Beskonačna je lepeza odgovora na ono obično pitanje: Kako ide? Neutralno: Ide, Dobro je, Polako, Bez žurbe, Gura se. Ironično: Nikad bolje! Optimistično: Odlično! Neinformirano: Ma, može i bolje. Zabrinuto: Evo, borba. Utučeno: Ne pitaj. Pesimistično: Kako mora. Ležerno: Standard, Ko i uvijek, Životari se. Kratko i urbano: Ma dobro, Pomalo. Opuštenije: Evo, laganini. Rezignirano: Ma ide, šta ćeš. Vjernički: Dobro je, fala Bogu. Regionalno: Pomale, Ma va bene, Gre, Ni slabo, Tak tak. Egzistencijalistički: Živi se. Sjetno: Ide nekako. Kada mene to pitate, i sam uglavnom iskoristim neki od ponuđenih odgovora, inače stanem, zadubim se i ostanem bez riječi. Jer iskreni odgovor na to pitanje sve je samo ne jednostavan – on bi trebao sadržavati sve o tome tko smo i što smo, gdje smo i kamo idemo, sve o našoj unutrašnjosti i okolini, spojiti trenutak i vječnost, a također i stav o svim tim stvarima.