Pod motom “Čitaj, uči, uživaj” u Splitu će se 13. lipnja održati druga po redu konferencija "Dobra knjiga u dobrom društvu". Kao i nedavno u Zagrebu, i ovo splitsko događanje organizira izdavačka kuća TIP press uz potporu Ministarstva kulture i medija, a tada će partner projekta biti Sveučilište u Splitu. Središnja tema te okosnica druženja i razgovora u Splitu bit će - znanost za sve, dok će ponovno svojevrsna podloga za raspravu biti pomno odabrana literatura. Točnije, radi se o pet knjiga: "Na krilima leptira" i "Stvarnost nije kakvom se čini" Carla Rovellija, "Melodija prirode" Ive van Vulpen, "Druga vrsta ludila" Stephena P. Hinshawa te "Spoznaja, neznanje, misterij" Edgara Morina.
I dok se čeka još nešto više detalja o novom okupljanju u Splitu, možemo podsjetiti koga se sve i što se sve moglo čuti na nedavnom druženju pod istim motom u slavu knjiga i čitanja, održanom u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK). Tada je konferencija "Dobra knjiga u dobrom društvu” paneliste i publiku okupila oko teme - u globalnom dvorištu, jer je cilj cijeloga projekta bio stvaranje nacionalne platforme za poticanje čitanja i promicanje važnosti kulture dijaloga. Naime, htjelo se dodatno istaknuti kolika je važnost čitanja i prijenosa znanja u globalnom dvorištu, povezivanja sa svijetom u kojem cijenimo svoju, ali i druge kulture, te koja je sve i kakva uloga medija u poticanju čitanja i brendiranju u globalnom dvorištu, pri čemu se ne smije zanemariti bi dojam koji ostavljamo u svijetu. Sve je to inicirala, osmislila i organizirala dugogodišnja menadžerica u ICT industriji i mentorica Snježana Bahtijari koja nakon Zagreba hvalevrijednu te u ovom vremenima baš jako važnu i potrebnu "misiju" projekta nastavlja širiti i u Splitu. A na spomenutom skupu u Zagrebu bilo je zanimljivo, iskričavo, duhovito, poučno i vrlo poticajno.
Nakon uvodnog glazbenog dijela koji je izveo skladatelj, aranžer i gitarist Ante Gelo, u prvom panelu, problematizirajući glavnu temu, sudjelovali su direktorica: TIM pressa Dijana Bahtijari, pomoćnica ravnateljice NSK Sofija Klarin Zadravec, državni tajnik u Ministarstvu kulture i medija Ivica Poljičak, producentica Tamara Babun čija producentska kuća Wolfgang&Dolly stoji iza serijala "Dulum zemlje" i "Aha!", Hrvoje Balen s Visokog učilišta Algebra, dekan Pravnog fakulteta Ivan Koprić, savjetnica za obrazovanje i znanost Svjetske banke za Afriku Danica Ramljak, izvanredni profesor s Fakulteta političkih znanosti Višeslav Raos i redovita profesorica Ekonomskog fakulteta Dubravka Sinčić Ćorić. Raspravu u kojoj su sudionici govorili što za njih znači druženje s knjigom, koja je njena vrijednost, ali i budućnost, zašto se lektire ne treba odricati te koliko je čitanje važno za bolju komunikaciju i razumijevanje, moderirala je urednica Trećeg programa HTV-a Vlatka Kolarović, dok je razgovor s publikom vodila prevoditeljica Ksenija Banović. A potku te rasprave činilo je pet pomno odabranih knjiga: "Sovjetistan" Erike Fatland, "Taj dugi mamurluk" Shauna Walkera, "Identitet" Francisa Fukuyame, "Snježni leopard" Sylvaina Tessona i "Kako sam unuci objasnio kapitalizam" Jeana Zieglera.
Na prvo pitanje što joj je kao izdavačici knjica najteže, a što najlakše, Dijana Bahtijari najpriče reče kako je njoj ujedno i najteže i najlaše to što već 15 godina taj posao radi sa svojim ocem, što baš i nije uobičajeno, a sam projekt o kojem je riječ organizirala je pak njena mama Snježana. - I mama je to napravila vrhunski. TIM press je mala izdavačka kuća, a rad u maloj izdavačkoj kući je specifičan. To je veliki posao i sve radimo sami, što zahtjeva stalno usavršavanje. No imamo sreću da možemo ponuditi i tiskano izdanje knjiga, ali i kupnju te posudbu e-izdanja. Uglavnom se kupuju tiskana izdanja knjiga, ali se nadam da će rasti interes i za e-izdanja uz nadu da to posljedično neće značiti smanjene potražnje za tiskanim izdanjima knjiga - kazala je Dijana Bahtijari.
