Temeljni hrvatski problem oko svega, pa tako i oko agresivnog izraelsko-američkog ratovanja na Bliskom istoku, počev od Trumpova zaposjedanja turističkog lebensrauma u Gazi, pa sve do napada na Iran, sastoji se u nemoći da se artikulira pripovijest o događaju, a onda da se nakon toga zauzme neki imalo uravnotežen i etički utemeljen stav. Po novinama i na HRT-u temom se bave uglavnom samo nekakvi krajnje sumnjivi geostrateški i vojni stručnjaci, koji će bezrezervno pohvaliti moć izraelskog oružja i tamošnjih vojnih i obavještajnih službi, pa će čitatelj i gledatelj o cijeloj stvari imati po prilici onakav stav kakav je već imao slušajući Hrvatski krugoval i čitajući Novu Hrvatsku o zbivanjima na istočnoj fronti godina 1942. i 1943. Diskurs državnih vlasti je, naravno, radikalno proizraelski i proamerički, kao što je onda bio pronjemački. Ali dok su 1942. mediji onako izvještavali zato što bi drukčije bilo kažnjavano smrću ili deportacijom u Jasenovac, danas je razlog drugi. Danas hrvatskim novinama i ponekom preostalom informativnom portalu (o HRT-u da i ne govorimo) nisu dostupna drukčija znanja i saznanja, niti ima ljudi koji bi umjeli ispripovijedati što se ustvari događa. Stječe se, recimo, dojam da glasila i ne znaju kako bi drukčije, nego proizraelski i proamerički.
Ispričavši ovu priču Slobodan Šnajder je, kako kaže, ispričao nešto što su palestinski muslimani vrlo dobro znali, a o čemu izraelski Židovi nisu imali pojma. I tu je, na neki način, i ključ nesporazuma zbog kojeg jedna ista Šnajderova predstava ne može biti shvaćena na obje strane
