Blago praktičnom umu Peđe Grbina. Kad se zadarski sudac Željko Rogić promovirao kao medijska zvijezda, odbivši zbog svoje savjesti sudjelovati u radu izbornog povjerenstva pri provedbi referenduma o braku, ocjenjujući da se time ugrožavaju prava homoseksualaca, Peđa Grbin je šutio. Nije tada komentirao kako je riječ o nedopustivu istupu suca čiji je posao provoditi zakon. U svakom slučaju Rogićev priziv savjesti je prošao i on je zamijenjen drugim sucem.
Ali vratimo se mi svijetu Peđe Grbina opterećenom samo moralnim obvezama koje pred njega stavljaju njegova stranka i šef. Onog trenutka kad je prijateljski zagrlio Zorana Milanovića on je oslobođen muka koje more mnoge kao u netom spomenutom slučaju Željka Rogića pa mu je od tada život puno jednostavniji.
Recimo, kad je već riječ o profesionalnoj savjesti pravnika, Grbin je očito u stanju zaboraviti sve što su ga učili na fakultetu i za svoga šefa, stranku i vladajuću opciju izmišljati kojekakva pravna tumačenja i smicalice bez obzira na to je li riječ o referendumu o braku, slučaju Perković, promjeni Ustava ili referendumu o ćirilici. I pri tomu ga ne grize savjest što čini užasno loše stvari za vladavinu prava u Hrvatskoj. Tako se i dogodilo da tešku dvojbu o sukobu različitih prava, a o kojoj su napisane brojne knjige, znanstveni radovi, polemike i razmišljanja, on neki dan za rasprave o prijedlogu Zakona o životnom partnerstvu svede na imperativnu rečenicu: “Matičari su državni službenici koji imaju obvezu provoditi zakone i nemaju pravo na priziv savjesti”. Za razliku od suca Željka Rogića. I unatoč tome što prema Zakonu o državnim službenicima i matičari svoju dužnost moraju obavljati “savjesno”, a u protivnom mogu odgovarati za lakše ili teže povrede službene dužnosti. Savjest se prema relevantnim izvorima definira kao osobni moralni osjećaj za dobro i loše. Upravo je taj osjećaj nagnao suca Rogića da ne sudjeluje u provedbi referenduma o braku. Sloboda savjesti zajamčena nam je Ustavom, Konvencijom EU, zajamčena je čak i djeci u Konvenciji o pravima djeteta i u Obiteljskom zakonu Milanke Opačić. Prigovor savjesti pak kao pravo u Hrvatskoj je dan vojnicima koji zbog svojih vjerskih ili moralnih uvjerenja nisu spremni izvršavati vojne dužnosti, (ne)zdravstvenim radnicima koji zbog etičkih, vjerskih ili moralnih nazora ne žele sudjelovati u provođenju postupaka medicinski potpomognute oplodnje, liječnicima, stomatolozima i medicinskim sestrama ako time ne uzrokuju trajne posljedice za zdravlje ili život pacijenta.
Ali iz Grbinova stranačkog, a u ovom slučaju i svjetonazorskog pogleda na svijet stvari su vrlo jednostavne. Ako se on kao zastupnik u Saboru mogao oprostiti sa savješću, zašto bi matičari bili privilegirani. Brojni su radovi napisani na temu prigovora savjesti, a izdvaja se rad četvorice profesora s četiriju sveučilišta u Kanadi, Južnoafričkoj Republici, Nizozemskoj i Škotskoj. Profesori su se patili da bi na četrdesetak stranica svoja zapažanja završili zaključkom kako je pitanje priziva savjesti službenika pred kojima se vodi sklapanje istospolnog braka (ili zajednice) izuzetno kompleksno, ovisno o pravnom sustavu, religioznosti, povijesti priznanja istospolnih zajednica i shvaćanju uloge ‘matičara’ te je ovisno o tomu i dovelo do nekog oblika priznanja u Nizozemskoj i Južnoafričkoj Republici te pojedinim kanadskim oblastima. Ali sve to je puno lakše kad nisi profesor nego političar.
>> Grbin: Matičari nemaju pravo na priziv savjesti
Priziv savjesti člana partije? Ma dajte, molim vas...