Sofija Klarin Zadravec potom je navela kako je NSK ustanova osmjerena poticanju dijaloga, pa i dijaloga tiskane i e-knjige.
- Vratimo li se unatrag, onda valja podsjetiti da mi čuvamo hrvatske prvotiske, ali i digitalne tragove. Sve to činimo u želji poticanja čitanja u bilo kojem obliku - naglasila je Klarin Zadravec. Upitana što ona od knjiga ljeti nosi sa sobom "na pusti otok", uzvratila je: "Sve. I tiskanu knjigu i e-knjigu, pogotovo ako i unuk ide sa smnom na more. Moram reći i to da sam se vratila e-lektiri. Nedavno sam u tom obliku čitala "Antigonu". - U knjižnom lancu od autora, prevoditelja i nakladnika preko distrinutera, knjižara i knjižnica pa sve do čitatelja, važno je istaknuti kako bez čitatelja tog lanca nema. I zato je na svima nama odgovornost provedbe strategije poticanja čitanja. U sklopu toga 2021. bila je proglašena Nacionalnom godinom čitanja. A sad imamo i program poticanja čitanja za najmlađe u sklopu kojeg će svako dijete do polaska u školu dobiti četiri slikovnice - najavio je državni tajnik u Ministarstvu kulture i medija Ivica Poljičak koji je zatim na dodatno pitanje o njegovoj najdražoj knjizi uz smijeh uzvratio: "Ima li neko lakše pitanje?" Ipak, svima je preporučio Fukuyamin "Identitet" koji govori o suvremenim trendovima, dodavši kako je u vrijeme korone uživao u knjizi Alberta Manguela "Povijest čitanja".
- Problem je kako vratiti ljude knjizi, duljim formama. A u ovom ubrzanom svijetu upravo nas knjige tjeraju da zastanemo - točno je u nastavku razgovora ocijenio izvanredni profesor s Fakulteta političkih znanosti Višeslav Raos, dok se savjetnica za obrazovanje i znanost Svjetske banke za Afriku Danica Ramljak osvrnula na knjigu Jeana Zieglera "Kako sam unuci objasnio kapitalizam" .
- U toj me knjizi jako dodirnuo autorov razgovor s njegovom unukom. Čitajući je uvidjela sam koliko je autor u pravu jer se iskorištavaju bogatstva raznih kontinetana. No stavljanjem tih problema u fokus, što je autor učinio, pomaže se rješavanju problema - rekla je Ramljak. Snimajući izvrsni serijal "Dulum zemlje" jeste li uspjeli zamijetiti čitaju li ljudi, i koliko, upitala je Vlatka Kolarović producenticu i vlasnicu producentske kuće Wolfgang&Dolly Tamaru Babun.
- To mi je teško procijeniti. Ne mogu to točno reći jer sam tijekom rada na serijalu usredotočena na samo snimanje. No, čini mi se da je situacija na terenu, među našim ljudima, bolja nego što je neki opći dojam u društvu. Vidjeh to i snimajući "Dulum zemlje". Ljudi imaju snažnu motivaciju baviti se kreativnim poslovima. I zato je jedan od naših općih zadataka da više čitamo i da malo više gledamo oko sebe kako bismo uvidjeli koliko te kreativnosti oko nas zapravo ima - poručila je Babun na koju se nadovezao Hrvoje Balen s Visokog učilišta Algebra istaknuvši kako da bi se svoju viziju uspjelo ostvariti najprije tu viziju treba imati.
- A onda uvijek treba imati i malo sreće. Ništa ne ide i bez malo upornosti - reče Balen navodeći i to kako danas nije nikakav problem ako fakultet niste upisali do 24 godine jer živimo u vrijeme koje nudi jako puno mogućnosti za učenje i obrazovanje. - Kaže se da mladi danas ne čitaju, što baš i nije točno. Ne možemo generalizirati jer su mladi heterogeni i sva su dosadašnja istraživanja pokazala različite rezultate. Mladi su više skloni zabavnim sadržajima, fikcijama, bajkovitim sadržajima, što korenspordira s video igricama. A sve je to rezultat učenja. Generacija Z ima drugačije karakretistike nego studenti od prije deset godina. Tehnologija je danas drugačija. Dogodila nam se i pandemija koja nas je posve prebacila u digitalni svijet. S izazovima nam nema druge nego se nositi s njima - kazala je profesorica s Ekonomskog fakulteta Dubravka Sinčić Ćorić.
