi trebao spajati talijansku obalu s onom „drugom stranom“, istočnom – hrvatskom. Taj san dobio je i ime: Italia irredenta, odnosno „neotkupljena Italija“. U tom velikom planu, mjesta su pronašli Istra, Dalmacija, Boka kotorska, brojni otoci i gradovi poput Trsta i Gorice. Kako bi opravdali svoje pretenzije, Talijani su koristili različite argumente. Prvi je bio povijesni – rimska i mletačka civilizacija koja je stoljećima dominirala Jadranom služila im je kao dokaz da su te zemlje “prirodni” dio Italije.
Drugi argument bilo je stanovništvo, iako su brojke bile neumoljive. Velik broj Istriana su bili Talijani, posebice u zapadnom dijelu Istre. No u Dalmaciji Talijana, koji imaju to talijansko podrijetlo u pravom smislu te riječi, je bilo toliko malo da možemo govoriti o beznačajnom broju. Unatoč tome, talijanska propaganda tvrdila je drugačije, predstavljajući Veneciju kao “kraljicu Jadrana” i prikazujući Slavene kao “barbarske narode”. O tome kako su Talijani uspjeli dobiti dijelove Hrvatske bez velike vojne moći te što je u konačnici presudilo da se ti krajevi vrate u hrvatske ruke, u najnovijem podcastu projekta SNOVI razgovarali smo s dr. Mariom Jarebom s Hrvatskog instituta za povijest.
Italija koristi priliku nakon Prvog svjetskog rata
Talijanske pretenzije na istočnu obalu Jadrana nisu bile novost niti iznenađenje kada su se početkom 20. stoljeća ponovno aktualizirale. Završetkom Prvog svjetskog rata i raspadom Austro-Ugarske Monarhije, Italija je vidjela priliku za ostvarenje svojih ambicija.
- Talijani su, što bi se reklo, nanjušili krv i krenuli - kaže dr. Jareb, ističući kako su na temelju Londonskog ugovora iz 1915. dobili pravo na Istru, Zadar, dio dalmatinskih otoka i velik dio Dalmacije. Iskorištavajući politički vakuum i kaos raspada monarhije, talijanska vojska počela je zauzimati istočnu obalu Jadrana. - Prvo dođe mornarica, iskrcaju se vojnici koji su u početku jako neprijateljski nastrojeni prema pripadnicima mjesnih narodnih vijeća... Nakon nekog vremena gase se ta narodna vije- ća i uvodi se talijanska vojna uprava – objašnjava dr. Jareb.
D’Annunzijeva epizoda u Rijeci
Jedan od najbizarnijih trenutaka talijanske ekspanzije bio je slučaj Gabrielea D’Annunzija, pjesnika, vojnika i nacionalističkog fanatika koji je 1919. sa skupinom dragovoljaca upao u Rijeku, želeći je pripojiti Italiji. - D’Annunzio je bio umjetnik, čudnovat i malo lud čovjek, ali i ratni dragovoljac koji je pokazivao hrabrost i na bojištu, ne samo pjevajući - kaže dr. Jareb. Njegova vizija bila je osnivanje vlastite “talijanske agencije Kvarnera”, no situacija je brzo postala kaotična. - Nije bilo tako čvrsto ustrojene vlasti, bilo je tu svega – od droge, alkohola, pa nadalje – ističe dr. Jareb.
U konačnici, talijanska vojska ga je izbacila iz Rijeke početkom 1923., ali mnogi povjesničari smatraju da je njegov eksperiment bio preteča fašizma.
Mussolinijeva era i nasilno brisanje identiteta
Dolaskom Mussolinija na vlast 1922., pritisak na hrvatsko stanovništvo dodatno se pojačao. - Fašisti koji su se pozivali na Veliku Italiju htjeli su da svi građani Italije budu isključivo Talijani. Talijanska kultura i talijanska civilizacija - sve je talijansko. U njihovim pogledima nema nikakvog mjesta za bilo kakve Hrvate – objašnjava dr. Jareb, nadodajući da su fašisti na današnjim područjima Republike Hrvatske provodili nasilje i u tome smislu. - To nije bilo samo premlaćivanje političkih protivnika jer su konzervativci, socijalisti ili slično, nego, posebice u Istri, zbog toga što je netko Hrvat, što govori hrvatski jezik... Mijenjaju se hrvatska imena i prezimena. Zabranjuje se javno govorenje hrvatskog jezika – kaže dr. Jareb. Unatoč svemu, jedina institucija koja se tome uspijevala oduprijeti bila je Katolička crkva.
Kapitulacija Italije i kraj talijanske vlasti
Talijanske vlasti u okupiranim područjima pokušale su ispočetka stvarati privid građanske normalnosti. Uveli su talijanske institucije, provincije, pa čak i fašističke organizacije, nadajući se da će lokalno stanovništvo s vremenom prihvatiti novi poredak.
No kad su shvatili da od toga neće biti ništa, uslijedila je – represija. - Išlo se metodom mrkve i batine. Kada ta mrkva najčešće nije bila prihvaćena od strane mjesnog hrvatskog stanovništva, krenulo se s batinom koja je bila vrlo okrutna. To su bile kojekakve racije, zatvaranja, strijeljanje, oduzimanje hrane, kažnjavanje. Recimo, primjer primoštenskog područja gdje je zbog napada na neke talijanske vojnike, talijanska mornarica bombardirala cijelo mjesto i ubila hrpu ljudi – ističe dr. Jareb.
No, unatoč represiji, otpor je jačao. Komunistički pokret, iako u početku slab, bio je jedina organizirana sila koja je mogla pružiti ozbiljan otpor talijanskoj vlasti. Situacija se promijenila 1943. kapitulacijom Italije. Talijanska vlast se u trenutku raspala, a kontrolu nad teritorijem preuzeli su partizani i njemačka vojska. NDH je pokušavala uspostaviti vlast u oslobođenim područjima, ali bez prisutnosti njemačkih trupa to nije bilo moguće, a Zadar je postao simbolom razaranja. Iako su čak Nijemci rekli da bi Zadar mogao postati dio NDH, u stvarnosti je ostao pod talijanskom vlašću, ali i pod stalnim angloameričkim bombardiranjima koja su ga pretvorila u gomilu ruševina. Većina stanovništva bježi iz tih ruševina i od tih dnevnih bombardiranja jer nitko ne želi živjeti u takvom nečemu.
Na kraju, nakon oslobođenja 1945., talijanska vlast nad hrvatskim krajevima postala je prošlost. Talijanska politika prisvajanja Jadrana ostavila je duboke ožiljke u povijesti, ali otpor lokalnog stanovništva i konačna pobjeda nad fašizmom osigurali su da Istra, Rijeka i Dalmacija ostanu dijelom Hrvatske.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