Nakon njezinih riječi Vlatka Kolarović reče kako se kaže i to da smo se tijekom pandemije vratili poeziji kao nikada prije, što je bila opaska i poticaj upućen dekanu Pravnog fakulteta Ivanu Kopriću. - Meni je poezija oduvijek bila važna. Pa i u vrijeme pandemije kada mi je ipak važnije bilo hodanje u prirodi. Poezija je ljekovita, a svaki čovjek ima potrebu i konzumirati umjetnosti i stvarati umjetnosti. Umjetnost je kreacija, stvaranje nečega novoga. Umjetnost je dio života pa onda u sklopu toga i poezija je dio života. Za današnje vrijeme važno je spomenuti dvije stvari. Prva je, povezanost umjetnosti s digitalnom tehnologijom. A druga jest činjenica kako smo mi mali narod s istaknutim pojedincima. Moj je dojam da smo u književnosti dosta fokusirani na prevođenje stranih autora i pisanje za nas same. Malo smo se previše zatvorili. Mislim da bismo trebali početi pisati za objavljivanje u inozemstvu - iznio je Koprić svoja razmišljanja s kojima se odmah složila Danica Ramljak nadovezavši se riječima kako bismo morali u većoj mjeri prevoditi hrvatske autore i autorice na strane jezike. Zatim je rekla nešto jako zanimljivo. I osobno.
- Svi se danas brinemo o tjelovježbi, dok se jako malo brinemo o vježbanju našeg mozga, a čitanje je tu iznimno važno. Što se tiče tjelovježbe u tome sam oduvijek bila dosta lijena, ali u čitanju lijena nisam bila nikada. Ujutro nakon što se probudim mojih prvih sat vremena i moja prva kava posvećeni su čitanju - otkrila je Danica Ramljak kako ona započinje dan. Da je upravo čitanje potreba koju svi imamo, ustvrdila je Dubravka Sinčić Ćorić, dometnuvši kako je i ona odnedavno uvela novi običaj da joj prva jutarnja kava bude uz knjigu umjesto uz portale, što je bila prijašnja navika.
- Čovjek naprosto mora naći vrijeme i prostor u danu kada će se moći posvetiti čitanju. To danas nije lako, ali ako je nekome to važno, onda će se uz vrijeme za tjelovježbu naći i vrijeme za mentalnu vježbu čitanjem - reče Sinčić Ćorić odavši da ona voli čitati krimiće, i to najčešće na preporuku jer vjeruje književnom ukusu nekih ljudi. Na temu mladih i čitanja osvrnuo se opet i Hrvoje Balen kazavši da mladi sve više uče parcijalno, u dijelovima koje onda ili sistematiziraju ili ne sistematiziraju. - Knjiga je pomogla da se znanje dijeli na sve strane, no problem je pritom razlučiti što je dobro, a što je loše - kazao je Balen. Iznio je i Višeslav Raos neka svoja osobna iskustva i osobne preferencije.
- Nažalost, aviokompanije su najavile kako će omogućiti pristup internetu tijekom letova avionom, a ja sam baš volio čitati dok letim. Tih nekoliko sati prije leta i vrijeme tijekom leta u avionu bili su mi baš posebno lijepi jer sam tada čitao. Digitalni sadržaji pokušavaju imitirati knjige jer ima niz aplikacija za vođenje bilješki, što smo činili i prije na rubovima knjiga ili pišući bilješke u bilježnice. Ja ne volim šarati po knjigama, ali ima ljudi koji to vole. Nakon čitanja stručne literature, recimo, nekih znanstvenih radova, teško se prebaciti na nečije memoare. Trebamo se zapitati - što ćemo za stoljeća koja dolaze ostaviti o sebi, o tome što smo čitali, što nas je zanimalo - dotaknuo se Raos niza zanimljivih i vrlo poticajnih tema, što je onda bilo poticajno i Ivanu Kopriću da iznese još nekoliko svojih misli i zapažanja.
- Mi smo bića komunikacije. Stavite se u poziciju mladih ljudi. Oni za pred-digitalno doba i ne znaju. Oni ne znaju što to znači živjeti bez televizora. I zato je naša odgovornost komunicirati s njima. Ne smijemo dozvoliti da oni budu prepušteni samima sebi. A nažalost, ljudi su danas zaboravili razgovarati. I čitanje je komunikacija, s autorom, sa samim sobom, s ljudima koji su čitali tu istu knjigu. Ja sam istu knjigu čitao više puta u životu. Osjetim potrebu opet pročitati "Besu" ili "Kravu na mjesecu". Ponovit ću, mladi su željni razgovora. Naše su generacije možda stvorile veću distancu od mladih nego što bi oni to možda i htjeli. Sve što smo stvorili, stvorili smo zato što smo jedni s drugima komunicirali. Znači, komunikacija i odgovornost za ono što se zbiva oko nas, to je naša civilizacijska dužnost - poručio je mudro Koprić ono što svi trebamo osvijestiti i potruditi se provoditi u djelo. Da su mladi i te kako željni te interakcije, razgovora i uključivanja, posvjedočila je i Tamara Babun.
- Svi moji studenti čitaju, neki manje, neki više. No odmah se "probude" kada se s njima razgovara. Kada ih se pita što im se događa i što oni misle, oni odmah jako živnu - reče Babun dodavši kako mlade brine hoće li ubuduće, kada oni budu u starim danima, imati dovoljno čistog zraka, vode, hrane... Pritom je istaknula kako je danas prednost interenta što je velika količina znanja, koju smo prije morali dugo čekati da nam stigne, sad dostupna odmah, na dohvat je ruke. Nakon ovog dijela razgovora prevoditeljica Ksenija Banović imala je zadatak u raspravu uključiti i publiku koja je ispunila cijeli prostor predvorja Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Prije toga okupljenima je uputila nekoliko riječi o važnosti prevođenja.
- Kulture i društva pohranjuju svoj intelektualni kapital u pisane riječi i djela. Kako bismo razumjeli druge kulture valja pročitati knjige proizašle iz nje. Bismo li to mogli bez prijevoda? Upravo je prijevod ljepilo koje veže i spaja različite kulturne entitete - kazala je Banović navodeći usput i primjer norveške antropologinje i spisateljice Erike Fatland koja je učila ruski jezik kako bi Dostojevskog mogla čitati u originalu. A onda je citirala i svoju kolegicu, beogradsku prevoditeljicu Vesnu Stamenković koja reče: "Kada uopće razmišljamo o književnim prevoditeljima, možda ih zamišljamo kao neobične samotnjake koji šćućureni u nekom udobnom kutku prepunom knjiga od svoda do poda marljivo paraju džemper ištrikan na jednom jeziku. I onda od te iste vune stvaraju novi, naoko sasvim istovjetan, ali tako da bude taman čitatelju koji nije upućen u jezik originala. I ako je džemper udoban, ako stoji kao saliven, čitatelj će na sva usta hvaliti i prijateljima preporučivati njegovog originalnog tvorca, navodno jedinog zaslužnog za tu ljepotu. Međutim, ako džemper žulja i grebe, možda će se sjetiti i po zlu spomenuti prevoditelja zahvaljujući čijem radu je i bio u prilici da ga odjene".
- U džemperima Erike Fatland, Sylvaina Tessona, Jeana Ziglera, Shauna Walkera i Francisa Fukuyame osjećala sam se izuzetno ugodno zahvaljujući upravo prevoditeljima - zaključila je Ksenija Banović spomenuvši autore i autorice knjiga koje su bile svojevrsna "domaća zadaća" cijelog ovog događanja, napomenuvši i to kako su upravo toga dana dodjeljene i i nagrade za književne prijevode "Iso Velikanović", što je znak da se toga dana doista bilo s "dobrom knjigom u dobrom društvu". Njene i riječi prijašnjih govornica i govornika potaknule su i publiku pa je tako panelistima upućeno i pomalo nostalgično pitanje tko je od njih posljednji put napisao pismo ili pjesmu, poslao čestitku, pa da je to onda nekome stiglo u poštanski sandučić. Odmah se javila Tamara Babun ustvrdivši kako je zaista lijepo dobiti rukom pisano pismo, da ona uz sebe uvijek ima olovku i papir te da i sama piše nalivperom, što je danas pomalo i neobično.
- Svima nam nedostaje to pisanje rukom. Svi smo čak i nesretni jer smo izgubili tu lakoću pisanja rukom - umetnula je Vlatka Kolarović, a Ivan Koprić se prisjetio svojih početaka pisanja rukom i crtanja raznih ilustracija dok je još bio klinac. - Učitelj mi je znao reći: "Kakve to krumpire pišeš?" jer nisam mogao svladati krasopis. I onda sam cijeli život pisao rukom, a magisterij sam napisao pisaćom mašinom. Nakon što sam napisao prvu zbirku poezije, prijatelj me u čudu pitao zar ja još uvijek pišem rukom. I to me navelo na razmišljanje zar mi zaista toliko ovisimo o tehnici. Danas naši studenti bilješke pišu u svoje pametne telefone. I očito će atrofirati svi drugi prsti osim palca jer mladi sad sve brzo tipkaju upravo palcem. Za nekoga tko je rođen prije 10-15 godina pisanje rukom je tlaka. I muka. A što bi se dogodilo da ostanemo bez digitalne tehnologije? Zato bi trebalo znati neke osnovne tehnike pisanja rukom - spomenuo je Koprić nešto nad čim se valja zamisliti, dometnuvši i to kako je njegova generacija učila pisati i ćirilicu.
A onda je iz publike stiglo i jedno pitanje vezano uz temu koja uvijek izaziva polemiku - lektira. - Bilo bi žalosno odbaciti svu lektiru. "Fora" lektire je u tome da neka književna djela otvaraju svevremenska pitanja - bio je posve jasan Višeslav Raos. Tamara Babun je pak pažnju skrenula na nešto što je nju smetalo kada je riječ o lektiri tijekom školovanja. - Kod lektire mi je bilo najgore to što ne postoji dozvola da ti se nešto ne svidi - kazala je Babun potaknuvši time raspravu mogu li se odabrani lektirni naslovi na bilo koji način dovoditi u pitanje, pa i tako da ti se pročitano djelo naprosto ne sviđa i da možda ne vidiš razlog zašto si ga bio primoran pročitati.
- Lektire su nužne i malo više trebamo vjerovati autoritetima koji su s nekim smislom i ciljem odabrali tu lektiru čiji je zadatak da nas i pripremi za život. Naravno da nam se i u lektiri nešto može sviđati, ali i ne mora - izjasnila se Dubravka Sinčić Ćorić, dok je Danica Ramljak s okupljenima podijelila jednu zanimljivu zgodu iz svoga školovanja. Imala je susjeda koji je dobio jedinicu zato što nije pročitao lektiru pa je ona zamoljena da mu pomogne. - I onda sam ga pitala zna li nešto o Krleži, da bi mi on uzvratio: "Pa to je za peticu. Pitaj me nešto lakše, za dvojku" - prisjetila se Ramljak nasmijavši publiku jer bi se moglo reći kako se istom "kombinatorikom" neki služe i danas. Zato ne bi bilo loše razmisliti o riječima Ivana Koprića koji reče:
- Mistificirati lektiru nije dobro. Ključ je u nekoj vrsti ravnoteže. Lektira treba postojati, ali možda bi bilo dobro imati malo više fleksibilnosti u školskim programima. Jer oko knjiga, onda dok ih čitamo, treba biti opušten jer samo tako u njima možemo uživati.
Kraj ovog panela zaključio je Višeslav Raos, i to optimistično izrazivši uvjerenje da ćemo i za 50 godina i čitati i pisati.
- Čitajući, približavamo si druge kulture i svjetove, a učimo i jezike jer je veliki gušt čitati nešto na izvornom jeziku - reče Raos.
Nakon njegovih riječi Ksenija Banović pozvala je publiku na još malo aktivnosti. Točnije, da svatko provjeri nalazi li se nešto zalijepljeno ispod stolca na kojem sjedi jer su organizatori pripremili darove iznenađenja. Nastalo je malo uzbudljivo komešanje da bi se vrlo brzo s različitih mjesta u publici začulo glasove sretnih nalaznika i nalaznica od kojih je svatko na dar dobio po jednu od knjiga koje su bile podloga ovom zagrebačkom okupljanju.
Uslijedio je potom drugi panel nazvan "1 na 1" u kojem su sudjelovali glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić i redoviti profesor s Fakulteta političkih znanosti Božo Skoko, a tema njihova razgovora bila je brendiranje i identitet, za što je kao podloga poslužio Fukuyamin "Identitet". Uvodno su na vrlo zanimljiv i efektan način predstavili jedan drugoga, što profesionalno, a što otkrivajući i koji su im osobni afiniteti u privatno vrijeme. - Sjećam se svoje prve knjige, ona me na neki način obilježila. Bilo je to "Ružno pače" koje sam dobio za svoj peti rođendan. A prva knjiga koju sam ja sam kupio od agenta koji je po školama prodavao knjige bila je "Šuma i pahuljice". Iz nje sam naučio kako je književnost lijepa i zato sam htio postati književnik, htio sam pisati. Onda me kasnije tijekom studija profesor Marko Goluža "zarazio" temom brendiranja. Prije dvadesetak godina brendiranje država bio je prilično nejasan pojam, a danas države ulažu milijune u nacionalno brendiranje jer je nacionalni identitet postao ekonomska kategorija. Naprosto, nacionalna kategorija u brendiranju ušla je u modu jer se na njoj može zaraditi. Fukuyama tvrdi da su naciolani identiteti nužni zbog normalnog funkcioniranja država te da svakaa društvena skupina teži za nekim prizanjem i ako nekome onemogućite da iskaže svoj identitet ljudi postaju skloni revolucijama, pobunama - naveo je Božo Skoko naglasivši zatim nešto što se može shvatiti kao dobar savjet i poruka. Naime, istaknuo je koliko je važno da sami osmislimo čime ćemo se i kako prezentirati kao država jer, kako Skoko reče, ako država nije spremna sama ispričati priču o sebi, mogao bi tu priču ispričati netko drugi, a taj drugi ne mora biti dobronamjeran.
Iznio je i neke svoje osobne afintete kada je riječ o brendiranju naših nacionalnih vrijednosti. - U nas se masovno gledaju turske sapunice, a nitko se nije sjetio ekranizirati djela Marije Jurić Zagorke. Usto, rado bih brendirao Marka Marulića. U njegovo doba njegove su knjige bile "bestseleri", čitali su ih kraljevi, carevi... Njegovu je knjigu pod jastukom držao i engleski kralj Hernik VIII. - iznio je Skoko svoje prijedloge čime se u svijetu još možemo brendirati i podičiti.
I Dražen Klarić vratio se najprije malo u djetinjstvo prisjetivši se što je od literature obilježilo ne samo te najranije godine njegova života nego je pobudilo interese koji su postali i ostali trajna preokupacija. - Među prvim knjigama koje sam pročitao bio je "Winnetou" Karla Maya. Ta me knjiga odredila za cijeli život, usmjerila je moje interese prema pustolovinama, putovanjima, povijesti... Kasnije je slijedile mnoge druge knjige, no ima jedna kojoj se stalno vraćam. "Idiota" od Dostojevskoga pročitao sam valjda osam puta - otkrio je Dražen Klarić u nastavku se referirajući i na temu nacionalnog brendiranja uz ocjenu da je najprije potrebno dobro upoznati samoga sebe da bi se bolje shvatilo druge. Klarić je kazao kako je važnost nacionalnog identiteta ogromna, nemjerljiva, i zato treba uvijek iznova isticati naše nacionalne vrijednosti i znamenite ljude, kako iz prošlosti tako i one iz sadašnjosti. Pritom je naveo neke od njih, poput: Ruđera Boškovića, Fausta Vrančića, Slavoljuba Penkale, Andrije Štampara, Mate Rimca, Zlatka Dalića... Upravo s tim istim ciljem svima njima Večernji list je posvetio jedan svoj prijašnji projekt, a sad je upravo u nastajanju i drugi dokumentarno-igrani film, ovaj put posvećen kralju Tomislavu.
Na kraju, uslijedio je i treći panel nazvan "Inspirativna pričaonica" čiju je okosnicu činio samo jedan govornik. On je to učinio tako da se onome što je i kako je govorio nije imalo što niti dodati niti oduzeti. Bio je to matematičar Toni Milun koji je na iznimno zanimljiv, iskren, jezgrovit, nadahnut i počesto duhovit način "analizirao" knjige koje su bile svojevrsna "domaća zadaća" toga skupa, dodajući tim svojim opaskama i osvrte na još neke druge knjige koje su kod njega izazvale različite dojmove. - Ja baš nisam sklon knjigama koje me na kraju "potope" pa se nakon njih osjećam beznadno - priznao je Toni Milun navevši nekoliko primjera. Tako je "Gonič zmajeva" afganistanskog pisca Khaleda Hosseinija bila knjiga koju zbog preteške i potresne tematike kojom se bavila nije mogao pročitati do kraja. Ali je zato sve pohvale od Miluna dobilo djelo naše književnice Marine Vujčić - "Susjed".
>> VIDEO Jazavac ostaje jazavac: Nepristojnog čitatelja iz knjižnice vratili u prirodu
